Piše Renata Ćurković, objavljeno 7. Ožujak 2020
Lekcije na Caminu
Svaki hodočasnik koji je došao na Camino ima svoj razlog zašto je odlučio hodati. Većina je tu iz duhovnih razloga, netko sportskih ili turističkih. Kod preuzimanja credenciala, hodočasničke putovnice, postavljaju vam to pitanje. Na putu se često razlozi pretaču jedan u drugi, pa shvatiš da si tu radi svega od navedenog.
Jure je naš Camino isplanirao od prvog do zadnjeg dana. Znamo kad krećemo i kad završavamo. Znamo gdje spavamo, sve je rezervirano. Znači, nije dozvoljen nijedan krivi korak jer se sav put ruši kao kula od karata. To ima svoje dobre i loše strane. Dobra strana je da ne trebamo strepiti da neće biti mjesta u albergu kada popodne umorni stignemo u planirano mjesto, a loša je, već ranije navedena, nemogućnost bilo kakve promjene na putu. Jure je prilično ambiciozno isplanirao trajanje našeg hodočašća. Sedamsto osamdeset kilometara za dvadeset jedan dan. Očigledno je imao visoko mišljenje o mojoj kondiciji. Ili, vrlo vjerojatno, o meni nije ni razmišljao. To je bio njegov put. A ja sam ga željela slijediti. I pokazati da mogu.
Prvih dvadeset šest kilometara preko Pirineja ispunjeno je adrenalinom. Prirodne ljepote ovog planinskog lanca dolaze do izražaja u svim vremenskim uvjetima. Imamo snijeg, vjetar, sunce, kišu i čini mi se sve tako nestvarno, kao da prelazimo iz jednog svemira u drugi, pa treći. Dolazak u Roncesvales, zajednička misa s blagoslovom za nastavak puta, sve mi daje krila i neopisiv osjećaj sreće i zahvalnosti što se nalazim ovdje, sjedinjena s hodočasnicima, Bogom i prirodom.
Nisam jutarnji tip i ujutro sam usporena dok energija i kofein ne proteku mojim žilama. Znam da je buđenje u cik zore nužno na ovom putu da bismo ostvarili svoj plan. U Španjolskoj je navečer u deset sati dan kao kod nas u pet popodne. Zato je ujutro u sedam, kada krećemo, mrak i teško mi padaju ti prvi kilometri. Drugi dan idemo do Pamplone, četrdeset tri kilometra. Malo više od jučerašnjih dvadeset šest, tješim se. U Zubiriu se rastajemo s hodočasnicima koji su hodali s nama od Roncesvalesa. Tu je za njih kraj puta za taj dan. A nama preostaje još toliko. Počinjem se ljutiti na Juru koji je isplanirao takve udaljenosti i sebe koja sam to prihvatila. Vidim da mi je raspoloženje kao i vrijeme preko Pirineja. Od oduševljenja, sreće, radosti dok nisu ostali samo ljutnja i nezadovoljstvo. Jedva sam se dovukla do Pamplone, u osam navečer. Ništa od tog lijepog grada poznatog po utrci s bikovima nisam doživjela. Samo želim što prije leći u krevet i odmoriti svoje umorno tijelo. Jedini tračak zadovoljstva je da sam dokazala Juri da ga mogu slijediti.
Opet rano ustajanje i bijeg iz Pamplone da bismo do kraja dana stigli u Lorcu udaljenu trideset osam kilometara. Polako izbacujem stvari iz ruksaka i oslobađam se tereta na leđima. Mijenjam visoke cipele za sandale jer se pojavljuju i prvi žuljevi. Mislila sam da ću izbjeći taj scenarij, ali noge ipak nisu naviknute na tolike kilometre i teret na leđima. Ne znam od čega je Jure napravljen jer skakuće kao leptir i ne žali se. Hodočasnici koji su već tamo čude se da smo stigli iz Pamplone. To je put koji se prelazi u dva dana. Zadivljeni su našim poduhvatom. Ego mi je izmamio osmijeh na lice, ali se već slijedećeg trena bacam na krevet i bez tuširanja i večere dočekam jutro.
Četvrti je dan hodanja. U mojem tijelu se akumulirao umor. Nožni prsti su mi puni žuljeva. Pojavio se još jedan novi na tabanu. Hodam u sandalama. Više ne znam kako da si pomognem. Još je prisutna silna želja da ne posustanem i odustanem. Hodočasnici veselo prolaze pored mene, pozdravljaju me. Neki rade neke čudne grimase s licem kao da i njih boli kad vide kako se ja patim. Jure me upitno gleda, vidim da ni sam ne zna što bi sa mnom. Malo ide mojim tempom, malo hoda sam, malo s drugima. Pridružuje mu se jedna hodočasnica dok ja mijenjam flaster na svojem tabanu. U nevjerici gledam kako nastavlja s njom hodati i ne primjećuje da sam ja zaostala. Toliko samu sebe sažalijevam da mi suze u potocima teku niz lice. A onda sam se malo zamislila. Što ja to dokazujem takvom patnjom i mučenjem sebe i svojeg tijela? Došla sam do krajnjih granica izvršavajući Jurine ambiciozne planove. Da li će mi Bog zamjeriti ako se dio puta budem vozila? Ne, to je samo moj ego koji teži odobravanju i koji strahuje da će ga osuditi. Nisam na ovom hodočašću da nekog zadivim. Jedini glas koji moram slušati je glas mojeg tijela. Od tijela moram tražiti odluku. Ne od taštine i od straha.
Tijelo je odlučilo da uzme dan odmora i zaliječi rane. Ujutro ostajem u krevetu dok Jure u cik zore kreće prema Logronu. Sretna sam jer ne osjećam grižnju savjesti zbog svoje odluke. Prebacujem se u svoj ritam. Budim se polako, tuširam polako, doručkujem u miru. Uživam u svakom zalogaju kroasana i vrućoj kavi. Shvaćam koliko mi je naporno bilo slijediti Juru i hodati po njegovim pravilima. Na maloj autobusnoj stanici u Los Arcosu susrećem hrpu hodočasnika. Svi su oni u istoj situaciji kao i ja. Talijan ima strganu ključnu kost, Koreanka ima zamotano koljeno, Australka ima probleme sa žuljevima, hoda u japankama. Korpulentna Njemica jednostavno je odlučila do Logrona se voziti, bez posebnog razloga. Priča o jednom snažnom Hrvatu kojeg je jučer srela i njegovoj ženi koja je izgledala vrlo nesretno jer ga nije mogla slijediti. Sa smiješkom joj govorim da sam ja ta nesretna žena. Autobusna stanica se orila od smijeha ranjenih hodočasnika. Imala sam potrebu opravdati se zbog svoje slabosti, pa sam im pokazala papir na kojem je popis svih rezerviranih prenoćišta na putu. A kako su se tek čudili kad su vidjeli da ih ima samo dvadeset i jedan, te da je prosjek hodanja veći od trideset pet kilometara dnevno. Njemica se odmah solidarizirala sa mnom, pa mi predložila plan koji će mi olakšati nastavak puta. „Ti ostani ujutro u krevetu, neka tvoj muž ide hodati ranom zorom. Kad se probudiš uzmi bus ili taksi i skrati put koliko ti treba. On će tada već biti umoran, a ti puna energije. I moći ćete hodati istim tempom.“
Oslobođena krivnje i straha nastavljam put autobusom, zajedno s veselom družinom. Liječim žuljeve i osluškujem svoje tijelo. Vidim da će energija Camina prodrijeti u srž mojih starih i ograničavajućih vjerovanja koja su me činila nesretnom.
Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.