Štalica

Dugo sam ćutila bol nastanka dok su tesari zabijali debele čavle u moje daske i ravnali izbočine da bi napravili što ravnije zidove. Potom su me oblagali ljepljivim blatom i slamom da budem što čvršća i trajnija, da me vjetrovi i kiše ne bi srušili i prije nego proživim svoj vijek. I zbilja, trud se isplatio a ja ponosno zasjala prislonjena uz malu gostionicu, koja je po cijele dane vrvjela životom.

Mnogi putnici ostavljali su životinje; konje magarce i deve uz moje jasle dok bi se gazda gostioničar redovito hvalio mojom prostranošću i toplinom. Život u meni naprosto je bujao. Svi ti likovi, koje sam primala, ispočetka su bili nadasve zanimljivi. Pričali su mi o dalekim krajevima i događajima koji su se zbili, o ratovima, o dalekim morima, kraljevima i njihovim hirovima, o skrivenom blagu po pustinjskim predjelima, i nije bilo događaja za koji ne bih saznala netom što bi se dogodio.

Bila sam u srcu zbivanja!

Život ja prolazio, a ja zaštićena od njegovih neugodnosti, sigurna i prislonjena uz gostionicu, uživala njegove blagodare.

I kako to obično biva, iz čista mira, zasitila sam se gostiju i njihovih priča, te odjednom osjetila težinu vremena koje me pritiskalo. Da, na moja vrata je pokucala starost! Došla je s vjetrovima i kišama koje su nemilosrdno i dugotrajno padale po meni te duge jeseni i zatekla me nepripremljenu. Moji su prozori škripali, krov je s jedne strane ulegnuo, a pregradne zidove počela je izjedati crvotočina. Je li to kraj, pitala sam se? Hoću li završiti kao hrpa starih dasaka koje će gazda izložiti u visokoj peći možda još ove zime? Čula sam ga kako priča s gazdaricom o tome isplati li mu se popraviti moj krov, prozore i vrata ili će me postepeno izložiti u velikoj peći. Nije se mogao odlučiti. Osjećala sam se nemoćno, staro, istrošeno i prazno. Prije o budućnosti nisam ni razmišljala, a sada me od nje hvatao strah. Premda sam još uvijek tu i tamo ugošćavala putnike namjernike, siromahe koji nisu imali novca za prenoćište u gostionici, u mene se život nije vraćao. Osjećala sam da odlazim, kao i svi ti ljudi i životinje, kojima sam bila samo usputna stanica.

Život je prošao ispunjen pričama svih tih stvorova kojima sam bila utočište. I što je od njega ostalo? Zar će sve pasti u zaborav, izgorjeti u plamenu gazdaričine peći? Praznina i ništavilo, i nadasve osjećaj da više neću biti od koristi tako su me pritiskali da su mi i ono malo gostiju što su dolazili u gostionicu te zime, i njihove životinje, bili slaba utjeha. No, na trenutke ipak bi mi nešto zagolicalo maštu. Ljudi su sve češće spominjali Zvijezdu kao nagovještaj rođenja Velikog Kralja koji se imao roditi i čije će rođenje promijeniti svijet.

Tako sam i ja, više da prikratim vrijeme i zaboravim na bol, počela maštati o Njegovu dolasku. Točno sam znala kada će se Zvijezda pojaviti, jer sam još uvijek bila o svemu pravovremeno obaviještena, ali nisam znala što će se zapravo dogoditi i što će se sve njegovim dolaskom promijeniti.

Te zime kada je dan postao najkraći, a ljudi u gostionici bilo toliko da ih se nije moglo ni prebrojati, kada sam prepuna životinjama strepila da neću moći izdržati, te da će se stupovi koji su mi služili kao potpornji urušiti, sve se najednom uskomešalo. U štalicu su ušli muškarac i žena u visokoj trudnoći. Za njih u gostionici više nije bilo mjesta i oni su prihvatili moje utočište. O, da su samo mogli naslutiti koliko sam nesigurna i što se sve sa mnom događalo tih dana, mislim da bi dobro promislili hoće li se u meni zadržati ili ne. Više sam predstavljala opasnost nego utočište. Bar sam tako sama o sebi mislila. Moram izdržati zbog njih, rekla sam samoj sebi dok sam ih gledala. Sva bol koja me pritiskala u usporedbi s bolovima žene koja je trebala svakog časa roditi učinila mi se bezvrijednom. Ako već ne mogu pomoći sebi, bar da pomognem drugima, razmišljala sam iako mi je to, moram priznati, izgledalo teško i neizvedivo.

Odjednom sam na istoku ugledala Zvijezdu čija se svjetlost približavala i oko sebe isijavala toplinu koja me u trenu izliječila. Osjetih se zdravom kao u ona stara vremena, te me obuze neopisiva radost spoznajom da me Zvijezda priprema za nesvakidašnji događaj.

I dok je Zvijezda sagorijevala ostavljajući za sobom svijetao trag, u jednom sam  trenutku shvatila da sagorijeva za dijete koje se upravo rodilo u mojim jaslama.

Irena Grubišić-Čabo