Sestra

Prepustila sam se nebu i oblacima. U tišini planine osjetila sam kako pouzdanje u molitvu raste svakim učinjenim korakom. Lakim i teškim, nesigurnim i sporim. Okolo sitnih cvjetova modrog lasinja, izniklog iz kamenih pukotina, zujale su pčele. Okružena šarenim leptirima koji su slijetali na planinsko cvijeće; ružičasti bušin, ljubičaste i žute perunike, planinske zvončiće i ljiljane, divila sam se netaknutoj prirodi. Osjećajući kako baš tu život buja i raste, ali i kako oblikuje svaku moju novu misao, kako moju molitvu čini još poniznijom, nadala sam se da će se samo Nebo umilostiviti, kako će na kraju bolest biti pobijeđena.

Penjući se strmom stazom po hrptu prekrasne planine, pokušavala sam uhvatiti smisao u svakom gledanom cvijetu. Nada je postajala sve jačom, a strepnja me slamala. U sitnim kapima kiše, od koje je odjednom sve oko mene zamirisalo, vidjela sam Božji znak.

Okružena zelenim plaštem mislila sam na djetinjstvo i sve one dane ispunjene toplinom, na suhozide koje smo preskakale. Staze na kojima smo, igrajući se odrastale. Na sva zajednička proljeća. Razgovore pune razumijevanja. Bliskosti srca.

Tog dana na hrptu Matokita postala sam potpuno svjesna krhkosti života i blizine smrti. Umornim koracima, mrvicu bliža oblacima, molila sam se Nebu da odgodi trenutak s kojim će, jednog zrelog ljetnog jutra, prijeći u nesagledivu eteričnost Sunca. Moja sestra.

Uzašašće, 13.5.2021.

 

 

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.