Piše Jure Ćurković, objavljeno 18. Prosinac 2018
Uvod
Hodočašće je važan događaj u životu svakog vjernika. Ono je slika ljudskoga života. Podsjeća nas da je čovjek od rođenja do smrti putnik, da za njega na ovome svijetu nema stalnog boravka, da je na putu između dvaju svjetova od kojih je prvi prolazan, a drugi vječan. Hodočašće kao hod prema svetištu jest prispodoba hoda prema Božjem Kraljevstvu. Ono ljudima osvješćuje eshatološku, prekogrobnu perspektivu u kojoj se kreću kao putnici između tame vjere i žeđi za viđenjem, između ograničena vremena i težnje za životom bez kraja, između napora hodanja i iščekivanja odmora, između plača prognanika i čežnje za radošću vječnoga prebivališta.
Hodočašće nije vezano samo za kršćanstvo. Hodočašće je fenomen vezan za sve religije i kao takav postoji i prije biblijskih religija. Oduvijek su ljudi poduzimali putovanja na neka sveta mjesta što ih je posvetilo očitovanje nekoga božanstva ili djelatnost nekoga religioznog učitelja ili osnivača religije u namjeri da se ondje prikažu molitve i žrtve, a zauzvrat postigne neko duhovno ili materijalno dobro koje po vjerovanju hodočasnika to sveto mjesto može posredovati. Svako je hodočašće vezano uz neke žrtve i odricanja pa je dobro koje hodočasnik traži upravo nagrada za izvršeni napor ili zahvala za već darovano dobro.
Tako se u Bibliji ističu hodočašća patrijarha Abrahama, Izaka i Jakova u Sikem, Betel i Mamru, gdje im se Bog očitovao i obvezao da će im dati obećanu zemlju. Plemena koja su izašla iz egipatskog sužanjstva držala su za sveto mjesto Sinaj, brdo gdje se Bog objavio Mojsiju, a čitavo prelaženje Sinajske pustinje imalo je za njih smisao dugog putovanja prema svetoj obećanoj zemlji, putovanja koje je od Boga blagoslovljeno i koje Bog prati preko znakova svoje prisutnosti. Kada je Jeruzalem postao središtem Hrama, postao je i grad-svetište i kao takav odredište mnogih hodočasnika gdje su mogli doći do doma Gospodnjega i uživati u Božjoj blizini. Kao vjernici poslušni zakonu, dvanaestogodišnji Isus, Marija i Josip također uzlaze u Jeruzalem, kamo će Isus, prema Ivanu, kroz cijelo vrijeme svojega javnog nastupanja hodočastiti o velikom blagdanima.
Kada je Isus uzašao u nebo, cijeli život njegovih učenika pretvorio se u veliko hodočašće prema nebeskom svetištu. Premda je Crkva, potaknuta Kristovim primjerom i duhovnim vrijednostima koje proizlaze iz hodočašća, ovaj vid pobožnosti ohrabrivala i podupirala, u prva tri stoljeća hodočašće nije postalo dio bogoštovnih izričaja kršćanstva.
U idućim stoljećima užurbano se radilo na povratku hodočašćenja tako što su mnogi hodočasnici hrlili na grobove mučenika kako bi častili njihove zemne ostatke. S vremenom ti pobožni pohodi prerastaju u zavjetna hodočašća. Među svim hodočašćima najatraktivniji je bio pohod Palestini koja je, počevši od Jeruzalema, po svojim svetim mjestima kojima je hodao Krist postala Svetom zemljom. Na takvim mjestima koja snažno privlače hodočasnike grade se bazilike i razvijaju svetišta u koja će vjernici moći doći i u njima naći duhovni mir.
Sasvim slučajno, sada vjerujem da se ništa ne događa slučajno, naišao sam na priču o popularnom i vrlo zahtjevnom hodočašću u katedralu svetog Jakova u Santiago de Compostelu gdje se čuvaju moći apostola Jakova.
U Wikipediji je o tome napisano:
Najpopularnije i najteže hodočašće u katedralu svetog Jakova, u kojoj se čuvaju njegove moći, a koja se nalazi u mjestu Santiago de Campostela, započinje u Francuskoj, u mjestu St Jean Pied de Port, pa se ovaj hodočasnički put popularno zove „Francuski put“. Put je dug oko 770 kilometara i prelazi se pješke između devetnaest i trideset pet dana, ovisno o fizičkoj kondiciji, duhovnoj čvrstoći i odlučnosti samog hodočasnika. Pokraj Camino Francésa postoje i druge rute prema Santiago de Composteli i to: engleski, portugalski, katalonski, sjeverni, baskijski kao i još neki pravci. Ipak, Camino Francés je najfrekventniji od svih. Vijeće Europe mu je 1987. godine dodijelilo titulu „Glavne ulice Europe“. UNESCO je 1993. godine proglasio španjolski i francuski dio puta za Santiago UNESCO-vom svjetskom kulturnom baštinom.
Povijest ovoga hodočasničkog puta seže u prvu polovicu 11. stoljeća. Zabilježeno je da je 1118. godine Sancho III. Garcés (1004. – 1035.), kralj od Navarre stvorio predispozicije za pravljenje Puta. Prvo spominjanje korištenja puta vezano je za 1047. godinu. Na putu je tijekom stoljeća izgrađen veći broj crkava u čast svetog Jakova, ali i svratišta. Osim toga postoji i veliki broj drugih kulturnih vrednota na Camino Francésu. U gotovo svim manjim mjestima na Putu postoji hodočasnička ulica Calle del Camino ili crkva svetog Jakova, Iglesia de Santiago. Dužina puta varira u različitim publikacijama, ali za klasični Camino Francés uzima se onaj hodočasnički put koji započinje u Saint Jean Pied de Portu, koji se nalazi s francuske strane Pirineja, a udaljen je oko 769 kilometara od Santiaga de Compostele.
Odmah sam znao da je taj put i moj put. Osjetio sam poziv, neki tihi zov da svojom žrtvom iskažem zahvalnost Gospodinu za sav moj život i živote mojih bližnjih. Svoju odluku priopćio sam Renati, svojoj ljubavi i životnoj suputnici. Podržala me je u potpunosti pod uvjetom da povedem i nju. Svugdje idemo zajedno. Ima puno iskustva u planinarenju i dugačkim turama, ali 800 kilometara propješačiti u dvadeset jedan dan koliko sam ja isplanirao ipak je prevelik zalogaj za nju. Na kraju smo postigli dogovor. Obećala je da će ako neće moći ishodati planirane svakodnevne ture, koristiti neko od mogućih sredstava prijevoza, ali neće dovesti u pitanje moj zavjet od dvadeset jednog dana. Zašto sam odlučio prohodati taj put za dvadeset jedan dan? Želio sam da to hodočašće bude zahvala Gospodinu za sve milosti u životu, a kad već želim podnijeti žrtvu, mora biti napora. Žrtva bez napora nema smisla. Broj dvadeset jedan čudesno se isprepleće u važnim događanjima u mojem životu i životima moje obitelji pa je to bio razlog zašto sam izabrao taj broj. Nakon odluke pripreme su mogle početi. Dogovorili smo da datum polaska bude subota poslije Uskrsa. Dvadeset šesti travnja. Kasno proljeće je najbolje za svladavanje toga puta jer su temperature najugodnije za hodanje.
Kupio sam avionske karte te napravio plan svakidašnjih dionica puta i rezervirao smještaj. Želio sam da nikakva nesigurnost ne odvraća moje misli od glavnog zadataka, a to je moja žrtva Bogu.
Znao sam da je sve što imam u svojem životu i sve što jesam milost Gospodina Boga našega. Bez nje smo ništa. Isto tako sam znao da ćemo uspjeti prohodati hodočašće samo po njegovoj milosti, ali i mi moramo biti spremni podnijeti tu žrtvu, a to je moguće ako budemo fizički pripravni. Zato sam sastavio plan fizičkih priprema. Svakodnevno smo hodali na Sljeme i prelazili dvadesetak kilometara. Nekoliko puta smo radili duge ture do Samobora i natrag što je iznosilo 47 kilometara. Zadnje tjedne hodočastili smo u Mariju Bistricu preko Sljemena što je 37 kilometara, a sutradan bismo se vraćali u Zagreb. Moram priznati da sam bio vrlo sretan kada sam vidio da mi taj put ne predstavlja problem, ali Renata je na tim povratnim turama imala problema sa žuljevima. Pretpostavio sam da će se s tim suočiti i na hodočašću.
Kada sam proučavao povijest ovoga hodočašća, vidio sam da je ono u svojim prvim stoljećima završavalo u Finisterri i nakon nje u Muxii. Jedan dio hodočasnika i danas nastavlja taj običaj i produžuje svoje hodočašće do tih mjesta. Ovaj nastavak hodočasničkog puta počinje kod katedrale u Santiagu de Composteli i vodi kroz Galiciju do Finisterre, a zatim do svjetionika na rtu. To je moguće prijeći u dva do tri dana, a četvrti dodatni dan rezerviran je za nastavak hodočašća do Muxíe. Ja sam odlučio da prijeđem i taj nastavak puta. Renata je to odlučno odbila. Za nju hodočašće završava u Santiagu de Composteli. Mene će pratiti nekim prijevoznim sredstvom.
Nekoliko dana prije puta tresla me putna groznica i jedva sam čekao da krenemo. Sve je bilo rezervirano i potvrđeno. Definirane su dnevne rute i mjesta konačišta.
Ovakva priprema podrazumijeva da sve mora funkcionirati. Ništa ne smije zakazati. Počele su me mučiti neke bezvezne misli što ako. Što ako se izgubi prtljaga, a sve što imamo u ruksacima je? Tada sve pada u vodu. I tada se nasmijem sam sebi. Pa zar nije sve u Božjm rukama? Kako brzo to zaboravimo.
Ruksaci su bili spakirani. Trudili smo se da nosimo što manje nepotrebnih stvari jer na tako dalekom putu svaki gram je bitan. Vrlo je teško odrediti što nositi, a što ne. Pirineji se prelaze na visokim nadmorskim visinama i u to vrijeme moglo bi biti snijega. Istodobno u nizinama je prava mediteranska klima i visoke temperature. U mojem ruksaku bile su rezervne hlače, rezervne cipele, jakna za sve vremenske prilike, kabanica, gamaše, rukavice, četiri majice (tri kratkih rukava i jedna dugih rukava), troje kratke gaće, jedne duge, troje čarape i pribor za higijenu. Trebalo je imati i vreću za spavanje i prostirku, jer nismo znali kakva situacija nas čeka u rezerviranom smještaju. Tehnika bez koje put nisam mogao zamisliti, a to je GPS, mali tablet, punjači razni i baterije, dodatno su otežavali ruksak. Renatin ruksak bio je težak 15 kilograma, a nije nosila tehniku. Kada sam pitao što je u njemu, vješto je izbjegla odgovor, ali ne zadugo. Treći dan puta otkrivena je njezina tajna.
I došao je taj dugoočekivani dan 26. travnja 2014. Let za Pariz, promjena aerodroma, let za Biaritz. Sve je teklo po planu. Nisam se nikako mogao riješiti straha da bi nam se mogla izgubiti prtljaga, da ćemo možda zakasniti na sljedeći let. Renata se na moje nervozne ispade samo smješkala i govorila mi da je sve Božja volja i da nema mjesta strahu. Znao sam i ja to svjesno, ali podsvijest je stalno nešto mutila. Da li je to bila podsvijest ili nešto drugo?
U Biaritzu je lijevala kiša kao iz kabla. Vrijeme je bilo tmurno i ništa nije odavalo da se nalazimo u poznatom francuskom ljetovalištu. S obzirom na zatečene okolnosti, nismo otišli na autobus za željezničku stanicu Bayonne nego smo uzeli taksi do Saint Jeana Pied de Porta. Ubacili smo prtljagu u prtljažnik i krenuli. Pao mi je kamen sa srca i bio sam sretan što se moje slutnje da će nešto poći po zlu nisu obistinile.
Vozač taksija započinje s uobičajenim pitanjima u ovakvom trenutku: Od kuda ste? Kamo idete? … Kažem mu da smo Hrvati i da idemo na hodočašće. Rekao je da često vozi hodočasnike u Saint Jean Pied de Port i da mu se mota po glavi da i sam jednom učini isto. Brat mu je bio na ovom hodočašću. Ima samo pozitivna iskustva pa ga stalno nagovara da i on krene. Pitam ga da li je on iz ovoga kraja? Odgovorio je da je doseljenik. Žena mu je Baskijska iz ovoga mjesta jako zaljubljena u ovaj kraj i teško bi joj palo da mora nekamo otići. To je bio razlog da se on doseli. Nije dobio posao u struci pa zarađuje vozeći taksi za jednu veću taksi kompaniju. Nije zadovoljan, ali ne može iz ove kože. Rekao sam mu da prihvati stvari koje ne može promijeniti jer se tako lakše živi. Nasmijao se i zašutio.
Ponovno sam utonuo u svoje misli. Da bar malo kiša popusti pa da lakše dođemo do hostela. Vozač nam kaže da je hostel u starom gradu i da se do njega ne može automobilom. Tih stotinjak metara morat ćemo prijeći pješke. Kada smo se približili Saint Jeanu Pied de Portu, kiša je malo jenjala. Vozač zaustavi taksi i kaže da dalje moramo pješke. Vadimo ruksake iz prtljažnika. Prilično su teški i nije ih lako nositi u rukama. Ne možemo ih staviti na leđa jer su zamotani u najlon. Odmotao sam najlon. Uprtili smo ruksake i otišli potražiti naš hostel.
Saint Jean Pied de Port drevni je mali gradić u francuskoj Baskiji s oko dvije tisuće stanovnika. Glavna ulica Citadela, popločana kamenom, ide preko rijeke Nive. Okružuju je stare kuće od sivog i crvenog škriljevca, a svaka ima neku posebnost kao što su natpisi na vratima. Jedna pekarnica ima istaknutu cijenu pšenice iz 1788. Tu je i gotička crkva iz 14. stoljeća posvećena Blaženoj Djevici Mariji, izgrađena od crvenog škriljevca.
Hostel smo rezervirali u glavnoj ulici Citadela u kojoj je i ured za kredencijale. Predložio sam Renati da prije smještaja u hostel obavimo formalnosti u tom uredu, da se prijavimo da započinjemo hodočašće i uzmemo naše hodočasničke putovnice i školjke Jacobove kapice kao simbol hodočasnika. Renata se sa svim slagala. Ona je bila u svom filmu, mirna, bez traga bilo kakve zabrinutosti.
U uredu smo dobili hodočasničke putovnice i Jacobove školjke koje smo odmah objesili na ruksake. Ljubazna gospođa u uredu dala nam je sve potrebne informacije o putu. Rekla nam je da se sutra u Pirinejima očekuje nevrijeme sa snježnom olujom te da će vjerojatno biti zatvoren tzv. „Napoleonov put“ koji vodi prema Ronceswallesu, našem prvom odredištu u Španjolskoj. U tom slučaju hodočasnici će morati ići cestom, što je vrlo opasno jer ima puno nesavjesnih vozača. U nekoj drugoj situaciji ova vijest bi me uznemirila, ali sada je zadovoljni mir s Renatina lica prešao na mene i samo sam rekao: „Bože, neka bude volja Tvoja.“
Mali gradić Saint Jean Pied de Port bio je pun hodočasnika u šarenim kabanicama. Svi su imali nasmiješena lica. Krenuli smo u naš hostel Chambres d Hotes Maison E Bernat koji je prema broju trebao biti u blizini. Došli smo do traženog broja. Zdanje nije sličilo hostelu premda je stajao natpis hostela koji smo rezervirali. Pozvonili smo, ali nitko nije otvorio. Osmjelili smo se i otvorili vrata. Unutrašnjost je bila nalik na nenaseljenu kuću. Kucamo, zovemo i napokon čujemo neke glasove na katu. Krenemo stepenicama, a na vrhu sjedi bijeli retriver i ne pušta dalje. Konačno se pojavio i vlasnik, jedan stariji gospodin. Situacija je bila vrlo smiješna pogotovo što to što je bilo pred nama nije imalo veze sa sobom koju smo vidjeli na internetu. Hostel je imao tri sobe. U jednoj je bio jedan njemački hodočasnički par. Naša soba bila je vrlo uredna. Imala je krevet i malu kupaonicu i prozor koji je gledao na Pirineje. Shvatili smo da na ovom hodočašću trebamo smanjiti naša očekivanja o nekom velikom komforu i neće biti iznenađenja. Slatko smo se nasmijali nastaloj situaciji i krenuli u potragu za večerom. Naime, na internetu je pisalo da naš hostel ima i restoran, ali stvarno stanje je bilo drukčije.
Kiša je prestala padati pa smo odlučili malo prošetati gradom. Krenuli smo niz ulicu Citadele. Prošli smo kroz gradska vrata, prešli rijeku i nastavili do križanja. Lijevi krak vodi prema Napoleonovoj ruti. U jednom smo restoranu rezervirali našu prvu hodočasničku večeru. Otišli smo na vrh ulice do starog dvorca odakle je jako lijep pogled. Počeo je puhati dosta jak vjetar, a kiša je ponovno počela lijevati. Žurno smo se spustili do restorana na večeru. Iznenadio sam se ušavši u restoran. Bio je pun hodočasnika koji su razgovarali u opuštenoj atmosferi.
Hodočasnici, odnosno pelegrinosi kako ih zovu na ovom putu, jeli su tzv. meni pelegrino koji se sastoji od juhe, mesa s prilogom i deserta. Naručili smo isto. U ponudi je bio i meni za vegetarijance. Hrana je bila ukusna. Za mene možda nedostatna. Uz hranu se besplatno dobije i čaša crnog vina, tzv. vino tinto. Ta večera stoji deset eura. Ja sam se odlučio za pivo jer sam bio jako žedan, a Renata je kao pravi pelegrinos pila vino tinto i smješkala se. Hodočasnici su međusobno komunicirali bez obzira na to što se nikad do sada nisu vidjeli. Sada smo svi jedna velika obitelj koja ide u istom smjeru k istom cilju.
Usprkos dobroj atmosferi trebalo je završiti ovo druženje jer nas je sutra čekao težak dan. Mnogim hodočasnicima koji su opisali svoje putovanje taj prvi dan je najteži dan na putu. Dogovorili smo se da ćemo ustati u šest sati. Tako će biti i svih ostalih dana našeg hodočašća.
Prvi dan
Saint Jean Pied de Port – Roncesvalles
Još je bio mrak kada smo ustali i otišli na doručak. Čovjek koji nam je dao ključ od sobe, spremao je i doručak. Ima tri sobe koje iznajmljuje i tako si olakšava umirovljenički život. Doručak je bio ukusan i dovoljan. Zamolio sam ga da nam udari žig u naše hodočasničke putovnice. Uobičajeno je da se na svim mjestima gdje se spava udari žig u putovnicu. Primijetio sam da u Renatinoj putovnici nema žiga iz ureda za kredencijale. Trebali smo otići tamo prije nego što krenemo u svladavanje prve etape. Platio sam spavanje, vratili smo se u sobu po ruksake i krenuli.
Kiša je prestala padati, a ulica je bila puna hodočasnika. Otišao sam do ureda za kredencijale i udario žig u Renatinu hodočasničku putovnicu. Razveselilo me kada mi je gospođa iz ureda rekla da je Napoleonov put prohodan i otvoren. Napokon smo započeli naše hodočašće.
Prvi dan ovoga hodočašća bez ikakve je sumnje najteži. Naše se tijelo tek trebalo naviknuti na ruksak sa stvarima koje su težile više od deset posto naše tjelesne težine. Vrlo brzo sam shvatio, bez obzira na prethodne treninge, da mi ta dodatna težina stvara nelagodu i da je stalno osjećam. Za svladavanje hodočasničke rute iz Sant Jeana do Roncesvallesa mogu se koristiti dvije varijante: Napoleonova ruta ako se pješači i Valcarlosov put (cestovni pravac) ako se prelazi biciklom. Krenuli smo Napoleonovom rutom jer je to uobičajen izbor hodočasnika pješaka. Na toj ruti ima pješačka staza pa se ne hoda po prometnim kolovozima. Druga ruta dobrim dijelom vodi dosta prometnom cestom koja može biti opasna za pješake. Zbog toga je pješaci koriste samo ako je veliko nevrijeme, jer se tada Napoleonova ruta zatvara.
Put od Sant Jeana započinje na 170 metara i penje se do 1440 metara. Zatim se spušta do Roncesvallesa koji se nalazi na 900 metara nadmorske visine. Na tom putu treba svladati visinsku razliku od 1498 metara u usponu i 720 metara u silasku. Za svladavanje ovoga puta s dodatnim teretom na leđima treba dosta snage i volje. Puno trpe koljena i potkoljenice. Da bi se ovakve dionice lakše svladavale, potrebno se temeljito pripremiti prije dolaska na ovako zahtjevno hodočašće.
Promatrao sam hodočasnike koji su žustro krenuli uzbrdo. Pitao sam se koliko će izdržati. Imaju li iskustva u dugotrajnom hodanju u kojem je najvažnije dobro rasporediti snagu? Svi su me pretjecali. Nastavio sam svojim tempom. Renata me slijedila zaostajući pedesetak metara. Kada smo napustili i zadnje kuće, na padini Pirineja vidjela se dosta duga kolona hodočasnika koja me je podsjećala na procesiju. Krajolik je bio vrlo zanimljiv i lijep. S francuske strane Pirineji su goli i gotovo bez drveća. Nije to nikakav kamenjar nego nepregledni pašnjaci. Na tim pašnjacima pase tisuće ovaca i poneko krdo konja. Po manjim udolinama mogu se vidjeti zaseoci, staje i torovi za sklanjanje stoke zimi. Sa španjolske strane Pirineji su strmiji i šumovitiji. Španjolska strana je kamenitija, pa se na stazi mogu očekivati oblutci koji značajno usporavaju napredovanje i zahtijevaju dodatni oprez.
Na visinama iznad tisuću metara vrlo lako se može očekivati snijeg. To ovisi o kalendaru putovanja. Na otprilike pola puta do Roncesvallesa nalazi se mali dom Orrison. Ovaj objekt može biti koristan ako se prekasno izađe iz Saint Jeana Pied de Porta. U svakom slučaju, ovamo treba svratiti, napraviti stanku i popiti pivo. Pogled iz Orissona je prekrasan pa i to može biti razlog za odmor.
Ponovno je počelo kišiti. Ispred doma je lijepa terasa s koje se pružaju nezaboravni vidici na okolicu. Nažalost, zbog kiše smo morali napraviti pauzu u restoranu doma. Restoran je bio pun hodočasnika. Naručili smo dva sendviča od šunke i dva velika piva. Sjeli smo za stol za kojim je sjedilo još šest hodočasnika. Rado su nas prihvatili u društvo. Započeli su razgovor kao da se znamo sto godina. Nakon što smo pojeli sendviče i popili pivo, pozdravili smo društvo za stolom i nastavili s pješačenjem.
Dogovorio sam se s Renatom da ćemo svaki dan koji budemo zajedno hodočastili moliti krunicu i to sva tri otajstva. Prvoga dana hodočašća, nakon pauze, uspon je postao malo blaži, pa smo na tom dijelu molili krunicu. Poslije molitve osjećao sam se ispunjeno i zadovoljno. Laganim korakom sam napredovao i prestigao gotovo sve hodočasnike koji su u „sprintu“ krenuli iz Saint Jeana. Renata me dobro slijedila. Nisam kod nje primjećivao znakove umora. Vremenske nepogode nisu nas oneraspoložile niti su u nas unijele nemir i nespokojstvo. Negdje na pola ove dionice i svladane gotovo cijele visinske razlike, stigli smo do francusko-španjolske granice na kojoj se još jasno vide ostaci raznih fortifikacija, stupića i žičane ograde kojima je bila obilježena nekadašnja dosta čvrsta granica. Na toj koti, na visini od 1150 metara, na jednom brežuljku postavljen je vrlo lijepi kip Blažene Djevice Marije. Nalazi se vrlo blizu hodočasničke staze i lako je uočljiv. Svratili smo do njega i pomolili se.
Hodočasnička staza vodila je po otvorenom terenu, stalno lagano dobivajući na visini. Počeo je padati snijeg. Obukli smo topliju odjeću i nastavili. Hodočasnička staza vodila je uz nekadašnju državnu granicu sve do kaptiranog izvora vode, pokraj kojeg je granitni stup s natpisom da je to ulaz na teritorij pokrajine Navarra. Oko izvora je bila velika gužva. Dosta hodočasnika je popunjavalo zalihe vode. Trebao sam čekati u redu. Kada sam dopunio zalihe vode, krenuli smo dalje. Hodočasnička staza zaobilazila je jednu udolinu i gotovo ništa nije dobivala na visini. Ušli smo u šumoviti dio. Na stazi je bilo blata gotovo do iznad gojzerica. Nije ga se dalo zaobići jer je teren ograđen žičanom ogradom s obje strane. U početku smo pazili kamo ćemo stati, a kada smo vidjeli da to nema smisla, nastavili smo hodati ne obazirući se na blato.
Nastavili smo makadamskom cestom, stalno se uspinjući do najviše točke na ovoj ruti, s koje se u dolini vidi samostan okružen šumom. Najviša točka nalazi na grebenu iznad Roncesvallesa, a nastavak hodočašća moguć je po dvije staze. Prva ide ravno, vodi starom rimskom cestom i dosta je strma, a druga skreće desno i puno je blaža i lakša za koljena. Staze se sastaju na stražnjem dijelu sveučilišne crkve u Roncesvallesu.
Nastavili smo starom rimskom cestom. Strmina je bila dosta velika s puno oblutaka na cesti. Za one koji nisu naviknuli na takve uvjete dosta je naporna i opasna. Tu sam susreo jednog mladića iz Južne Afrike. Vidio sam kako hoda i vidjelo se da u silasku ima problema s koljenima. Pozdravio sam ga i ponudio mu steznike. Odbio je pomoć i nastavio polako, u grču, nizbrdo. Kada me sustigla Renata, nastavili smo dalje pazeći na svaki korak. Ubrzo smo stigli do mostića na potoku neposredno prije sveučilišne crkve. Tu je završila prva dionica našeg hodočašća. Stigli smo u Roncesvalles.
Čitao sam puno o dionicama ovoga hodočašća. Svi su izjavili da je ovo najteža dionica. Meni se nije učinilo tako i nisam bio posebno umoran, a i Renata se osjećala prilično dobro. Sobu smo rezervirali u kompleksu crkvenih zgrada od kojih je jedna nedavno preuređena u lijep hotel. Soba je bila prostrana i udobna. Imala je sve što hodočasniku treba: udoban krevet i urednu i lijepo uređenu kupaonicu. Nakon kraćeg opuštanja otišli smo do recepcije rezervirati hodočasničku večeru za dvadeset sati, tako da možemo u miru biti na hodočasničkoj misi. U uredu za kredencijale udarili smo žig u naše hodočasničke putovnice. Ponovno smo morali ispuniti upitnik s dosta pitanja. Jedno od pitanja je iz koje zemlje smo došli.
Roncesvalles je malo selo od tridesetak ljudi. U mjestu nema trgovine, ali ima knjižara, dva hostela, nekoliko gostionica, turistički ured, samostan i crkva. U crkvi se održava misa za hodočasnike svake večeri u dvadeset sati radnim danom i u osamanest vikendom. Jedan sat prije mise moli se krunica. Večeru treba rezervirati u nekoj od gostionica prije večernje mise. Večernja misa služi se na nekoliko jezika. Na misi se dijeli blagoslov za sve hodočasnike na njihovu putu u Santiago de Compostela. Za vrijeme blagoslova svećenik pročita sve zemlje iz kojih dolaze hodočasnici.
Dosta hodočasnika započinje svoje hodočašće upravo u ovom mjestu. Mjestašce je vrvjelo od hodočasnika. Bilo ih je posvuda. Na terasi hostela, po sunčanom i toplom vremenu, naručili smo pivo. Uživali smo u suncu nakon kiše i snijega na putu. U sedamanest sati otišli smo u crkvu moliti krunicu. Crkva je bila puna kada je počela hodočasnička misa. Ova misa mi se posebno urezala u pamćenje. Bila je emotivna i dirljiva, a predvodila su je tri svećenika. Za vrijeme mise pročitane su zemlje iz kojih dolaze hodočasnici. Na moje iznenađenje bilo je više od trideset pročitanih zemalja s gotovo svih kontinenata. Nakon toga svećenik je pozvao hodočasnike da priđu oltaru da im udjeli hodočasnički blagoslov. Obuzele su me emocije. Osjećao sam se veličanstveno. Čvrsto sam odlučio da ću dati i posljednji atom svoje snage da izvršim svoje zavjetno hodočašće. Nakon ove mise, osnažen Duhom Svetim, to ne bi trebao biti problem. Bio sam spreman uhvatiti se ukoštac sa svim nedaćama koje me budu sustigle na ovom putu.
Nakon mise otišli smo na hodočasničku večeru. Za istim stolom sjedili su svi hodočasnici. Dobili smo mjesto pokraj njemačkoga bračnog para. On pješači, a ona ga prati automobilom. Ispričali su da svake godine odvoje tjedan dana godišnjeg odmora i prijeđu jedan dio hodočasničkog puta. Za nekoliko godina planiraju stići do Santiaga. Preko puta nas sjedilo je troje Korejaca, jedan Poljak i jedan Irac. Svi su bili veseli, opušteni i susretljivi. Večera je bila klasična hodočasnička, juha, glavno jelo (meso s prilogom), a za desert kolač. Renati je bila dovoljna i dobra, a ja ne bih imao ništa protiv još jedne ture. Jedan pileći batak i malo pečenog krumpira slaba je podloga za napore koji su me čekali. Htjeli smo se malo družiti s ostalim hodočasnicima pa smo odlučili popiti još jedno piće. Bili smo sretni jer je prvi dan našeg hodočašća prošao u najboljem redu, a očekivali smo svakakve nepogode. U predvorju su svi stolovi bili zauzeti. S radošću smo prihvatili poziv skupine Iraca koji su nam ponudili mjesto za njihovim stolom. Bilo im je drago kada su čuli da smo iz Hrvatske. Oni putuju organizirano i u pratnji imaju autobus. Svake godine prijeđu po jedan dio hodočasničkog puta. Bili su opušteni i veseli. Svaki dan prelaze po desetak kilometara, a kreću kada se probude, što i nije baš u šest ujutro. Ruksaci putuju autobusom pa im je pješačenje značajno olakšano. Popili smo piće s ovom veselom družinom i krenuli na spavanje jer nas je sutra čekao naporan dan u kojem smo trebali prijeći 43 kilometra do Pamplone.
Drugi dan
Roncesvalles – Pamplona
Još je bio mrkli mrak kada smo ustali iz kreveta. Bacio sam pogled kroz prozor da vidim kakvo je vrijeme. Na moju žalost padala je kiša. Iznenadio sam se kada sam vidio da na hodočasničkoj stazi ima dosta hodočasnika. Žurno smo se spremili i napustili sobu. Dežurni na recepciji hotela iznenadio se kada nas je ugledao. Mislim da smo ga probudili iz sna. Otvorio nam je vrata i izašli smo u noć. Krenuli smo za jednom skupinom hodočasnika pa nisam koristio čeonu svjetiljku. Među njima je bio i naš poznanik od prethodne večeri, Nijemac kojeg prati supruga s automobilom. Krenuo je žustro pa ga nismo slijedili. Za tren smo ga izgubili iz vida. On ne nosi veliki ruksak pa mu je znatno lakše hodati. Imao sam osjećaj da mu nije drago druženje jer zna samo njemački jezik, a moj njemački je skroman.
Roncesvalles je malo baskijsko mjesto i nismo imali problema s orijentacijom. Na izlasku iz mjesta prošli smo pokraj velike hodočasničke table i dobrim šumskim putom nastavili do mjesta Burguete. Kroz mjesto smo prošli glavnom ulicom. Mjesto je na prvi pogled vrlo atraktivno. S obje strane ulice su stare, dobro očuvane, tipično baskijske kuće. Ernest Hemingway je boravio u Burguete 1920-ih i to je opisao u svojem romanu Sunce izlazi (The Sun Also Rises). U hotelu Burguette još uvijek stoji klavir s njegovim potpisom. U sredini sela je crkva Iglesia de San Nicolas de Barri pokraj koje je gostionica koja poslužuje doručak. Bilo nam je prerano za doručak.
Hodočasnička staza prvih nekoliko kilometara vodi po visoravni, preko polja i pašnjaka. Ugodna je za hodanje pa smo odlučili na ovom dijelu izmoliti krunicu. Skupina hodočasnika s kojom smo krenuli raštrkala se po stazi i uskoro smo hodali sami. Molitva me smirivala pa mi ni kiša nije kvarila raspoloženje. Prije molitve odlučili smo razmatrati vjerovanje, koje molimo kao prvu molitvu krunice, a u rukama držimo Raspetog Gospodina Našega. Što znači vjerovanje i vjera? S rukama položenim na Raspetoga, izjavljujemo: Vjerujem u Boga Oca Svemogućega… Činimo li to potpuno svjesni svojih riječi?
Prva je riječ vjerovanja vrlo važna. Njome izričemo nešto važno o samome sebi. Njome izjavljujem: „Ja vjerujem!” To znači: „Ja sam uvjeren i imam potpuno povjerenje. Ja sam uvjeren da Bog jest i u Boga imam potpuno povjerenje.“ Nikada nisam ni pomislio da bi iza riječi vjerujem mogao stajati bilo koji drugi interpunkcijski znak osim uskličnika. Ja vjerujem! Tako sa mnom govore i moji istomišljenici u vjeri. Na taj se način očitujemo kao zajednica vjernika, kao Crkva. Zato možemo reći da Crkva nastaje vjerom. Vjerom se uspostavlja najintimnija povezanost s Bogom i istinsko bratstvo među ljudima. Vjerom ulazimo u „savez“ s Bogom i u „savezništvo“ sa svim ljudima.
Istinska vjera ne smije biti alibi za otuđenje sebe od drugih, niti opijum koji nas vuče u bijeg od stvarnih ljudskih problema. Vjerom se ne smijemo zatvoriti u uski krug vjernika istomišljenika s jedne strane, niti ona oslobađa od preuzimanja osobne ljudske odgovornosti s druge strane. Što nam o tome govori Isusova ostavština? Kakvim se oružjem služio Isus u borbi protiv nedaća i zla? Odgovori na postavljena pitanja nalaze se u temeljnoj Isusovoj zapovijedi u kojoj nam daje najmoćnije oružje u borbi protiv nedaća i zla, a ono je ljubav prema Bogu i čovjeku. Stoga nas vjera još više obvezuje da sa svim ljudima sudjelujemo u izgradnji boljega svijeta: da među ljudima zavlada pravednost, istina, sloboda, ljubav…
Kada kažemo: „Vjerujem“, što želimo s tim izraziti? Podrazumijeva li to da u život provedemo sve ono u što istinski vjerujemo? Ako je odgovor na ta pitanja bezuvjetno pozitivan, nalazimo se na dobrom putu koji vodi do Gospodina. Ne dopustimo da nas poteškoće s kojima ćemo se susresti skrenu s toga puta. Zadržimo se na putu vjere, nade i ljubavi, otvorimo srce praštanju, poštujmo sebe i sve oko sebe, zaslužit ćemo milost Gospodina. Svakodnevno se trebamo zalagati da u život provedemo ono što vjerujemo, te da živimo i radimo kao osobe odgovorne Bogu i ljudima za svoja djela. Nije dosta vjeru znati, po njoj treba živjeti. Isus je rekao da u Kraljevstvo Božje neće ući onaj koji govori nego onaj koji vrši volju nebeskog Oca. (Mt 7, 21) I sveti Pavao ističe da se prava vjera pokazuje djelima ljubavi. (Gal 5, 6)
Mi se nazivamo vjernicima jer vjerujemo i kroz vjerovanje izražavamo svoj pogled na svijet. Kroz vjerovanje iskazujemo i svoju spremnost da živimo ono što vjerujemo te da iskazujemo ono što jesmo i što želimo biti. Stoga je Vjerovanje izraz naših najvećih svetinja, ali ujedno i iskaz naših najsvetijih obveza i prema Bogu i prema ljudima. Ne temelji se naša vjera samo na razumskom razmišljanju, nego je njezin najdublji temelj Božji odgovor na pitanja: Odakle svemir? Koliko svemira ima? Kako je nastao život na zemlji? Koji je smisao ljudskog života? Da li smrću čovjeka sve završava? Kako pobijediti zlo u sebi i svijetu? Razumsko razmišljanje o postavljenim pitanjima vodi nas jedinom mogućem zaključku da Bog postoji i da naš život ne završava smrću. Uz to, mi kršćani vjerujemo da na ta pitanja postoji nedvosmisleni Božji odgovor koji nam je Bog objavio kroz djelo Isusa Krista, a koje razobličava najdublje tajne o sebi i čovjeku. Bog nam se objavio po mnogim povijesnim Božjim ljudima, što je precizno zapisano u Svetom pismu, a nadasve nam je uputio svoju Riječ po Isusu Kristu, koji je sin Božji i naš Brat.
Da bismo mogli istinski vjerovati, potrebna nam je Božja svjetlost, pomoć, milost i dar. Kada kažemo da nam je za vjeru potrebna Božja milost, time zapravo želimo reći da se najintimnija povezanost s Bogom ne može silom iznuditi, niti ona može biti u prvom redu plod naših razumskih i drugih napora. Život nas uči da istinsko prijateljstvo i međusobno povjerenje dobivamo na dar kao poklon, slično je i vjera dar koji nam Bog bez naših zasluga nudi i koji možemo samo slobodno primiti. Za primanje toga dara trebamo biti otvoreni. Bog nam se daje, moramo biti otvoreni da ga prihvatimo: srcem, razumom, načinom života i svime onim što jesmo. Naša sposobnost da smo za primanje vjere otvoreni, zapravo je milost odnosno nezasluženi Božji dar. Cijelim smo svojim bićem od Boga darovani: od Boga nam dolazi postojanje i sve ono što jesmo.
Vjera nam daje sigurnost, ali je vjera i stalno traženje. Nikada ne možemo reći da Boga dovoljno poznajemo i da je naše povjerenje prema njemu bez opasnosti. Kao što nikad ne možemo reći da dovoljno poznajemo onoga koga volimo i da nam ne može doći u opasnost povjerenje u njega. Zato je potrebno da uvijek iznova nastojimo upoznati ono u što vjerujemo. Potrebno je vjeru osobno i zajednički proučavati, o njoj razmišljati i razgovarati. No iznad svega je potrebno u molitvi se susretati s Bogom. Vjeru treba živjeti, jer je ona živi odnos sa živim osobama.
Trgnuo sam se iz ovoga razmatranja. Nametalo mi se puno pitanja: Što činim za učvršćenje svoje vjere svaki dan? Kako živim i u djelo provodim Božje zapovijedi? Kako živim vjeru? Što činim da vjera, kao svjetionik mojega života, ne ostane bez energije, pa prestane davati svjetlosne signale, koji me drže na pravom putu koji vodi Svevišnjem? Brzo zaključujem da sam grešan te da trebam njegovu milost kako bih zaslužio život s Njim. Odlučio sam da ću se svakodnevno truditi da živim svoju zakletvu Bogu u vjerovanju te da ću pokušati živjeti ono što nam je u njemu dano.
U šutnji nastavljamo s molitvom. Renata vodi molitvu i jako emotivno tone u njezin sadržaj. Slijedim je i pomalo u transu, potpuno koncentrirani na molitvu, idemo dalje. Izmolivši ružarij, počinjem primjećivati prirodu oko sebe. Kiša neumorno pada. Hodočasnička staza puna blata prolazi prekrasnim pirinejskim planinskim proplancima. Trava je dobro porasla i ljeska se okićena kapima vode. Drveće, većinom bukva, već je zazelenilo. Primjećujem da je zazelenilo ranije nego na Sljemenu. Blizina oceana izgleda da čini svoje te da daje blagu klimu ovom području. Uočavam da nismo sami na hodočasničkoj stazi. Hodočasnici koje pretječemo radosno nas pozdravljaju. Ovo blato i kiša nisu im umanjili raspoloženje. I tako, korak po korak, uz molitvu, gotovo neprimjetno, stigli smo u Espinal.
Espinal je staro baskijsko naselje koje datira iz 1269. godine. Karakteristično je po tome što većina kuća ima neko oružje iznad ulaznih vrata. U mjestu ima gostionica, restoran i trgovina. Gostionica radi od ranih jutarnjih sati i u njoj se može popiti kava ili pojesti doručak. Nismo se zaustavili ni u ovom mjestu. Prošli smo kroz njega, izašli na makadamsku cestu koja vodi između ograda, prošli sela Alto de Mezquiriz i Viscarret, i zaustavili se u selu Biskarreta.
U ovom planinskom baskijskom mjestu napravili smo stanku za doručak. Navikavamo se na sendviče sa španjolskim pršutom – bacadillose. Naručujem dva velika sendviča i dva piva. Tek tada primjećujem da je bar pun hodočasnika i da su svi stolovi zauzeti. Jedan par nas poziva za stol da sjednemo s njima. Zahvaljujemo, prihvaćamo poziv i sjedamo. Primjećujem u baru poznanike od prethodne večeri, Nijemca koji putuje sam. Nasmijemo se jedan drugom i pozdravimo mahanjem ruke. Sendviče smo pojeli s tekom, a ni pivo nije ostalo. Došlo je vrijeme za nastavak puta. Treba pješačiti još tridesetak kilometara do Pamplone koja je naše današnje odredište. Kiša je padala još jače. Ne smeta mi toliko kiša koliko znojenje ispod kišne kabanice. Potiskujem to i nastavljam dalje pjevušeći pjesmu Majci Božjoj Bistričkoj.
Hodočasnička staza vodi planinskim proplancima, stalno gubeći na visini, a na stazi je i dalje puno blata koje otežava kretanje. Nakon nekoliko prijeđenih kilometara stigli smo u Lintzoain. Na velikom zavoju, na kojem se staza križa s asfaltnom cestom, parkirana je prikolica u kojoj je pokretna trgovina. Ispred prikolice postavljen je plastični stol s plastičnim stolicama. Stali smo na tom mjestu da predahnemo i popijemo piće. Stalno su navirali novi hodočasnici. Neki su produžili, ali dosta ih se zaustavljalo i kupovalo nešto iz pokretne trgovine. Trgovina je na dobrom mjestu.
Popili smo piće i krenuli dalje. Ovo je zadnje planinsko selo i na stazi nema ništa do gradića Zubiri u podnožju Pirineja. Do ovoga mjesta staza se dosta oštro spušta, a vodi po kamenitom tlu. Kiša je pljuštala pa je ovo kamenito tlo bilo jako klizavo. Trebao je dodatni oprez pri silasku. Proklizavanje bi moglo biti pogubno za nastavak hodočašća. Na sreću imamo planinarske štapove koji nam puno pomažu. Bez obzira na štapove, povremeno smo se morali služiti rukama da bi sigurno prešli preko skliskih granitnih ploča. S Božjom pomoći stigli smo u Zubiri. Ime ovoga mjesta na baskijskom znači most. Na ulasku u mjesto preko riječice Arga je stari most koji se zove El Puente de la Rabia. Hodočasnička staza ne prelazi preko mosta nego skreće lijevo i zaobilazi ovaj lijepi baskijski gradić. Većina hodočasnika svraća u ovaj lijepi gradić. Mi smo odlučili malo prošetati kroz mjesto i nastaviti. Za vrijeme razgledanja susrećemo dosta poznanika od prethodnog dana. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora, tzv. sieste, pa u mjestu nije ništa bilo otvoreno. Nismo uspjeli ni piće popiti. Vratili smo se na hodočasničku stazu.
Sljedeće značajnije mjesto na ovoj dionici je Larrasoana. Odlučili smo da ćemo iduću pauzu napraviti u njemu. Na izlasku iz Zubirija prošli smo pokraj nekoliko zapuštenih i napuštenih tvornica. Ne znam što se u njima proizvodilo dok su bile u pogonu. Sada i sam pogled na njih izaziva tjeskobu. Ovaj dio puta želim čim prije zaboraviti. Na putu do Larrasoane prošli smo kroz nekoliko vrlo lijepih baskijskih sela, pa je to popravilo dojam i sliku koju sam ponio nakon napuštenih tvornica. U selima nigdje nikoga na ulici. Nismo susreli nijednog čovjeka. Ne znam što ti ljudi rade i kakav im je dnevni ritam života.
Napredovali smo dobro. Nisam osjećao nikakav umor. Hvala Bogu i kiša je prestala padati, pa sam skinuo svoju kišnu kabanicu i odahnuo. Puhao je lagani lahor i bilo je jako ugodno. Pravo vrijeme za pješačenje. Vrijeme mi je prohujalo i evo, ispred nas, oznaka mjesta Larrasoana.
U ovom mjestu namjeravamo napraviti malo dulju pauzu. Dva su sata popodne, a preostalo nam je još dvanaestak kilometara do Pamplone. Imamo dosta vremena i ne moramo se žuriti. Ušli smo u selo i svratili u jedini otvoreni lokal. Naručili smo sendviče i piva, skinuli ruksake. Ja sam skinuo i gojzerice. Provjeravam čarape i vidim da su suhe. Cipele su mi dobre, cijeli sam dan na kiši i blatu, a nisu propustile ni kap vode. Sretan sam zbog toga.
Slasno smo jeli sendviče. Ne sjećam se kada sam jeo nešto tako ukusno i s toliko teka. Riječ je o najobičnijem sendviču s pršutom i sirom. Kako ambijent, vrijeme, teret koji nosim u ruksaku i bezgranična pozitivna energija mogu napraviti dobar ugođaj u kojem stvari poput sendviča dobivaju mitske okuse. U lokalu primjećujem još samo jednog hodočasnika. Sjedi za susjednim stolom i piše zabilješke. U papučama je pa mislim da je završio svoju današnju dionicu. Čini li on isto što i ja? Hoće li on u svoje zabilješke zapisati da se nalazi u baru s još dvoje hodočasnika koji neobično slasno jedu sendviče? Čovjek nije pokazivao znakove da želi komunicirati pa sam se usredotočio na sendvič i pivo. Ostali smo u ovom lokalu malo više od sata, dobro smo se odmorili i odlučili krenuti dalje.
Od Larrasoana do Pomplone hodočasnička staza prolazi manje-više urbanim područjem. Uz nju ima dosta manjih sela i gradića u koje se može svratiti na piće ili jelo. Većina hodočasnika se ne zaustavlja jer je zov velikog grada s puno znamenitosti i restorana prevelik. Svi se žure da tamo stignu čim prije. Na izlasku iz Larrasoane susrećemo hodočasnika iz Južne Afrike. Pozdravljam ga i zaista mi je bilo drago da je uspio sići niz Pirineje. Imao je velikih problema s tetivama hodajući nizbrdo. Kaže mi da ne ide dalje i da će sutra nastaviti do Pamplone. Poželio sam mu sreću, pozdravio ga i nastavio dalje.
Imam cijelu stazu u svojem navigacijskom uređaju. Došao sam do mjesta gdje je, po mojem navigacijskom uređaju, trebalo nastaviti ravno, a smjerokazi su pokazivali da treba skrenuti lijevo. U taj čas prolaze dva mladića i jedan od njih, na dobrom engleskom, kaže da treba skrenuti lijevo jer da su tu organizatori promijenili dio hodočasničke staze. Krenuli smo za njima. Nakon nekoliko stotina metara vratili smo se na stazu koju sam imao u svojem navigacijskom uređaju. Pokraj jednog odmorišta na kojem je česma s vodom, spomenuta se dva mladića odmaraju. Primjećujem da jedan ima rubac na glavi na kojoj je brazilska zastava.
Zastali smo i mi da nadopunimo naše boce s vodom. Mladići su uzeli svoje ruksake i nastavili dalje. Krenuli smo za njima. Hodočasnička staza se malo oštrije penje uzbrdo, pa su mladići počeli češće zastajkivati. Požurio sam i sustigao ih. Upitao sam Brazilca kako će igrati Hrvatska protiv Brazila na otvorenju Svjetskog prvenstva. Odgovorio mi je da nije nogometni fanatik, ali da Brazil mora pobijediti. Nasmijao sam se i rekao da će ih Hrvatska iznenaditi. Tada se u razgovor uključi i drugi mladić i reče mi na hrvatskom jeziku: Vi igrate protiv Brazila? Vidim da nije Hrvat i pitam ga odakle je. Odgovori mi da je Nijemac, ali da su mu roditelji iz Banje Luke. Pitam ga posjećuje li Banju Luku i ima li tamo rodbine? Odgovorio je nevoljko potvrdno, pa sam zaključio da želi izbjeći razgovor o tome. Kaže da je diplomirao na pravnom fakultetu i da prije nego što počne raditi želi završiti ovo hodočašće. Zavjetovao se svetom Jakovu za vrijeme studija. Misli da mu je on pomogao. Hoda kraće dionice i planira završiti hodočašće za tridesetak dana. Nastavio sam razgovor s Brazilcem. Ispričao mi je da je cijela njegova obitelj na ovom hodočašću i da mu roditelji i sestra hodaju malo sporije. Misli ih pričekati u Santiagu. Hodali smo zajedno tridesetak minuta. Dečki su ubrzali, pa smo se razdvojili. Iduću pauzu napravit ćemo u Pamploni. Bio sam umoran, ali imao sam još dovoljno snage do kraja današnje rute. Renata je nakon prijeđenih 40 kilometara već jedva hodala. Na takvo njezino stanje vjerojatno je utjecalo i loše vrijeme, teški ruksak, a i bolovi u nogama.
Pomplona je grad u kojem se bez preuveličavanja može provesti i tjedan dana, a većini hodočasnika tu preostaje tek nekoliko sati. Prije nego što se ide u razgledanje grada treba potražiti mjesto za spavanje. Veliko svratište nalazi se na početku stare gradske jezgre. Prilaz do njega dobro je označen. Sigurnost u njemu nije velika pa sve dragocjenosti treba ponijeti sa sobom. U gradu ima dosta hotela po prihvatljivoj cijeni pa nije zgorega uzeti sobu u jednom od njih, oprati prljavo rublje, obaviti osobnu higijenu i prošetati starim dijelom grada. Izlaz iz grada je dobro označen, a staza prolazi pokraj Sveučilišnog kampa u kojem se nalazi hodočasnički ured u kojem hodočasnici ovjeravaju žigom svoju hodočasničku putovnicu.
Prije dolaska u Pamplonu prolazi se kroz nekoliko vrlo lijepih i čistih prigradskih naselja. Dojmili su me se drvoredi pomno šišanih platana, zasađenih uz hodočasničku stazu. Bilo je predvečerje i ulice su živnule. Sustigli smo ponovno Brazilca koji mi je rekao da je njegov suputnik ostao u selu prije ovih predgrađa. Pričekao nas jer se smjerokazi teže prate. Rekao sam mu da s orijentacijom nema problema jer imam dobar navigacijski uređaj. Napokon osjećam bilo života i vidim te vrijedne Baske koji održavaju tako lijepima ulice, kuće i okućnice. Iako umoran, uživao sam prolazeći kroz ova mjesta. Rezervirao sam noćenje u hotelu Puerta El Camino, u središtu stare gradske jezgre.
Hotel je iznimno dobar i nije skup. Spavanje s doručkom stoji trideset pet eura po osobi. Soba je bila prostrana i imala je kadu i tuš kabinu. Napunili smo kadu toplom vodom i malo se opustili. Oko osam navečer krenuli smo u potragu za restoranom za večeru. Renata je jedva hodala. Počela je padati jaka kiša. Zbog svega toga odlučili smo večerati u hotelskom restoranu, iako bi bilo lijepo malo prošetati Pamplonom. Ali tako je to na hodočašću. Prioriteti se mijenjaju. Nabrzinu smo pojeli hodočasničku večeru, u čiju je cijenu uključeno i vino, crno ili bijelo, u količinama koliko želite. Vino je bilo dobro, ali zbog umora nismo mogli uživati u njemu, pa smo zajedno s još dva para hodočasnika krenuli na počinak.
Treći dan
Pamplona – Lorca
Probudio sam se u šest sati i pogledao kroz prozor. Bilo je djelomično oblačno. Pomislio sam kako bi bilo dobro da ovaj dan bude bez kiše. Jučerašnja cjelodnevna kiša i blato nisu nam bili nimalo ugodni. U hotelu poslužuju doručak od sedam sati. Za doručak sam uzeo samo kavu i voće jer nisam htio opteretiti želudac težom hranom. Pred nama je bilo 38,5 kilometara brežuljkastog terena koji je trebalo svladati. Zadatak nije bio nimalo lak, pa sam morao misliti i na sitnice poput hrane. Što jesti da ti ne otežava pješačenje? Nisam siguran da znam odgovor na ovo pitanje, ali osjećam da mi lakše probavljiva hrana daje više poleta.
Budući da smo prošlu večer stigli kasno i nismo uspjeli vidjeti puno od Pamplone, odlučili smo da ćemo bar dio nadoknaditi ujutro. Imali smo u planu pogledati katedralu i pomoliti se u njoj. Taj naš naum nismo uspjeli ostvariti jer je katedrala zatvorena. Pamplona me oduševila čistoćom ulica, uredno pošišanom travom i hrpom zelenih parkova u središtu grada. Parkovi su bili puni ljudi koji su trčali uokolo i vježbali. Na biciklističkoj stazi bilo je dosta biciklista. Nitko se nikuda nije žurio i sve je djelovalo spokojno i smireno.
Na hodočasničkoj stazi već je bila kolona hodočasnika. Prava procesija. Hodočasnici pomiješani s rekreativcima napravili su gužvu. Na stazi pokraj Sveučilišnog kampusa pojavilo se dosta studenata. Neki su pješačili, a dosta ih je dolazilo s biciklom. Svuda su izgrađene biciklističke staze pa se bicikl može dosta sigurno koristiti. Uslijedio je malo blaži uspon uz glavnu prometnicu u mjesto Zizur Mayo. To je predgrađe Pamplone. Čisto je i uredno, a u njemu je crkva San Miguela koju vrijedi posjetiti. Crkva je bila zaključana. Preostalo nam je da je samo slikamo i pogledamo izvana.
Hodočasnička staza vodi kroz polje, po vrlo dobrom makadamskom putu, a nakon toga po planinarskoj stazi do vrha Alto del Perdon. Po cijelom grebenu ovoga brda izgrađene su vjetroelektrane. Pogled s ovoga vrha je jako lijep. Otraga se vidi Pamplona i cijela njezina okolica, a naprijed za lijepa vremena mogu se vidjeti sela Uterga i Obanos. Ako je dan vedar, i Puente la Reina.
Prije samog vrha stigli smo u selo Zariquiegui. Ako se ima vremena, treba posjetiti crkvu svetog Andrije (Iglesia de San Andrés), koja datira iz 13. stoljeća. To smo i učinili. Pokraj crkve je odmorište na kojem ima nekoliko klupa i česma s pitkom vodom. Susreli smo talijanski bračni par iz Trsta. Gospodin je započeo razgovor na solidnom hrvatskom jeziku. Drago mu je bilo kada je susreo Hrvate. Poznaje ih dosta, jer često dolazi u Istru, a dosta ih je upoznao za vrijeme Jugoslavije kada su mnogi dolazili u Trst kupovati robu. On je imao trgovinu u Trstu koja je propala nakon raspada Jugoslavije. Na ovo hodočašće dolazi već osam godina i svake godine prohoda jedan dio. Nada se da će ga završiti iduće godine. Poželio sam mu sreću i zdravlje, pa da sljedeće godine zaista i izvrši svoj zavjet.
Hodočasnička staza nastavlja se uzbrdo i prije vrha prolazi kraj „česme odricanja“ (Fuente Reniega). Prema legendi, na ovome mjestu je jedan umorni i žedni hodočasnik odbio uzeti vodu od Sotone koji je bio prerušen u hodočasnika, jer je Sotona od njega tražio da se odrekne Boga, Blažene Djevice Marije i svetog Jakova. U tom trenutku tu se pojavio sveti Jakov prerušen u hodočasnika i odveo ga do izvora na kojem je uzeo vodu. Voda na toj česmi i danas teče. Istina, kap po kap i treba pričekati nekoliko minuta da se napuni čaša. Voda uvijek jednako teče i nikada ne presušuje. Ubrzo smo stigli na vrh Alto del Perdon, na kojem je s desne strane željezna skulptura koja prikazuje povorku muških i ženskih hodočasnika, konja, magaraca i pasa na njihovu putu u Santiago de Compostela.
Na vrhu je bila velika gužva. Puno turista dolazi autobusima da bi vidjeli ovu skulpturu i da bi uživali u nezaboravnom pogledu na okolicu. Odlično se vidi Pamplona. S ove udaljenosti izgleda puno manja. Svuda okolo dominiraju obrađena polja. Dosta ih je zasađeno uljanom repicom koja je bila u punom cvatu i cijeli se krajolik žutio. Puhao je neugodan vjetar i nije bilo baš toplo. Majica mi je bila mokra od znoja. Osjećao sam kako mi se lijepi za leđa, pa smo krenuli dalje da se ne ohladim. Slijedio je malo oštriji spust u sela Uterga i Obanos. Na hodočasničkoj stazi ima dosta kamenih oblutaka pa je trebalo oprezno silaziti. U dolini vjetar više nije puhao i bilo je ugodno za pješačenje. Odlučili smo napraviti pauzu u Obanosu.
U selu smo se zaustavili u lokalu sa stolovima u vrtu. Pronašli smo slobodan stol, skinuli smo ruksake i odahnuli. Tijelo se nije priviknulo na težinu ruksaka pa sam osjetio olakšanje kada sam ga skinuo s ramena. Sjedili smo za stolom desetak minuta. Nitko nije dolazio uzeti narudžbu. Već sam bio skinuo gojzerice, a trebalo je otići u bar do šanka uzeti jelo i piće. Otišao sam bos i naručio sendviče i pivo. Slatko smo ih pojeli i uživali u toplom suncu koje nas je grijalo. Dobro smo se odmorili i krenuli dalje. Prvo mjesto bilo je Puenta la Reina. Ovo mjesto nosi ime po višelučnom rimskom mostu koji je spomenik kulture nulte kategorije i najstariji je na cijeloj hodočasničkoj stazi. Razgledali smo most i prešavši preko njega napustili Puente la Reinu.
Stigli smo do malo oštrijeg uspona. Renata je pokazivala značajnije znakove umora. Vidjelo se na njoj da joj je bilo dosta već u Puente la Reini. Na ovom usponu sve je prešlo iz ugodne u zamornu fazu. Otišao sam naprijed i čekao sam je na prijevoju. Bila je ljuta i vidjelo se da joj je svega puna kapa. Rekao sam joj da ćemo se odmoriti u prvom sljedećem mjestu. Malo se umirila. Prestala je zanovijetati i krenuli smo dalje. Znao sam da će doći do ove situacije jer su dionice bile dugačke i teške, a pješačiti svaki dan bez odmora vrlo je naporno. U Zagrebu smo se dogovorili da će ako dođe do zamora preskočiti dio puta, no i dalje je bila uporna i nije odustajala. Želja je jedno, no stvarne tjelesne mogućnosti su drugo.
Razmišljajući o Renati odjednom sam se našao u roju osa. Letjele su oko moje glave i sve je izgledalo jako neugodno. Preplašio sam se. Prije odlaska na ovo hodočašće pročitao sam da u jednom dijelu Španjolske postoje rojevi osa ubojica. Ako naprave određen broj uboda, izazovu smrt. Uznemirio sam se. Prestao sam lamatati rukama, dlanovima sam pokrio lice, a na glavu sam navukao kapu. Ose su se udaljile i zahvalio sam Bogu što me zaštitio od ove neugodnosti. Okrenuo sam se i vidio Renatu kako mi se približava. Iza nje sam uočio čovjeka sa šarenim kišobranom koji je nosio prebačen preko ramena. Imao je mali ruksak i nije izgledao kao hodočasnik. Hodočasnici ne nose kišobrane nego kišne kabanice koje štite i ruksak od kiše. Pomislio sam da je to mještanin koji se vraća ili je krenuo u polje vidjeti stanje usjeva ili vinograda.
U Mañeri smo se zaustavili u prvom i jedinom baru. Bilo je već kasno popodne, a imali smo još desetak kilometara do Lorce, odredišta za noćenje. Naručio sam pivo i u tom trenutku je stigla Renata. Bila je vidljivo umorna, a počeli su je mučiti i žuljevi. To nije dobar znak. Zakratko, iza nje, prošao je i čovjek sa šarenim kišobranom. Kada je Renata došla do stola i počela skidati ruksak, sustigao ju je roj osa. Bile su agresivne. Letjele su joj oko glave. Rekao sam joj neka stavi ruke na lice i na glavu navuče kapu. To sam i sam učinio. Nije uspjela jer je jedna uporna osa nije ostavljala. Što se više branila, osa ju je sve više napadala. Na kraju je pronašla put do sredine njezina nosa. Umor, iscrpljenost, žuljevi i sada osa. To je bilo previše za Renatu. Rasplakala se iz svega glasa. Pukla je. Osjećao sam se bespomoćno i jadno jer nisam mogao ništa učiniti. Nisam znao ni kako je utješiti. Bio sam uznemiren. Razmišljao sam zbog čega su ose navalile samo na nju, a tu, pokraj nje, bili smo konobar i ja. Pitam konobara da li je to uobičajeno. Kaže da takvu scenu vidi prvi put. Renata se nakon nekog vremena smirila prihvaćajući nevolje koje su je zadesile kao dio žrtve koju prinosi Bogu. Popili smo pivo i krenuli.
Nakon Cirauquija, posljednjeg sela prije Lorce u kojoj smo imali rezerviranu sobu, procijenio sam da više neće kišiti i zapakirao sam kišnu kabanicu. Zasjalo je popodnevno sunce. Polako smo se penjali kroz vinograde. Pedesetak metara iza nas hodao je onaj isti čovjek s kišobranom kojeg sam vidio prije. Prošao je ispred lokala u kojem smo mi napravili pauzu. Zapitao sam se gdje je on bio dok smo mi bili unutra. Nisam tome pridavao preveliku pažnju i nastavio sam dalje, lagano uzbrdo, kroz vinograde, kojima se činilo da nemaju kraja. Renata je hodala iza mene. Po izgledu njezina lica vidio sam da joj je jako teško. Plan za treći dan hodočašća bio je 38,5 kilometara. To je očito bilo previše za nju.
Kako bih joj skrenuo misli, predložio sam da molimo krunicu. Počeli smo s molitvom i malo usporili. Slučajno sam se okrenuo i vidio da nas čovjek s kišobranom slijedi na istoj udaljenosti. Bilo mi je sumnjivo što se nije primaknuo barem malo bliže jer smo mi značajno usporili svoj hod. Nastavili smo s molitvom i nisam više obraćao pažnju na njega. U šutnji smo molili Gospodina da nam umnoži vjeru. Pročitao sam nekoliko pripremljenih tekstova iz Svetog pisma:
„Taj ti zadatak predajem, sine Timoteju, u skladu s proroštvima nekoć nad tobom izrečenima na njih oslonjen, bij boj plemeniti imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere.“ (1 Tim 1, 18-19) „Jer mi po Duhu iz vjere očekujemo pravednost, nadu svoju. Uistinu, u Kristu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna.“ (Gal 5, 6) „Doista, sada gledamo kroz zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“ (1. Kor 13, 12) „Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.“ (2. Kor 5, 7) „U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih po onome što je rečeno: Toliko će biti potomstvo tvoje.“ (Rim 4, 18) „Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.“ (1. Iv 3, 2) „Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.“ (Mt 10, 32-33) „Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega.“ (Heb 12, 1-2)
U tišini smo promišljali pročitano. Vjera je naš najsnažniji osjećaj kojim izražavamo našu pripadnost Isusu Kristu. Ona je milost i besplatni, neprocjenjivi Božji dar čovjeku. Vjeru stalno trebamo osnaživati jer taj neprocjenjivi Božji dar možemo i izgubiti. Zbog toga sveti Pavao opominje Timoteja da bije boj plemeniti imajući vjeru i dobru savjest i upozorava ga da bude budan i pribran, da ne doživi brodolom vjere. Također, sveti nas Pavao u poslanici Galaćanima upozorava da sve što formalno činimo što je vjerskim zakonima propisano, ne vrijedi ništa i upućuje nas da se trebamo boriti za vjeru ljubavlju djelotvornu.
Što nam znače sveti sakramenti ako izgubimo vjeru? Ništa! Ako vodimo isprazan život i zanemarujemo Isusa i njegovo djelo te ako ispustimo ljubav, kao jedino oružje koje nam je Isus dao, da s njim učvršćujemo i osnažujemo našu vjeru, ništa nismo učinili i ništa nam takav život ne vrijedi. Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam vjeru uveća. Ona treba biti ljubavlju djelotvorna, podržavana nadom i ukorijenjena u vjeri svete Crkve katoličke.
Naše je zemaljsko putovanje izloženo bolestima tijela i duše. Za bolesti tijela obraćamo se liječnicima, i ovisno o njezinu stadiju, dobivamo manju ili veću nadu u izlječenje. Za bolesti duše postoji samo jedan lijek, a on je istinska i nepokolebljiva vjera u Isusa Krista. S vjerom dobivamo puninu, radost i svjetlost u naše živote, što je i cilj našega zemaljskog putovanja. Sveti nas Pavao u poslanici Korinćanima uči da naše zemaljsko putovanje gledamo kroz zrcalo, u zagonetki, gdje nam dosta toga nije jasno, sve dok se ne vidimo s Bogom „oči u oči“ i sve što smo činili u našem životu, vidjet će se gola istina i ništa više. Dok na zemlji motrimo blagoslove vjere kao u nekom zrcalu, čini nam se da već posjedujemo predispozicije za koje nam naša vjera pruža jamstvo da ćemo ih jednog dana uživati u Kraljevstvu Nebeskom.
Vjera, obasjana Bogom u kojega vjerujemo, ipak se često živi u tami i stavljena je na tešku kušnju. Svijet u kojem živimo čini se veoma daleko od onoga u kojem nam vjera pruža sigurnost. Iskustva zla, patnje, nepravdi i smrti kao da proturječe Radosnoj vijesti. Sve to može uzdrmati vjeru i staviti je na kušnju. Zbog toga se moramo okrenuti prema svjedocima vjere: Abrahamu, koji povjerova, „u nadi, protiv svake nade“ (Rim 4, 18); Djevici Mariji koja je „na putu vjere“ prispjela sve do „noći vjere“ time što je sudjelovala u muci svoga Sina i u noći njegova groba; i mnogim drugim svjedocima vjere: „Okruženi tolikom masom svjedoka, odložimo svako breme i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa.“ (Heb 12, 1-2)
Kristov je učenik dužan ne samo čuvati vjeru i od nje živjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno svjedočiti i širiti je: „Treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada.“ Služenje i svjedočenje vjere nužni su za spasenje: „Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.“ (Mt 10, 32-33) Ovaj testament nam je Isus ostavio, priznajmo se njegovim pred ljudima i ponizno ga molimo da se On prizna našim pred Ocem.
Zato molimo Gospodina da umnoži našu vjeru, jer je slaba, a moramo je dijeliti. Isus kaže: „Zaista, kažem vam, ako imate vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: „Premjesti se odavde onamo!“, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.“ (Mt 17, 20) Iza ovoga malog zrna krije se tajna… „Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.“ (Mt 13, 32)… ono će postati veliko stablo. Zrno vjere treba položiti u zemlju, pustiti da umre, i donese obilat rod. (Iv 12, 24) Imajmo povjerenja da će Gospodin učiniti što obećava...
Okrenem se i vidim našeg pratitelja na približno istoj udaljenosti. Tada sam prvi put počeo razmišljati o njemu. Zašto nas stalno slijedi? Usporio sam, a on je stalno držao isti razmak. Pomislio sam da je on tu upravo zbog toga da unosi nemir među nas. Okrenuo sam se i iz sveg glasa rekao: „Nečastivi, ne možeš nam ništa. Ne bojimo te se. Odstupi odmah od nas i od naših obitelji.“ Okrenuo sam se i malo bolje pogledao okolo da me ne čuje neki od hodočasnika. Nikoga nije bilo u blizini. Kada sam se okrenuo, čovjeka s kišobranom više nije bilo. Kao da je u zemlju propao. Nikuda nije mogao umaknuti ili se skloniti u tih nekoliko sekundi. Prekrižio sam se i nastavio dalje. Renata me pogledala i rekla da misli isto što i ja. Sotona je bio tu i pokušavao je nešto učiniti. Bili smo odlučni i Nečastivi je otišao neobavljena posla.
Najzad smo stigli u naše svratište Restaurante Lorca La Bodega del Camino. Ovo svratište ima zasebne sobe i restoran. To je bio osnovni motiv zašto sam ga odabrao. Iznenadio sam se jer je restoran bio pun hodočasnika. Srdačno su nas pozdravili. Odmah su pitali odakle idemo kad stižemo tako kasno. Iznenađenju nije bilo kraja kada su saznali da idemo iz Pamplone. Naime, put iz Pamplone hodočasnici prolaze u dva dana, a mi smo to učinili za jedan dan. S našom rezervacijom bilo je sve u redu. Naknadu za spavanje platili smo unaprijed. Zamolio sam konobara ključ od sobe kako bismo se što prije odmorili i osvježili. U sobi smo imali sve što je potrebno hodočasniku: tuš, sanitarni čvor i set ručnika. Renata je legla na krevet i rekla da se više ne miče, da ne može ni do tuša i da želi samo mir i odmor. Na njezinu licu vidio sam tragove trodnevnog napora. Nisam bio sretan zbog toga. Osjećao sam da će uskoro doći problemi. Otišao sam u kupaonicu i kada sam bio skoro gotov, začuo sam kucanje na vratima. Požurio sam se iz kupaonice i otvorio vrata od sobe na kojima je stajao konobar. Rekao mi je da se kuhinja zatvara u dvadeset jedan sat, pa ako imamo namjeru jesti, da nam on može pripremiti pizzu ili tjesteninu. Žurno sam se spremio i spustio u restoran. Na moje iznenađenje u njemu nije bilo nikoga. Konobar mi kaže da je kuhar otišao, ali da će nam on pripremiti neku brzu hranu. Zamolio sam ga da nam ispeče dvije pizze uz koje sam uzeo dva velika piva. Konobar me je upozorio da svu naručenu robu sam moram odnijeti u sobu. Nisam imao izbora. U dva puta sve sam odnio u sobu. S tekom smo pojeli ovaj improvizirani obrok. Niti ova zgoda nije unijela pomutnju, a ni pokvarila raspoloženje. Bože moj, i to je naše hodočašće.
Četvrti dan
Lorca – Los Arcos
Jučerašnji umor učinio je svoje. Noć je bila prekratka. Tijelo je tražilo još sna, ali za njega nije bilo vremena. Trebalo je ustati i nastaviti ovu našu duhovnu obnovu. Osovio sam se na noge nešto iza šest sati i probudio sam Renatu. Umorna je, ali još se ne predaje i skače iz kreveta. Obavili smo jutarnju higijenu i krenuli.
Sinoć mi je konobar rekao da je svratište zatvoreno do devet sati, pa u slučaju da idemo ranije izađemo kroz dvorište. Nisam obratio pažnju na to i odmah ujutro sam upao u probleme. Nisam znao koja vrata i s kojeg kata vode u dvorište. Probao sam jedna pa druga, dok nisam našao ona koja vode u dvorište. Vani je padala kiša pa smo odmah navukli kišne kabanice.
Lorca je malo mjesto s oko sto četrdeset stanovnika. U središtu je lijep trg s fontanom. Hodočasnička staza vodi niz glavnu ulicu do uske pješačke staze kojom se stiže do lijepoga romaničkog mosta koji premošćuje rijeku Río Nueva. Prešavši ga stigli smo u selo Villatuerta. U središtu sela je crkva Velike Gospe (Iglesia de la Asunción) iz 12. stoljeća. S lijeve strane glavnih crkvenih vrata je česma s pitkom vodom, a s desne spomenik San Veremundo. Vrata crkve bila su zaključana pa je nismo mogli pogledati iznutra.
Za tren smo prošli selo i našli se u polju. Promatram krajolik i nešto me steže oko srca. Gledam obrađene površine pa mi se pred očima javljaju slike iz naše lijepe Slavonije u kojoj je više neobrađenih nego obrađenih poljoprivrednih površina. Uz pšenicu, soju i ječam počeli su se pojavljivati vinogradi i maslinici. Hodočasnička staza stalno vodi kroz polje, po poljskim putovima, osim kada se prolazi kroz naseljena mjesta.
Posebno me očaravaju baskijska sela kroz koja prolazimo. Sve je čisto i uredno. Kuće imaju lijepe fasade i uređena dvorišta. Imam osjećaj da su sve naseljene, ali oko kuća ili na ulici gotovo da nema ljudi. Prema onome što vidim, vrijedni su ljudi, a nikako da vidim nekoga da radi. S tim mislima stigli smo u gradić Estelu.
Slikoviti gradić Estella leži na rijeci Rio Arga. Od nje je kralj Aragona i Navarre Sancho Ramírez 1090. godine napravio nezaobilaznu točku za hodočasnike koji hodaju Camino rutu za Santiago de Compostela. Crkva iz 13. stoljeća (Iglesia de San Pedro de la Rúa) najistaknutija je zgrada u ovom gradiću. Uz crkvu je palača (Palacio de los Reyes de Navarra) u kojoj je muzej (Museo de Gustavo de Maetzu). Ulaz u muzej je besplatan.
U Estellu smo stigli polije devet sati. Ulice su bile prazne. Ni žive duše. Na ulazu u mjesto je crkva svetog Petra koju nismo mogli posjetiti jer je bila zatvorena. Španjolcima, točnije Baskima jutro očito nije najdraži dio dana. Nije ni rano popodne kada imaju siestu – vrijeme za odmor. Budući da smo vrlo rano, nešto poslije šest, počeli pješačiti, odlučili smo doručkovati u ovome lijepom gradiću. Zaustavili smo se kraj prvoga otvorenog lokala s terasom. Kiša je prestala, sunce se pojavilo i uživamo u doručku na otvorenom. A doručak, uistinu maštovito, baccadilos i pivo. Bez obzira na to što je rano dopodne, ta kombinacija savršeno odgovara. Sendvič, tj. bacadillos, pripremljen je od hrskavog, još toplog kruha i pršuta. Pivo, točeno, ne znam mu ime. Renata mi se smije jer svugdje drugdje kada putujemo zahtijevam određenu vrstu piva, a na ovom hodočašću to mi nije palo na pamet. Kako dani odmiču, primjećujem promjene na sebi. Ne ljutim se na sve i svašta kao što sam znao, miran sam, zadovoljan, a problemi koji su me nekad tištili nestali su. Ovo je bio jedan drugi svijet i drugi život. Pješačenje, molitva i pozitivna energija hodočasnika koja se širila na sve ljude oko nas. Gospođa koja nam je donijela doručak bila je vrlo ljubazna i obradovala se kada je saznala da smo Hrvati. Za uspomenu nam je dala dvije kemijske olovke. Sitnica, ali lijepi znak pažnje prema umornim hodočasnicima.
Puni elana krenuli smo dalje. Hodočasnička staza se polako uspinje, prolazi kroz mjesto Ayegui. Negdje oko jedanaest sati stigli smo do samostanskog kompleksa Nuestra Senora de la Real Irache, najvažnijeg i najznačajnijeg spomeničkog kompleksa u pokrajini Navarra. Ovdje je nekad bio hospicij za hodočasnike, pa sveučilište, zatim vojna bolnica, pa bogoslovni fakultet, a uskoro bi se trebao prenamijeniti u Parador, tj. hotel u starom povijesnom objektu.
U sklopu spomeničkog kompleksa je i najveća atrakcija današnjeg dana – Fuente del Vino – česma iz koje teče vino. Ovu česmu su postavili svećenici iz Monasterio de Irachea koji se nalazi nasred velikog vinograda. Dopušteno je popiti jednu čašu vina. Želi li se više, treba ga kupiti u trgovini. Bili smo sami kraj česme. U česmi je bilo vina. Kušali smo ga samo zbog fotografije. Bilo je dosta rano za vino, a nismo imali podlogu za njega. Pred nama je bilo još dosta pješačenja, pa smo i na to morali misliti. Nedaleko od česme je i muzej vina. U predvorju muzeja može se kupiti vino. Nismo išli u muzej. Nastavili smo osnaženi s dojmovima koje je oplemenilo ovo mjesto.
Hodočasnička staza ide uz brežuljak. Prolazi kroz potpuno novoizgrađeno mjesto Urbanización Iratxe. Ovo mjesto je građeno prije ekonomske krize. Uredno je i čisto. Na dosta kuća je obavijest da se kuća prodaje. Ljudi su ostali bez posla i ne mogu vraćati kredite. Kako se ovo čini poznatim. Prošavši mjesto izbili smo na vrh brežuljka. Staza je nastavila kroz borovu šumu. Hodali smo polako i uživali u mirisu borova koji su počeli cvjetati. Ovo je bilo pravo osvježenje. Osjetio sam se opuštenim i predložio da započnemo s molitvom. Danas je na redu promišljanje o nadi… Pročitao sam nekoliko tekstova i utonuli smo u tišinu…
„Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika.“ (1 Iv 2, 1)
Uhvatiše tako i sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom. Kralj naredi da ih biju bičevima i volovskim žilama: htio ih je prisiliti da jedu zabranjeno svinjsko meso. Jedan od njih progovori u njihovo ime: „Što nas želiš pitati i od nas saznati? Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!“ (2 Mak 7, 1-2)
Izdišući reče: „Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.“ Poslije njega mučili su trećega. On spremno isplazi jezik kad su zatražili i hrabro pruži ruke. Junački reče: „Od Neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti.“ I sam kralj i njegova pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je prezirao muke. Kad je taj preminuo, podvrgli su četvrtoga istim mukama. Prije nego što je izdahnuo, reče ovo: „Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti! A ti – za tebe nema uskrsnuća na život!“ (2 Mak 7, 9-14)
A sam Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš, koji nas uzljubi i koji nam po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru djelu i riječi! Uostalom, molite, braćo, za nas da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas i da se oslobodimo nezgodnih i opakih ljudi. Jer nemaju svi vjere! Ali, vjeran je Gospodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga. A uzdamo se, u Gospodinu, u vas: da vršite i da ćete vršiti ono što vam zapovijedamo. A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj. (2 Sol 2, 16-3,5)
Kako je lijepo rečeno, u Prvoj Ivanovoj poslanici: „Zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika“, bez obzira na to što griješimo, možemo računati na oprost grijeha, jer zagovor imamo kod Isusa Krista Pravednika. Tko nije u grijehu i tko za sebe može reći da je bez grijeha? Nitko među nama zemljanima! Svi smo grešnici i svi se nadamo oprostu grijeha. Za oprost imamo zagovor Isusa Krista Pravednika. Taj zagovor nije bezuvjetan, a da bismo ga zaslužili, moramo predano živjeti Isusa Krista. Živimo u nadi da ćemo zaslužiti zagovor Isusa Krista. Naša nada mora biti utemeljena na našoj vjeri i vođena zakonom ljubavi.
Citirani tekst iz Druge poslanice Makabejcima postavlja nadu kao temeljnu dimenziju čovjeka i osnovno svojstvo njegove egzistencije. „Bog ga uskrisi od mrtvih.“ (Dj 3, 15) Tako govori Petar koji je bio izravni svjedok Kristove muke, smrti i uskrsnuća. On je upravo kao očevidac svega bio poslan svim narodima svijeta, da im svjedoči što je vidio. Apostoli su postali svjedoci te istine jer su svojim očima vidjeli Krista raspetog i uskrslog. Svjedočanstva apostola daju nam nadu da ćemo se i mi jednoga dana, kada za to dođe vrijeme, naći u Kraljevstvu našega Nebeskog Oca.
Krist govori našim jezikom. Imamo zagovornika kod Boga! Ime mu je Krist, Pravednik. U njemu je naša nada i naša sigurnost. Mir, koji je Isus darovao svojim učenicima, nije mir što ga pobjednici nameću pobijeđenima i jaki slabijima. Isusov mir ne nalazi svoje uporište u oružju, nego se rađa iz ljubavi i to: Božje ljubavi prema čovjeku i čovjekove ljubavi prema drugom čovjeku. Iz toga je proistekla i Božja zapovijed: „Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim... Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“
U Drugoj poslanici Solunjanima apostrofira se Božja ljubav prema nama, a milostivi Bog nam daje ohrabrenje i nadu. Nemojmo ga razočarati! Prihvatimo ove darove Božjeg milosrđa. Ustrajmo na Božjem putu i nikada ne gubimo nadu jer je Krist, naš zagovornik kod Svevišnjeg, stalno s nama. Krist nam daje nadu, a ako se kršćanski život liši te kreposti, gubi razlog svojega postojanja.
Obespravljeni i pogaženi nalaze svoju snagu u Kristu. Mnogi su razočarani sumornim stanjem u društvu i besperspektivnim životom. Obespravljeni i napušteni žive u beznađu i kada čuju: „Ja sam svjetlo svijeta“ (Iv 8, 12), osjete ljubav Zagovornika kod Boga i snagu da nastave hodati ovom zemljom. Zagovornik dovikuje i onima koji su uplašeni pred krutom realnošću bolesti i straha: „Ja sam uskrsnuće mrtvih.“ (Iv 11, 25) Onima koji lutaju u traganju za istinom poručuje: „Ja sam Istina.“ (Iv 14, 6) Onima koji lutaju u beznađu i bez cilja: „Ja sam Put i Život.“ (Iv 14, 6) Kad vidimo na koji način vladaju moćnici s dvostrukim mjerilima, te se u nama pojavljuje bunt na nepravde i poniženja, Uskrsli hrabri: „Ne bojte se, ja sam s vama u sve dane...“ (Mt 28, 20)
Kršćanska nada može biti dobrim kvascem obnove kršćanskog života i nove kulture koja će nadvladati prevladavajući pesimizam i uzajamno nepovjerenje u svagdanjem životu. Nada osmišljava i usmjeruje život, ali to nije lako jer zahtijeva određenu nevinost i slobodan duh s obzirom na interese. Taj duh se najkonkretnije očituje i izriče etičkim stavom: biti siromašan. Nada označava stav prema životu i taj se stav pretvara u smjelost, u duh stvaralaštva, u volju za rizikom, u spremnost na optimizam i vjernost konkretnome. Nada stvara smionost i pretpostavlja prisutnost milosti za svijet. Ako vjera upućuje čovjeka na put prema obećanoj zemlji, nada ga jača na njegovu putovanju koje je katkad dramatično. Nada je drugo lice ljubavi, jer onaj tko neko biće iskreno ljubi od njega očekuje nepredvidivo. Samo onaj koji se zaista nada može slaviti s obzirom na to da se tada sav život mijenja u njegovu prošlost punu smisla.
U Tvoje ruke stavljamo našu budućnost. Neka, Kriste, tvoje rane budu lijek našim ranama i svanuće našim nadanjima.
Trgnuo sam se iz razmišljanja i započeo s molitvom. Osjetio sam olakšanje i utonuo sam u molitvu. Molitva je bila puna emocija i puno puta sam je proživljavao na granici plača. Nisam više primjećivao lijepe predjele kroz koje smo prolazili. Kada smo završili s molitvom, primijetio sam da Renata šepa i jedva se vuče. Pomislio sam kako dalje. Bio je to četvrti dan našeg hodočašća. Osjećam da neće dugo izdržati jer je dobila krvave žuljeve. Pobojao sam se da ne dobije sepsu. Ona ima nizak prag osjetljivosti i ne može trpjeti bol.
Ruksak joj je bio pretežak, jedva ga je vukla. Uzeo sam iz njezina ruksaka nekoliko stvari i prebacio u svoj. Dodatno sam opteretio svoj ruksak s približno pet kilograma. Počelo mi je to malo smetati. Pitam Renatu što mi je sve dala. Kada sam čuo da mi je dala oko dva i pol kilograma energetskih čokoladica, ostao sam šokiran. Svaki gram tereta u ruksaku pažljivo se planira, a ona je nosila čokoladu. Iz Zagreba! Poželio sam to baciti u prvu kantu. Molila me da to damo nekome. Pristao sam da to ostavimo u prvom svratištu pa neka hodočasnici jedu. To sam i učinio u svratištu u mjestu Villamayor de Monjardín kojim upravlja jedan Englez. Zamolio sam ga da donese veću zdjelu u koju sam istresao Renatin dragocjeni teret i ponudio sve hodočasnike na terasi. Gledali su me u čudu. Dobar tek svima koji su se gostili s ovim čokoladicama i neka im je s blagoslovom svaki zalogaj.
Neposredno prije ulaska u Villamayor de Monjardínu prošli smo pokraj Fuente de los Moros (Fountain Maura), romaničke cisterne (čatrnja) iz 12. stoljeća. U čatrnji je bilo dosta vode. Nismo provjeravali može li se piti. Nema nikakvih zabrana niti upozorenja pa mislim da je voda za piće. U mjestu se nalazi crkva Iglesia de San Andrés. To je romanička građevina iz 12. stoljeća s lijepim romaničkim portalom.
Na terasi svratišta u Villamayor de Monjardinu odmorili smo umorne noge, osvježili se hladnim pićem u društvu veselih hodočasnika kojima je ovo svratište bilo krajnje odredište za taj dan. Pred nama je bilo još kilometara.
Uzeo sam svoj ruksak rasterećen energetskih pločica pa ga je bilo osjetno ugodnije nositi. Krenuli smo dalje. Ovo mjesto je na brežuljku prepunom vinogradima. Spustivši se, nastavili smo kroz nepregledna žitna polja sve do našega današnjeg cilja, do gradića Los Arcos. Renata je počela zaostajati. Išao sam naprijed i sustigao jednu korpulentniju hodočasnicu. Pozdravio sam je i neko vrijeme smo nastavili zajedno. Rekla mi je da dolazi iz Njemačke te da dnevno hoda petnaestak kilometara. U čudu me pogledala kada sam joj rekao da ja dnevno prelazim četrdesetak kilometara. Nastavili smo hodati rzgovarajući o svemu i svačemu. Kada me upitala zašto žurim, začuo sam Renatu kako je viknula iz svega glasa, Jure… Pozdravio sam sugovornicu i rekao joj da moram stati i pričekati.
Renatina borba sa žuljevima bila je sve izraženija. Na licu joj se vidjelo da je jako boli. Promijenila je planinarske cipele, obula tenisice, pa opet skinula tenisice i obula sandale… Nadao sem se da će pronaći nešto što je neće žuljati. Moja nada je bila uzaludna. Bol je bivala sve jača. Mijenjala je flastere, ali ništa nije pomoglo. Žuljeve je imala na obje noge na malim prstima i na peti što joj je otežavalo kretanje. Počela je plakati. Bili smo usred polja na šljunčanoj cesti, pa nije bilo nikakva prijevoznog sredstva. Krajnjim naporom, puževim koracima stigli smo do hotela Monaco u mjestu Los Arcos, našeg odredišta za ovaj dan. Hotel ima dvije zvjezdice i jedini je u mjestu. Nisam siguran da bi u Hrvatskoj dobio dozvolu da se zove hotelom.
Samo mjesto ne odiše svježinom koju smo doživljavali u drugim baskijskim naseljima. Ulice su uske i prljave. Na ulicama je bilo dosta ljudi. To me iznenadilo jer to nismo vidjeli u drugim mjestima. Bez obzira na sve, bio sam sretan što se Renata dovukla do hotela. Očistila je malo žuljeve, istuširala se pa je izgledala malo svježije. Predložio sam da ne napuštamo hotel i da večeramo u njemu.
Ipak smo odlučili malo izaći i osjetiti ovo mjesto. Ispred hotela je veliki glavni trg na kojem su zasađene platane. Nisu bile uredno obrezane kao u drugim mjestima. Sjeli smo u jedan restorančić da popijemo pivo. Promatrao sam ljude na terasi restorančića i u prolazu. Nisu djelovali gostoljubivo. Nakon što smo popili pivo vratili smo se u sobu.
Osjećao sam se jako dobro. Nisam imao nikakvih tegoba. Naviknuo sam se i na ruksak koji je imao više od devetnaest kilograma. Prestao mi je stvarati nelagodu. Poslije tuširanja imao sam osjećaj da bih cijelu današnju priču mogao odmah ponoviti. Nigdje ni traga umoru. I ovaj grad i hotel, ma kakvi bili, nisu mi pokvarili raspoloženje. Bio sam zadovoljan sobom i zabrinut za Renatu. Stalno me kopkalo kako će ona dalje.
Za večeru smo jeli hodočasnički meni i pili vino tinto koje je bilo uključeno u cijenu od deset eura i moglo se piti u neograničenim količinama. Večera nije bila za pamćenje, no bili smo gladni, a nešto drugo se ni nije moglo naručiti. Za susjednim stolom žensko hodočasničko društvo također negoduje zbog kvalitete hrane. Vino tinto nas je lagano grijalo i opuštalo napregnute mišiće. Renata je bila sretna što je danas unatoč svim preprekama uspjela doći na planirano odredište. Popili smo jednu butelju i u dobrom raspoloženju odlučili se na još jednu. To nam nije bila pametna odluka, jer mi je konobarica u žurbi bocu umjesto u čašu izlila u krilo. Crno vino na majici u ovoj situaciji značilo je da imam majicu manje. Konobarica se nije ni ispričala. Unatoč tome nisam bio neraspoložen. Imao sam plan za svoju majicu. Odlučio sam je spaliti kod „svjetionika na kraju svijeta“. Tamo se u znak pročišćenja treba spaliti dio bliskih stvari. Za mene će to biti ova majica zalivena vinom tinto.
Za vrijeme večere dogovorili smo se da Renata ne može pješačiti dok ne sanira žuljeve. Predložio sam joj da nakon što se ujutro dobro naspava dođe autobusom do našega sljedećeg dnevnog odredišta, do Logroña. Brzo sam utonuo u san. Nakon nekog vremena probudila me snažna glavobolja i žeđ. Vino tinto učinilo je svoje. Popio sam analgetik, ali nije mi pomogao. Vrtio sam se u krevetu. Glava mi se raspadala i nikako nisam mogao naći dobar položaj u kojem bih usnuo. Odlučio sam da je to zadnje vino tinto koje sam popio na ovom hodočašću.
Peti dan
Los Arcos – Logroño
Probudio sam se oko šest sati. Glava me je još boljela. Loše sam spavao cijelu proteklu noć. Vino tinto je učinilo svoje i neću ga više piti dok sam na hodočašću. Popio sam dvije tablete za ublažavanje bolova i čini mi se da će bol prestati, ali mamurluk ostaje. Izašao sam iz hotela. Na hodočasničkoj stazi već je bila nepregledna kolona hodočasnika, kao da su svi jedva čekali da se razdani pa da krenu. Podsjetilo me to na spavanje u planinarskim domovima, u skupnim sobama. Kada se nađe jedan koji dobro hrče, on može držati budnom cijelu spavaonicu. U toj situaciji ostaje samo čekanje da se razdani pa da se krene. To može biti jedan od razloga poveće gužve na hodočasničkoj stazi ovako rano. Drugi razlog je taj što hodočasnici ranije liježu pa se ranije i dižu. Nije važno što ih je istjeralo tako rano, važno je da su na stazi. Bilo je oblačno bez kiše. Oko četrnaest stupnjeva. Sve u svemu, idealni uvjeti za dugo pješačenje, samo da ostane suho i bez kiše.
Ovo je prvi dan da pješačim bez Renate. Nije mogla nastaviti pješačenje. Žuljevi su napravili svoje. Samo da ostane na tome. Ne daj Bože da se inficiraju. Ovu dionicu će proći autobusom. Pratit ćemo stanje svaki dan. Pridružit će mi se kada bude sposobna za pješačenje. Ugodnije je ići udvoje jer vrijeme brže prolazi i nekako kao da se kilometri brže nižu. Svaki dan se moli krunica cijeli ružarij. Do sada sam molio s Renatom. Od danas ću sam. Za te trenutke biram tempo pješačenja takav da idem sam, da se mogu u potpunosti usredotočiti na molitvu. S molitvom sam započeo odmah nakon Los Arcosa.
Hodočasnička staza gotovo u cijelosti vodi poljskim makadamskim putom, do prvog zaseoka Sansol, koji je udaljen od Los Arcosa sedam kilometara. Iako je staza uz asfaltiranu regionalnu prometnicu, nema veće buke. Kada sam prolazio na njoj nije bilo značajnijeg prometa. To su bile idealne okolnosti za izmoliti krunicu i usredotočio sam se na molitvu. Za promišljanje pročitao sam nekoliko Božjih Riječi iz Biblije koje se odnose na učvršćivanje naše ljubavi.
„Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga, jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Rekne li tko: „Ljubim Boga“, a mrzi brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.“ (1 Iv 4,7-11, 20)
Započeo sam razmatranje citirane Božje Riječi i u taj sam čas osjetio toplinu oko srca. Kako vjernik može naći bolju temu za razmatranje od ljubavi. Krist nam je ostavio ljubav kao oružje s kojim ćemo pobijediti neprijatelja, zlo, nesreću, patnju, mržnju... i tako očistiti srce svoje. Kristovoj savršenoj ljubavi se divimo, čudimo, prihvaćamo je kao nešto božansko i gotovo neshvatljivo ljudskom umu. Da bismo postali istinski katolici, Bog nam mora postati ljubav. Ljubav je čista milost, jer Ivan apostol kaže: „Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.“ Ali i nastavlja: „Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge.“ Ne smijemo se zaustaviti samo na prvom retku ovoga odlomka iz Prve Ivanove poslanice, i zaboraviti ostatak… onaj dio koji nas poziva na odgovornost.
Nama bi ljubav trebala biti svojstvena kao djeci Božjoj, jer je svojstvena Bogu koji nas stvori na svoju sliku i priliku. Da bismo baštinili život vječni, potrebno je ljubiti Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom, i svim umom svojim, a bližnjega kao samoga sebe. Nemoguće je ljubiti Boga, a ne ljubiti brata svoga. Takvog čovjeka Ivan u svojoj poslanici naziva lašcem. „Jer tko ne ljubi brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.“ I uistinu, možemo sebe zavaravati, ali tu nema ni ljubavi ni slobode u duši, jer je to odraz čistog licemjerja.
Što znači ljubiti? Ovo si pitanje često postavljamo. Odgovor na ovo pitanje je jednostavan, ali zahtijeva veliku unutarnju snagu da bude realiziran. Ljubiti znači darovati se bližnjima i osposobiti se za prihvat njihove ljubavi. Ukratko, ljubav je dar i uzdarje. Ako tako shvaćamo ljubav, nalazimo se na dobrom putu, da potpuno ovladamo s ovom darovanom Božjom milosti. Ulagati u sebe znači ulagati istodobno i u svoje bližnje. Isto tako, pomagati drugima, poticati njihov rast znači i osobno obogaćenje; bližnji su na neki način dio nas samih, naš vlastiti nastavak, produljenje, proširenje…
Ljubav prema Bogu nije ljubav prema nekom imaginarnom biću za kojeg nismo sigurni da postoji. Bog nije božanstvo koje uništava one koji mu se ne pokoravaju. Božanstvo se distancira od čovjeka. Ono ne smatra da je čovjek dostojan komunikacije s njim. Potpuno suprotno od božanstva, Bog objavljen u Isusu Kristu u potpunosti je sličan nama u svemu osim u grijehu. Isus Krist je hodao zemljom kojom mi hodamo i prljao noge istom prašinom koju i mi gazimo. Uzeo je križ i s njega nas poučavao o čistoj ljubavi i uzdignuo se visoko kako bi cijeli svijet čuo Njegovu Riječ. Ljubav ne pita je li tko što zaslužio, ona daruje. Isus je pokazao da je svaki čovjek vrijedan potpune Božje ljubavi. I zato se naša ljubav prema Njemu izražava kao sinovski stav vjerskog strahopoštovanja, ali isključuje servilni strah od Božje osude, kao što piše u 1 Iv 4, 18: „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi.“
Kad te zahvati Isusova Ljubav, kad osjetiš Njegovo Srce i tvoje zakuca zajedno s Njegovim, jednostavno život ti više nije isti. Kako je divna ta sloboda od nepotrebnih misli, jer sve predaješ Njemu. Kako je divno živjeti bez straha, jer znaš da te On čeka otvorena srca i da je uvijek tu da ti oprosti. Zahvaćena zrakama milosrđa gorim od želje da ga svi upoznaju. Da svi upoznaju tebe, Isuse, koji si jedno s Ocem i Duhom. Klanjam ti se!
Zato mi molimo Isusa da nam usavrši ljubav, da njegova riječ „Mir vama“ uistinu odagna svaki strah i oslobodi nas za ljubav, odgoji našu slobodu, savjest, kako bi potaknuti od Duha Svetoga činili samo ono što je Božja volja. A Njegova je volja mir naš! Želimo li biti slični Bogu, moramo primijeniti istu metodu koju On primjenjuje i ono što on poučava s križa pronositi u svaki kutak najprije svoje duše, a onda cijelog svijeta. Kako Ivan apostol kaže u svojoj prvoj poslanici: „Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga, jer Bog je ljubav.“ U ovom Ivanovom nauku sve je sadržano; ovdje se ne da ništa dodati niti se može nešto oduzeti. Sretan sam što me Duh Sveti obdario, da mogu osjetiti toplinu Božje ljubavi u svojem srcu koju nesebično dijelim sa svojim bližnjima. Hvala ti, Isuse, na ovome daru, a ja ću se potruditi da se družim s Tobom u sve dane života svojega. Kada sam završio s molitvom, stigao sam u selo.
Nema nikoga na ulici. Za Španjolce je rano. Još nije ni devet sati. Prolazim pokraj bara u kojem je dosta hodočasnika koji su napravili stanku za doručak. Malo se razvedrilo i sunce se povremeno počelo probijati iza oblaka. Selo se nalazi na manjem brežuljku, a okružuju ga obrađene njive. Parcele su jako velike, pa mi se čini da su Španjolci proveli okrupnjavanje zemljišta. Odlučio sam produžiti ne zaustavljajući se u ovom selu. Prema smjerokazu, sljedeće selo je Torre del Rio.
Slijedio je malo oštriji spust po popločanoj stazi, do kamenog mosta koji premošćuje rijeku Río Linares. Zaustavio sam se na mostiću i promatrao rječicu. Napravio sam snimku za uspomenu i nastavio oštro uzbrdo u Torre del Rio. Ovo je nešto veće selo od prethodnog. Glavna mu je znamenitost crkva Svetog Groba (Iglesia de Santo Sepulcro), osmerokutna romanička građevina izgrađena u 12. stoljeću. Izgradili su je vitezovi templari. Otvorena je obično u jutarnjim i večernjim satima. Na vratima je domarov broj telefona koji dolazi uz malu naknadu. Nisam ga trebao zvati jer je već otvorio crkvu u kojoj je bilo dosta hodočasnika. Dobro sam je razgledao i na kraju se pomolio. Crkva je zbog svoje arhitekture i lijepog oltara privlačna, pa je treba svakako posjetiti. Preko puta crkve je gostionica. Vlasnik je veseljak i zove hodočasnike da svrate u njegovu gostionicu. Kaže hodočasnicima da su dobrodošli u mjesto bez bikova i rijeka, u mjesto s malim potokom. Nasmijao sam se domišljatosti ovoga simpatičnog gospodina, pozdravio ga i produžio jer mi još nije bilo vrijeme za jelo. Odlučio sam napraviti pauzu negdje na pola današnje dionice. Gladan nisam bio, a umor gotovo da ne osjećam. Ustvari, tako se dobro osjećam i tako sam sretan da to mogu pripisati samo milosti Duha Svetoga. Prošao me mamurluk. Više se neću uvući u zamku vina tinto. Bilo pa prošlo i ne ponovilo se.
Hodočasnička ruta iz ovoga mjesta nastavlja se po zemljanom putu. Prošavši groblje, nastavio sam do glavne ceste kraj koje je kapelica Ermita de Nuestra Senora del Poyo. S ove točke, ako je vidljivost dobra, vidi se Viana i Logroño. Vidici su nezaboravni. Zastao sam za trenutak da upijem djelić ove ljepote i usput da napravim koju snimku. Nebo se potpuno razvedrilo i postalo je toplije. Skinuo sam jedan sloj odjeće i nastavio dalje preko glavne ceste zemljanom stazom uzbrdo. Kraj smjerokaza za mjesto Bargota presjekao sam taj put i krenuo strmo do potoka, prešao ga i nastavio uz brijeg do mjesta Viana u kojem sam odlučio napraviti pauzu za jelo.
Viana je živo mjesto s oko tri tisuće petsto stanovnika. U ovom gradiću dosta hodočasnika završava svoju dnevnu dionicu hodočašća. Jedan od razloga je dobro i čisto svratište. Moj cilj je doći u središte grada do veličanstvene crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji (Iglesia de Santa María). Ona je najimpozantnija građevina u gradu. Izgrađena je između 1250. i 1312. s tornjem u gotičkom stilu. Toranj na južnom ulazu izgrađen je u 16. stoljeću u renesansnom stilu. U podnožju crkve, pod pločama atrija, leže ostaci vojnika, princa i kardinala Cesare Borgie, koji je umro u neposrednoj blizini Viane 1507. godine. Crkva se nalazi na trgu Plaza de los Fueros na kojem je i lijepa fontana. Svuda okolo su gostionice i kafići. Najprije sam posjetio crkvu i ostao zadivljen njezinom monumentalnosti. Odlučio sam potražiti neku gostionicu u neposrednoj blizini i napraviti pauzu za ručak. Prije negoli sam odabrao mjesto za ručak, primijetio sam ruševine crkve posvećene svetom Petru (Iglesia de San Pedro) iz 13. stoljeća, na kojoj je očuvana barokna fasada iz 18. stoljeća. Popeo sam se na zidine i ostao impresioniran pogledom na obližnje područje La Rioja i Álava.
Osjetio sam glad obilazeći ove građevine. Odabrao sam gostionicu koja se nalazi ispred južnog ulaza u crkvu Blažene Djevice Marije i točno nasuprot vrlo lijepoj fontani. Ostavio sam ruksak za stolom na terasi i otišao do šanka uzeti nešto za jelo. Ponuda jela standardna, različite vrste sendviča. Uzeo sam jedan veliki s pršutom i sirom i veliko pivo. Vratio sam se za stol. Prilazi mi jedan hodočasnik i pita me da li je slobodno. Odgovorio sam potvrdno. Upoznajemo se. Iz Latvije je. Hoda u društvu svoje žene i njezine prijateljice. Kažem mu da je blažen među ženama i nasmijem se. On reče da je to daleko od ugodnog pješačenja jer da stalno nešto prigovaraju. Jedan dan im je dionica duga, drugi kratka, nikako da nađe mjeru. I sam ima problema s hodanjem. Prije dvije godine slomio je nogu i još uvijek osjeća posljedice toga. Ove godine je odlučio prijeći dvjestotinjak kilometara. Plan mu je za nekoliko godina stići u Santiago de Compostela.
Zanimljivo je da dosta hodočasnika hoda na taj način. Uzmu godišnje sedam dana i koliko prijeđu u tom vremenu, to je za tu godine. Sljedeće godine se vraćaju i nastavljaju dalje. U čudu me je pogledao kada sam mu rekao da je moj plan prijeći cijelu hodočasničku stazu za dvadeset jedan dan. Rekao sam mu da se za ovo hodočašće pripremam godinu dana i da mislim da to mogu izvesti u tom vremenu. Poželio mi je sreću i rekao da se ponadao da bismo mogli jedan dio puta zajedno, da malo razbije monotoniju hodanja s dvije žene koje stalno razgovaraju i nikako da im ponestane tema, a on je s njima tek usput. Malo su zaostale za njim i on ih sada čeka da stignu. Zaista sam proveo svoj dnevni odmor u ugodnom društvu, ali trebao sam nastaviti dalje. Ustao sam od stola, pozdravio svojega novog poznanika, uzeo ruksak i krenuo. Doviknuo sam mu da bih volio da se još jedanput sretnemo i popijemo pivo. Nasmijao se i mahnuo mi.
U nastavku hodočasnička staza ima asfaltnu podlogu, a vodi prema Cerro de Cantabria do ruševina prapovijesnog grada Cantabria. Iskapanja su još uvijek u tijeku. Spustivši se s brežuljka, došao sam do obiteljskoga gospodarstva Casa de Chozo. Popio sam malo pivo. Nakon osvježenja nastavio sam još oko kilometar i došao do kamenog mosta Puente de Piedra preko rijeke Río Ebro. Kada sam prešao ovaj most, skrenuo sam desno. Hodočasnička staza prolazi pokraj crkve Iglesia Maria del Palacio i vodi ravno u Logroño.
Logroño je glavni grad pokrajine La Rioja i ima 148 000 stanovnika. On je ujedno i glavni sveučilišni grad ove pokrajine. Dominantna je vinska, ali ima i tekstilnu i metalnu industriju. Crkva (Iglesia de Santiago El Real) se nalazi na hodočasničkoj stazi, na mjestu crkve iz 9. stoljeća koja je izgrađena u čast bitke u kojoj je sveti Jakov pomogao da se pobijede Mauri. Crkva je bila otvorena, a obilazila ju je skupina Japanaca s vodičem. Nastavio sam do hotela u kojem me čekala Renata. Bio je prvi svibnja i skupina radnika je prosvjedovala. Nisam razumio što traže, napravio sam jednu sliku i nastavio do hotela NH Herencia Rioja. Cijena za dvije osobe je šezdeset pet eura. Hotel i usluga bili su izvrsni pa se preporučuje svima kojima su svratišta dosadila.
Renata me čekala u sobi. Noge je oblijepila flasterima za žuljeve. Nisam ništa komentirao. Imao sam dojam da je kupila sve flastere u apoteci. Osposobila se da može hodati polako. Bila je vesela jer je shvatila da nije jedina koja ima problema sa žuljevima. Naime, kada je ujutro stigla na autobusnu stanicu gdje je čekala autobus za Logrono, tamo je već bilo dvadesetak hodočasnika s raznim zdravstvenim problemima. Jedan stariji Talijan je slomio ključnu kost, Koreanka je imala probleme s nogama, a bila je tu i korpulentna Njemica s kojom sam jučer na ulasku u Los Arcos razgovarao. Njoj je trebao predah. Govorili su različitim jezicima, ali su se razumjeli. Velika pozitivna energija i ljubav o kojoj sam ja jutros razmatrao, donijela je veselo raspoloženje i razdraganost među ozlijeđene hodočasnike. Njemica je započela priču o dvoje Hrvata koje je jučer srela. Muškarac je vrlo jak i hoda dugačke dionice, a žena joj je izgledala vrlo nesretno. Svi su se smijali kada je Renata rekla da je ona ta nesretna žena. Cijela ekipa se udružila da bi joj dali savjet kako da izdrži tu „torturu“ muškarca Supermena. Predložili su joj da dionice od četrdeset kilometara jednostavno prepolovi. Neka ostane u hotelu spavati dok ja odem, a nakon toga uzme taksi i dođe na pola dionice kada se dogovorimo i othoda drugu polovicu. Kažu joj da će ona tada biti odmorena, a ja umoran pa ćemo biti ravnopravni. Smijao sam se toj domišljatosti i bio sretan što je Renata našla način da svoj hendikep prebrodi i prevlada osjećaj neuspjeha. Bila je sretna jer je shvatila da je hodočašće i vožnja autobusom. Potpuno se prepustila Božjoj volji. Nakon prepričavanja dojmova i događanja za vrijeme razdvojenosti, osvježenje sam potražio u lijepo uređenoj kupaonici nakon čega smo otišli u razgledavanje grada. Renata je hodala sporo jer su joj neki pokreti stvarali bol. Otišli smo do crkve svetog Jakova i katedrale Blažene Djevice Marije. Nažalost, bile su zatvorene, pa smo mogli napraviti samo snimke izvana.
Prvo što sam uočio bila je čistoća ulica. Nigdje papirića na njima. Ugodno je hodati jer je gotovo cijeli uži centar pješačka zona. Prokrstarili smo gradom nekoliko puta. Ulice su bile pune ljudi, a svi restorani se otvaraju u dvadeset jedan sat. Tada počinje večera. Pokušao sam naći restoran koji mi se sviđa. Renata je u hotelu pročitala da je u ovom gradu najbolji restoran La Galerija, pa smo se odlučili za njega. Iako je bio u centru grada, dosta teško smo ga pronašli. Ispred smo morali strpljivo čekati da se otvori. Renata je uz ostalo pročitala da se treba unaprijed rezervirati jer je uglavnom sve puno, a prostor je limitiran. U dvadeset jedan sat još nitko nije otvorio restoran. Bio sam gladan. Uz hrpu restorana ja čekam da se netko smiluje i otvori, a može se dogoditi i da ne bude mjesta. No Renata, po običaju, nije popuštala. Zacrtala je da večeramo u La Galeriji. Tek nakon petnaestak minuta začuli smo korake i vrata restorana napokon su se otvorila. Restoran je bio lijepo i moderno uređen, a u njemu samo nas dvoje kao gosti. Primijetio sam dvojicu kuhara i nekoliko konobara. Naručili smo jelo po preporuci vlasnika restorana. Bio sam umoran i gladan i trebalo mi je kalorija da nadoknadim potrošenu energiju. Dobili smo minimalizirane zalogajčiće, ukusno pripremljene, vrlo kvalitetne, ali u tom trenutku nije mi odgovaralo. Renata je uživala u svakom zalogaju, odličnom vinu Rioja i vrhunskoj posluzi. Svatko od nas dvoje imao je svojega konobara. Budući da je prošle večeri vino tinto za mene bilo kobno i otežalo mi jutrošnje pješačenje, pio sam pivo i ostao vjeran tom napitku do kraja hodočašća. Iz svega navedenog, a na kraju i cijene večere koja nije bila baš za prosječnog hodočasnika, ovaj restoran ne preporučujem kao mjesto koje morate posjetiti.
Šesti dan
Logrono – Azofra
Rano sam napustio hotel. Na ulici je još gorjela javna rasvjeta. Pogledao sam u nebo. Nisam vidio oblake ni zvijezde. Trebat će pričekati oko jedan sat da se razdani pa da se vidi što me čeka danas. Ispred hotela prolazi označena hodočasnička staza. Izašao sam na nju i krenuo. Kada sam jučer dolazio u ovo mjesto, vidio sam da su markacije dosta rijetke i da se treba potpuno usredotočiti na njihovo praćenje kako bi se izbjegla nepotrebna lutanja.
Na hodočasničkoj stazi, u ove rane sate, nije bilo nikoga, ni domorodaca niti hodočasnika. Osjetio sam jaku želju za molitvom, ali sam je morao odgoditi kako u zanosu molitve ne bih krenuo pogrešnim smjerom. Odlučio sam da ću se moliti kada napustim grad i riješim sve dileme oko ispravnog smjera kretanja. Dok sam hodao, Renata mi se vrzmala po glavi. Jučer je bila raspoložena jer je upoznala puno hodočasnika koji su zbog problema sa zdravljem išli autobusom, no jutros kada sam odlazio opet se rastužila jer ne može izdržati ovako teške napore. Sreća je da joj žuljevi pokazuju znakove smirivanja. Mislim da će za nekoliko dana postati prošlost. Dogovorili smo se da naše vreće za spavanje i prostirke za ležanje pošalje danas poštom u Zagreb jer nam na putu neće trebati, a otežavaju nam ruksak za 1,2 kilograma što je puno kada se prelazi duga kilometraža. Te će joj dodatne obaveze ublažiti osjećaj bespomoćnosti koji ju je trenutačno obuzeo.
S razdanjivanjem su krenuli i rekreativci, trčeći ili vozeći bicikle. Tek tada sam uočio da se nalazim u Parque de la Grajera uz jezero Embalse de la Grajera. Cijeli ovaj park je velika rekreacijska zona u kojoj ovako rano nije bilo puno rekreativaca. S obzirom na ljepotu ovoga područja i na blizinu dosta velikog grada, mislim da je ovaj park jako dobro posjećen i izvrsno lociran. Staza je asfaltirana i malo je tvrda, ali cijeli ugođaj je lijep i inspirativan. Potpuno se razdanilo. Na nebu je bio samo pokoji mali oblačić. Nije bilo jako svježe i mogao sam očekivati lijep i ugodan dan za pješačenje.
Zahvaljivao sam Svevišnjem što me je obdario s ovoliko snage i volje, pa nisam osjećao nikakve tegobe niti poteškoće. Na ovom sam dijelu odlučio izmoliti radosno otajstvo. Uronio sam u molitvu koja mi uvijek donese mir i spokoj. Na desetici ovoga otajstva, prije nego što sam počeo moliti Očenaš i Zdravo Marijo, pokušao sam razmotriti okolnosti začeća po Duhu Svetom. Ovako je o tome zapisano u Evanđelju po Luki:
„U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabrijela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: „Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.“ Nato će Marija anđelu: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ Anđeo joj odgovori: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!“ Nato Marija reče: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ I anđeo otiđe od nje.“ (Lk 1, 26-38)
Na kršćanskom sam vjeronauku u svojoj ranoj mladosti naučio i prihvatio kao nepobitnu činjenicu da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. On je kao sin Božji i sam Bog odvijeka, a čovjekom je postao začećem u utrobi majke Marije. Naime, Isusovo začeće dogodilo se na jedinstven način, jer je Duh Sveti oživotvorio utrobu Djevice Marije i ona je bez sudjelovanja muškarca začela Isusa Krista. Iz tog se razloga ona u Svetom pismu i u vjerovanju Rimokatoličke crkve naziva Djevica. Mi vjernici je iz najdubljeg poštovanja nazivamo Blažena Djevica Marija. Na općem crkvenom saboru u Efezu (431. godine), dobila je naziv Bogorodica, jer je njezin sin Isus Krist od vijeka Sin Božji i s Ocem i Duhom Svetim pravi Bog. Mi je kršćani u molitvama zazivamo kao Isusovu i našu Majku, jer je Isus s križa rekao svojem učeniku Ivanu: „Sinko, evo ti majke“, pa su u tom Isusovu testamentu obuhvaćeni svi kršćani i svi ljudi.
Najljepša molitva blaženoj Djevici Mariji je ona kojom ju je pozdravio anđeo Gabrijel: “Zdravo Marijo, milosti puna”. Zajedno s blaženom Djevicom Marijom štujemo i častimo svetog Josipa, njezina djevičanskog muža. On je od Boga poučen i upućen u Božje planove, prihvatio Isusa Krista sa svom ljubavlju i brigom kao svojega sina.
Sveti Josip prvi put se spominje u evanđeljima po Mateju i Luki, koja su napisana oko 70. godine. U Novom zavjetu sveti Josip se spominje u samo dvanaest redaka. Evanđelist Luka navodi u popisu Isusova rodoslovlja da se otac svetog Josipa zove Eli (Lk 3, 23), dok Matej piše da mu je ime Jakov (Mt 1, 16). Popis Isusova rodoslovlja ima funkciju prikazivanja Isusa kao obećanog Mesije, potomka Davidova roda. Josipovi djed i baka bili su Matan i Esta. Josipova majka bila je prvotno udana za Elija i nisu imali djece. Nakon što je Eli preminuo, udala se za Jakova, koji je bio Elijev polubrat. Po židovskom zakonu, ako je žena postala udovica, a nije imala djece, preporučivalo se, da se uda za muževog brata ili polubrata, ako je bio samac, kako bi se sačuvala pokojnikova loza. Tako se Josipova majka udala za Jakova – polubrata pokojnog muža i u tom braku rodio se Josip. Tako je Josip bio sin Jakovljev po naravi, a sin Elijev po zakonu.
Prema evanđeljima, bio je iz Davidove kraljevske dinastije, a po zanimanju je bio tesar. Sveti Matej, apostol i evanđelist, kaže za njega da je bio pravednik, što znači krjepostan i svet muž. Živio je skromno u gradiću Nazaretu u pokrajini Galileji na sjeveru Palestine. Stanovništvo je bilo miješano, uz Židove bilo je i drugih naroda.
Prema predaji, Marijini roditelji Joakim i Ana nisu dugo mogli imati djece. Zavjetovali su se Bogu ako dobiju dijete, da će ga posvetiti njegovoj svetoj službi. Marija je kao i druge židovske djevojke bila odgojena u Jeruzalemskom hramu od treće do četrnaeste godine. Nakon toga vratila se kući i mogla se udati. Marija se zavjetovala Bogu da će zauvijek biti djevica. To je starješinu, velikog svećenika dovelo na muke, jer je po Svetom pismu morao poštovati zavjete, a s druge strane nijedna djevojka osim Marije nije se zavjetovala na vječno djevičanstvo i nije bilo predviđeno da djevojka ostane sama i neudana. Tada nije bilo ženskih redovničkih zajednica. Veliki svećenik je sazvao pismoznance i narodne starješine na vijeće. Zaključili su da će Boga molitvom zatražiti za pomoć. Svećenik je tijekom molitve čuo: „Riječ proroka Izaije valja da se ispuni: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, cvijet će izbiti iz korijena njegova, i počivat će nad njim duh Gospodnji.“ (Iz 11, 1-2) Na to je veliki svećenik donio proglas da svi mladići iz roda Davidova sposobni za ženidbu dođu u Hram s grančicom u ruci. Procvala je jedino Josipova grančica i blago svjetlo obasjalo mu je glavu. I tako je prema predaji, postao Marijin zaručnik i kasnije suprug. Marija je pristala biti s Josipom pod uvjetom da bude djevica i u braku. Katolička crkva vjeruje da Djevica Marija i sveti Josip nisu imali spolne odnose u braku. Josip i Marija bili su iz istog plemena i roda. Pleme je Judino (judejsko), a rod Davidov (potomci kralja Davida).
Zaruke su u ono vrijeme bile već oblik ženidbe, ali trebalo je proći određeno vrijeme prije nego mladenac uvede mladenku u svoju kuću uz ženidbene svečanosti. Upravo u tom međuvremenu Marija je začela Isusa po Duhu Svetome. Josip nije bio prisutan kada se to dogodilo i nije ništa znao o tome. Kada je shvatio da je Marija trudna, našao se u velikom iskušenju i boli. Vjerovao je da je Marija poštena djevojka, a opet vidjeli su se znaci trudnoće. U to vrijeme običaj je bio da se djevojka kamenuje ako je učinila preljub. Josip to nikako nije želio, pa je tražio način kako da je na častan način otpusti. Odlučio je otići iz Nazareta. Noć prije nego je kanio otići, u snu mu se javio anđeo i poručio: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi svoju ženu Mariju, jer ono što je u njoj začeto od Duha je Svetoga. Rodit će Sina i dat će mu ime Isus, jer će on spasiti svoj narod od njegovih grijeha.“ (Mt 1,18-25) Josip se smirio i prihvatio. Tako je Josip bio poučen ne samo o nepovrijeđenoj časti Djevice Marije, nego i o njezinu uzvišenom dostojanstvu. Zato je od sada preuzeo na sebe dužnost da bude zaštitnikom i čuvarom najsvetije obitelji, u kojoj će se othranjivati sam Sin Božji, Mesija i Spasitelj svijeta. Pozvao je Mariju, da dođe živjeti k njemu i imali su svadbenu svečanost. Odlučili su se na djevičanski brak, ali drugima nisu rekli za to. U braku su se iznimno voljeli i poštovali i živjeli u skladu i ljubavi.
Trgnuo sam se iz razmišljanja i nastavio s molitvom. Nisam ni primijetio da se dobrano razdanilo i da je dosta ljudi pristiglo u ovaj rekreacijski park. Ribiči su pecali na ovom umjetnom jezeru. Unatoč živosti koja je nabujala oko mene, nastavio sam s molitvom. Hodočasnička staza je napustila ovaj park i krenula polako uzbrdo. Na obroncima dominiraju vinogradi i maslinici, a na hodočasničkoj stazi ponovno sam ostao sam. Završio sam s molitvom i počeo pozornije promatrati krajolik oko sebe. Prvo što sam vidio je da današnja dionica hodočasničke staze stalno ide gore-dolje, pa će pješačenje biti zamornije. Nakon nešto više od dva sata hoda došao sam do grada Navarette.
Navarette je stari grad s oko 2500 stanovnika. Grad se nalazi na obronku, a na samom vrhu grada je crkva Uzašašća iz 16. stoljeća (Iglesia de la Asuncion) s vrlo impresivnim baroknim oltarom. Ostale znamenitosti u gradu na koje treba obratiti pažnju su: Ermita de Santa Maria del Buen Suceso i Castillo koji se nalazi na najvišoj točki grada Cerro Tedeón, s koje je prekrasan pogled na okolicu. U donjem dijelu grada, u neposrednoj blizini glavne ulice, smješten je trg s dosta kafića, gostionica i restorana. Odlučio sam se ne zaustavljati zbog jela i pića. Htio sam samo razgledati crkvu i pomoliti se na baroknom oltaru. Crkva je bila zatvorena. Pogledao sam je izvana, slikao i nastavio.
Do Navarettea nisam susreo nijednog hodočasnika. Onda mi je jedan išao ususret. Pozdravio sam ga, on je odzdravio i žurno nastavio dalje. Mislim da je nešto zaboravio i da se vraća u svoje prenoćište. Iznenadila me prljavština. Jedino je glavni trg na kojem se nalazi crkva Uzašašća nešto uredniji i čistiji. Prostruji mi misao da uopće nisam registrirao da sam napustio Navarretteu i da se krećem po drugoj pokrajini, La Rioji. U ovoj pokrajini žive Španjolci i čini se da oni urednosti i čistoći ulica ne pridaju veliku pažnju.
Nakon Navarettea polagani je uspon kojim se dobiva oko 250 metara visinske razlike. Najviša točka na ovoj dionici je u selu Ventosa na oko 670 metara nadmorske visine, s oko sto pedeset stanovnika. U Ventosi sam odlučio napraviti pauzu i nešto pojesti. Do nje trebam pješačiti oko sat i pol. Ova dionica mojega hodočašća, koja stalno lagano dobivajući na visini vodi kroz vinograde i maslinike, jednostavno me pozvala na molitvu. Na hodočasničkoj stazi nije bilo gotovo nikoga, imao sam prijeko potreban mir pa sam odlučio izmoliti žalosno otajstvo. Prije nego sam počeo s molitvom krunice, promišljao sam o sadržaju ovoga otajstva. Pomisao na muku Isusa Krista, koju je podnio radi našega spasenja, emocionalno me ganula i dovela na rub plača. Ne libim se zaplakati kada molim ovo otajstvo. Molio sam polako, duboko usredotočen na sadržaj molitve. Taman kada sam završio s molitvom stigao sam do sela Ventosa.
Na ulazu u Ventosu je bar Buen Camino. Odlučio sam u njemu napraviti pauzu. Bila je neopisiva gužva. Pokraj šanka je bio red i trebalo je čekati da se nešto naruči. Gotovo svi stolovi su bili zauzeti, a oko njih su sjedili hodočasnici i veselo, s puno elana, čavrljali. Kada sam napokon našao slobodno mjesto, odložio sam ruksak i otišao do šanka i stao u red. U redu, gotovo ispred mene, primijetio sam Latvijca, mojeg sugovornika od jučer, kako čeka u redu. Pozdravio sam ga i on mi pokaže svoje suputnice koje su sjedile za susjednim stolom. Reče mi da će ove godine ići do Burgosa, a ako Bog da zdravlja, vratit će se dogodine i nastaviti dalje. Poželio sam mu da ostvari svoje planove i da ga zdravlje posluži, pa da za nekoliko godina, pomalo, završi svoje zavjetno hodočašće.
Nakon što sam prezalogajio, mahnuo sam Latvijcu i krenuo dalje. Hodočasnička staza nastavljala se po brežuljcima i dolovima. U vidokrugu samo vinogradi i maslinici. Započeo sam s molitvom slavnog otajstva. Nekako me prožeo ushit samim spominjanjem sadržaja ovoga otajstva. Korak mi je bio lagan, nisam imao nikakvih tegoba. I tako s noge na nogu, umjerenim tempom, prolazio sam ovim inspirativnim krajolikom. Završio sam s molitvom. Zadovoljan sam bio sa svime. Činilo mi se da sam duhovno sve snažniji. To sam pripisivao prisutnosti Duha Svetoga koji me zaštitio da ne padnem u apatiju. Najgore je ako čovjek počne postavljati pitanje: Čemu ova muka i patnja? Zašto ja ovo činim? Ne vjerujem da to Bog traži od mene?... Takva pitanja razaraju i ubijaju svaku volju. Hvala Bogu, ja takvih problema nemam. Moja nakana je čvrsta, volja nepokolebljiva, samoća na hodočasničkoj stazi inspirativna, a snage, hvala Bogu, imam. Za sada nemam nikakvih problema. Ako i dobijem neko breme s kojim ću se morati uhvatiti ukoštac, nadam se da će mi Svevišnji dati ono koje mogu nositi. I tako, kroz molitvu i meditaciju, neprimjetno sam stigao do gradića Najere.
U 11. stoljeću kralj Sancho III. promijenio je trasu hodočasničke staze i proveo je kroz Najeru. Od tada je Nájera postala nezaobilazno odmorište za hodočasnike. Gradić je podijeljen rijekom Najerilla i samostanom (Monasterio de Santa María La Real) koji je izgrađen na obje njezine obale. Monasterio de Santa María La Real izgrađen je 1032. godine. U 15. stoljeću doživio je brojne izmjene. Postao je kraljevska grobnica (Royal Pantheon), a u njemu su grobovi tridesetak monarha, uključujući mauzolej knezova Najere. Prema legendi, u pećini se ukazala Djevica Marija kralju Don Garciji, koji je potom naredio gradnju samostana na tom mjestu. Sada je u njemu smješten Arheološki muzej. U Najeri je dobar izbor kafića i gostionica na trgovima Plaza de España i Plaza de Navarra. Trgovine se nalaze u ulici Calle Mayor. Bio sam žedan i zaustavio sam se u jednom kafiću da popijem pivo. Nastavio sam kroz grad glavnom ulicom. U blizini glavnog trga na kojem se nalazi i crkva Blažene Djevice Marije bilo je puno štandova. Sve mi je sličilo proštenju. Na ulici je bilo puno ljudi. Nisam uspio shvatiti što se slavi i zbog čega je gužva. Na nekim se štandovima nudila hrana, ali nisam bio zainteresiran za jelo. Ostalo mi je još šest kilometara do mjesta Azofra, mojega današnjeg odredišta. Renata je već stigla i javila je da imamo lijep i neobičan smještaj u jednom obnovljenom dvorcu. Po njezinu glasu shvatio sam da više ne pati zbog toga što ne može stalno hodati sa mnom. Žuljevi su joj gotvo prošli i nadam se da će mi se priključiti za koji dan. Donijela je odluku da će prijeći najmanje četiristo kilometara. Mislim da je to dobra odluka i da je to njezin maksimum.
Naučio sam hodati sam i to mi ne pada teško jer vodim brigu samo o sebi. Razgovaram s hodočasnicima kad hoću, a ako mi se ne razgovara, samo ubrzam korak. Želja mi je da dobar dio ovoga hodočašća provedem u tišini, bez razgovora, da mi ostane što više vremena za meditaciju. Obično uzmem jedan tekst iz Biblije i promišljam o njemu. Kada uronim u razmatranje, vrijeme i kilometri samo lete. Tako je i sada. Začas sam stigao do Azofre i tek tada sam primijetio da staza vodi kroz drvored borova.
Azofra je gradić s tristotinjak stanovnika. U njoj je crkva (Iglesia de Nuestra Senora de Los Angeles) u kojoj se nalazi kip svetog Jakova hodočasnika. Na kraju naselja je park posvećen Djevici od Valbanera (Virgen de Valbanera), zaštitnici pokrajine La Rioja.
Renata me je čekala u lijepo uređenom malom hotelu Real Casona de Las Amas. Nisam bio posebno umoran, ali bi mi hladno piće dobro došlo. Otišli smo do vrta u kojem je lijepa sjenica, pa smo si u miru, uz neizostavno pivo, ispričali događanja tog dana. U sobi uobičajena hodočasnička aktivnost: pranje čarapa, majica, hlača i tuširanje. Kada sam to obavio otišli smo u selo. Želja mi je bila da najprije posjetimo crkvu Nuestra Senora de los Angeles, u kojoj se nalazi kip svetog Jakova hodočasnika. Na našu žalost i ova je crkva bila zaključana. Nismo vidjeli kip svetog Jakova, ali smo crkvu dobro razgledali i fotografirali sa svih strana. Otišli smo pronaći mjesto za večeru. U mjestu su dva restorana koja nude hodočasničke menije. Izabrali smo onaj koji nam je na prvi pogled izgledao privlačniji i rezervirali stol. Veoma je važno na vrijeme osigurati večeru. U tako malom mjestu punom hodočasnika vrlo lako se može dogoditi da ostanete bez nje. Naš izbor restorana je ovaj put bio u redu. Juha, odrezak s krumpirom, salata, jogurt, kolač ili voće. Sve za deset eura. Da, i vino tinto uz to. Naučili smo da je večera dobra kada nam očekivanja nisu prevelika. Što manje očekuješ, to si zadovoljniji s onim što dobiješ. To se može primijeniti i na sve druge stvari u životu. Restoran i nije bio neko mjesto za dugo sjedenje pa smo vrlo brzo otišli u naš lijepi hotel na zasluženi odmor.
Sedmi dan
Azofra – Belorado
Hotel sam napustio prije zore. Renata se samo promeškoljila i okrenula na drugu stranu. Ona inače nije jutarnji tip i nije oduševljena ranim ustajanjem. Budući da joj žuljevi nisu prošli, iz Azofre će taksijem ići do Santa Domingo de la Calsada da vidi to mjesto i poznatu crkvu u njoj. Nakon toga će autobusom nastaviti do današnjegaa krajnjeg odredišta Belorada. Cijena taksija je otprilike euro za kilometar, dok se autobusom za tri eura vozite dvadesetak kilometara. Problem je što nema čestih autobusnih linija između malih mjesta, pa su hodočasnici koji imaju zdravstvenih problema prisiljeni uzeti taksi.
Azofra je malo mjesto pa je jednostavno izaći iz nje. Naš hotel je bio gotovo na izlasku iz sela, pa sam se ubrzo našao na poljskom putu. Hodočasnička staza često se križa s drugim poljskim putovima i teško ju je slijediti bez navigacijskog uređaja, jer na križanjima nema smjerokaza koji bi nas upućivali na pravi put. Počelo se razdanjivati i primjećujem da je oblačno i da neću vidjeti izlazak sunca. Pokušavao sam se orijentirati i pretpostaviti gdje će se sunce pokazati, ali nisam mogao odrediti pravi smjer. Potpuno sam izgubio osjećaj za strane svijeta i sve mi se nekako okrenulo i pomiješalo u glavi.
Hodočasnička staza stalno lagano dobiva na visini, pa se polako mijenja i krajolik. Vinogradi postaju sve rjeđi. Počinje dominirati žitarica: pšenice, raži, prosa i grahorica. Sve raspoložive obradive površine su i obrađene, a dosta ih se i navodnjava. Na hodočasničkoj stazi nema nikoga, pa sam započeo s molitvom Krunice. Na ovom sam dijelu molio radosno otajstvo, a razmatrao sam Marijin odlazak u Gorje k njezinoj rođakinji Elizabeti. U tom razmatranju sam uzeo citat iz Lukina evanđelja.
„Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina! Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.“ (Lk 1 39-45, 56)
Ove riječi iz Evanđelja po Luki blagoslivlju i svetkuju život. Razmišljam koliko često sam ja zazvao Božji blagoslov na nekoga. Zašto trebamo blagoslivljati druge? Koliko blagoslova ima u našim susretima? Marija, iako i sama trudna, odlazi u Gorje pomoći svojoj rođakinji Elizabeti koja je bila u visokom stupnju trudnoće. Elizabeta je bila starija i smatrana je nerotkinjom. Ipak je zatrudnjela u svojoj poznijoj dobi. Marija je smatrala da mora otići pomoći rođakinji. Sama je bila okružena ljudima koji su je osuđivali, ali Ona je očitovala svoju nesebičnu ljubav i potrebe drugih stavila ispred svojih.
Razmišljam o sebi. Kada sam ja učinio nešto takvo, kada sam iskazao ljubav prema drugima i bio sretan da im mogu pomoći? Utrka za materijalnim i stavljanje njih ispred duhovnih vrijednosti zagađuje dušu. Negdje na tome putu se zagubi ljubav i potreba da se pomogne drugima. Marija nije imala takvih dilema. Bila je krotka i čedna pa je s tim zaslužila da je Bog odabere za majku svojega sina. Otišla je rođakinji Elizabeti, ostala kod nje tri mjeseca, sve do Ivanova rođenja. Nakon toga Marija se vraća u Nazaret i svjesno ide ususret neugodnostima i omalovažavanju. Što je to u usporedbi s činjenicom da nosi Pravog Boga u svojoj utrobi.
I mi obični smrtnici možemo krenuti ususret svim nedaćama i omalovažavanjima, ako imamo Boga u sebi i ako to činimo dostojanstveno. Ako Boga dijelimo s drugima, ako radost koju u nama stvara On, nijedna neugodnost, nijedno omalovažavanje, nijedna muka, neće nas poljuljati. Bog je u nama i s nama pa svaka životna situacija ima svoje logično objašnjenje. Elizabeta, svjesna da je njezin muž posumnjao u riječ anđela da će mu žena roditi sina, blagoslivlja Mariju koja je povjerovala.
Ovo je susret dviju majki koje se nalaze u dijametralno suprotnim situacijama, jedna je ostala trudna u poznoj dobi, a druga u utrobi nosi Pravog Boga. Elizabetin muž ne vjeruje da će dobiti sina, nakon toliko pokušaja i kada je izgubio svaku nadu. Ovo nas uči da Bog može sve, ako Ga nosimo u sebi, nikada ne smijemo izgubiti nadu. Božji dar i blagoslov je imati prijatelja, brata, sestru. Katkad trebamo nekoga tko nas razumije, tko zna da ne težimo samo prema materijalnim vrijednostima i s kim možemo podijeliti šutnju. Najljepša stvar u našim životima je imati prijatelje pred kojima se nećeš ustručavati govoriti o iskustvu Boga i Njegovu djelovanju. Iskustvo Boga nije ono što potiče osjetila na ugodu. Bog se spušta među nas, u našu svakodnevicu. Kad naučimo u tome prepoznavati Njega, naučit ćemo i u drugima prepoznati otvoreno srce za djelovanje Duha Svetoga i zbog toga nesebično, bez zavisti veličati Boga.
Nakon ovoga razmatranja utonuo sam u molitvu. Postao sam nekako spokojan i miran. Na nebu su se gomilali oblaci i počela je padati kiša, pravi pljusak. Obukao sam kišnu kabanicu i nastavio s molitvom te nisam dopustio da ovaj pljusak unese nemir i nelagodu u ovaj radosni trenutak moje molitve i predanosti Bogu. Nizali su se kilometri, a ja sam završio s molitvom radosnog otajstva. Hodočasnička staza počela se sve oštrije uspinjati uzbrdo do mjesta Cirueña. Neposredno prije ulaska u ovo mjesto prošao sam pokraj velikog igrališta za golf i kompleksa vila izgrađenih oko njega (Rioja Alta Golf Club).
Parkiralište ovoga golf kluba bilo je gotovo prazno. Možda je tome bila uzrok vremenska prognoza koja je najavila kišan dan. Oko golf terena izgrađene su vile, a na većini njih stoji oglas za prodaju. Okućnice oko njih su zapuštene i rijetko se vidi neka koja je održavana. Ekonomska kriza je očito uzela danak. Čitavo ovo naselje izgleda tužno i napušteno. Bože, kako je tanka nit između blagostanja i propadanja. Cirueña je mjesto s nekoliko starih i urušenih kuća. U mjestu nisam primijetio nijednog čovjeka. Nalazi se na brijegu i kada se prođe, hodočasnička staza počinje se polako spuštati sve do gradića Santo Domingo.
Santo Domingo je osnovao ovaj grad 1044. godine, s nakanom da pomogne hodočasnicima na putu u Santiago de Compostela. Alfonso XI. ovo je mjesto proglasio gradom 1334. godine. Katedrala (Catedral Santo Domingo de la Calzada) je izgrađena na središnjem trgu 1158. godine. Katedrala ima bogatu riznicu umjetničkih djela koja se može posjetiti. Ulaznica košta pet eura. Za razgledanje riznice trebalo bi odvojiti nekoliko dana kojih nisam imao. Prošao sam kroz nju i ostao zadivljen količinom izložene umjetnine. Kroz riznicu sam ušao u katedralu. Nasuprot oltaru, u centralnoj lađi ove velike katedrale, nalazi se kokošinjac u kojem su bijela kokoš i bijeli pijetao. Kokošinjac služi kao podsjetnik na čudo koje se dogodilo kada su pečena kokoš i pijetao oživjeli da bi se dokazala nevinost nepravedno osuđenog mladića na smrt vješanjem, koje je on čudom preživio.
Stara hodočasnička bolnica pokraj katedrale, koju je izvorno izgradio Santo Domingo, pretvorena je u impresivan luksuzni hotel (Parador – luksuzni hotel izgrađen u povijesno i arhitektonski značajnoj zgradi). U ulici Calle Mayor treba posjetiti i gradsku vijećnicu i samostan posvećen svetom Franji (Convento de San Francisco). Slobodno se može popeti na zvonik ove katedrale s kojeg se pruža nezaboravan pogled na grad i okolicu. Nisam se penjao jer je bio kišan dan sa slabom vidljivosti. Za uspon treba kupiti kartu koja stoji tri eura, pa bi za ovakvih vremenskih uvjeta to bio bačen novac.
Nasreću, dok sam bio u katedrali kiša je prestala padati. Na recepciji riznice udario sam žig u svoju hodočasničku putovnicu, uzeo sam svoj ruksak i nastavio. Prolazeći gradom uočavam da ima puno oronulih fasada, a ulice su prljave i pune smeća. Na izlasku iz grada došao sam do vrlo lijepoga višelučnog romaničkog mosta koji premošćuje rijeku Rio Oja O Glera. Na njemu sam sustigao poveću skupinu hodočasnika. Pretpostavljam da su krenuli iz Santo Dominga, a kasnili su jer su čekali da kiša stane. Većina ih hoda kraće dionice, pa nemaju ni razloga za žurbu. Čim sam prešao most, završio sam na poljskom makadamskom putu koji se vrti oko regionalne ceste N-120. Hodočasnička staza dovoljno je udaljena od ove ceste, pa buka koju stvaraju kamioni ne smeta.
Žitna polja kroz koja sam prolazio bila su mi jako inspirativna. Puhao je lagani povjetarac. Klasje se valjalo. Sve je izgledalo kao dobro režiran igrokaz u kojem svi sudionici imaju svoju ulogu. Žitno polje na brežuljkastom terenu okupano suncem na laganom povjetarcu. Prava čarolija koja daje elan i hrani dušu. Osjećao sam se predivno, korak mi je bio lagan i počeo sam pjevušiti pjesmu Majci Božjoj Bistričkoj: „Majko Božja Bistrička moli se za nas, mi smo tvoja dječica…“ Sve me potaknulo na molitvu. Odlučio sam na ovoj dionici izmoliti ružarij do kraja. Pauzu ću napraviti u Grañóni, posljednjem mjestu u općinskom središtu u pokrajini La Rioja. Nadahnut milinom koja me okružuje, koncentrirao sam se na molitvu.
Približava se podne. Osjetio sam glad. Grañón izdaleka izgleda kao da je pun zidina. Nekada su u njemu bila dva samostana i hodočasnički hospicij. Na ostacima samostana izgrađena je crkva Iglesia de San Juan Bautista. Prekrasna je. Na moje iznenađenje bila je otvorena. Zaboravljam na glad i ulazim unutra. Crkva ima impresivan barokni oltar. Prišao sam oltaru i pomolio se. Dosta je hodočasnika u crkvi. Neki se mole, ali primjećujem da ima dosta onih koji samo slikaju. Tek kada sam izašao iz crkve, primijetio sam da ima jako zanimljiv zvonik. Napravio sam nekoliko slika i ponovno osjetio glad. Pogledam uokolo i ugledam bar točno preko puta crkve. Sjeo sam na terasu. Otišao sam do šanka i pogledao što se nudi. Nije bilo velikih sendviča. Uzeo sam tri mala sendviča i veliko pivo i sve sam slasno smazao. Odsjedio sam još malo na terasi i krenuo dalje, jer mi je ostalo još 16 kilometara do Belorada.
Nakon Grañóna hodočasnička staza najprije gubi malo na visini da bi nakon toga nastavila oštrije uzbrdo do prijevoja na kojem je tabla s natpisom da smo na ulazu u pokrajinu Burgos. Osnovno obilježje ostatka današnje dionice je brežuljkastost. Brežuljci su obrađeni i zasijani žitaricama. Okolina je idilična. Redicilla del Camino je prvo selo u koje sam stigao. Imam zabilježeno da treba posjetiti crkvu Virgen de la Calle iz 12. stoljeće sa zanimljivom romaničkom krstionicom. Nisam imao sreće. Crkva je bila zatvorena, pa sam je slikao izvana i krenuo dalje.
Krajolik se ne mijenja. Iduće selo na mojem putu bilo je Castildelgado. Imao sam osjećaj da hodam tipičnim malim španjolskim mjestom, jer je prljavo i neuredno. Iznenadio sam se impozantnoj crkvi u središtu sela. Ispred crkve sjedila je skupina hodočasnika. Ušao sam u crkvu, razgledao je i pomolio se ispred oltara. Odavde do sela Villamayor Del Río hodočasnička staza vodi po asfaltnom putu. To mi nije drago jer slabo podnosim tvrdu podlogu. Počnu me boljeti koljena i izbjegavam je kada mogu. Nisam imao izbora i jedva sam čekao da dođem do spomenutog sela. Postalo je vruće i ožednio sam. Odlučio sam se kraće odmoriti.
Na ulazu u selo dosta je zapušten bar, a preko puta vrlo lijep restoran. Otišao sam u restoran. Konobar me upozorio da ruksak moram ostaviti u predvorju. Sjetio sam se natpisa s interneta. Hodočasnici su pisali kako ovaj restoran ne voli prljave hodočasnike i da ih tjeraju van. Gotovo sam odlučio da izađem, ali sam bio jako žedan i poslušao sam konobara. Pitao sam ga gdje mogu sjesti jer želim samo popiti piće. Pokazao mi je stol i upitao što želim popiti. Veliko pivo. Pita me kako veliko. Odgovorim, najveće koje imate. Konobar ode i začas se vrati s orošenim pivom u čaši od litre. Uz pivo mi je donio dva komadića kruha s dva komadića neke njihove salame i prepečene lješnjake i kikirikije. Prihvatio sam čašćenje. Pokušavao sam mu ostaviti jedan euro napojnice, ali on je zahvalivši se odbio. Dakle, moje iskustvo s ovim restoranom je samo pozitivno.
Do mojega današnjeg odredišta ostalo mi je još oko sat vremena hoda. Razveselilo me što hodočasnička staza više ne vodi po asfaltnom putu i stalno se lagano spušta.
Belorado je moderno pokrajinsko središte. Leži u dolini rijeke Río Tirón u podnožju planina. Crkva iz 16. stoljeća (Iglesia de Santa María) s oltarima na kojima se svetog Jakova prikazuje kao ubojicu Maura i kao hodočasnika. Uz crkvu se nalazi i svratište. Iza crkve je špilja koja je nekoć bila dom pustinjacima. Na trgu Plaza Mayor može se vidjeti i crkva iz 18. stoljeća (Iglesia de San Pedro). U predgarđu je samostan (Monasterio de Santa María de la Bretonera).
Smještaj sam rezervirao točno preko puta crkve Iglesia de Santa María, u kući Casa Waslala. Ovo prenoćište drži bračni par koji se upoznao na ovom hodočašću. Muškarac je iz Nizozemske, a žena iz Paragvaja. Imaju samo tri sobe i dobro razumiju hodočasničke potrebe. Renata me čekala na glavnom gradskom trgu specifičnom po lijepom drvoredu uredno pošišanih platana. Dočekala me u baru s hladnim pivom i nekoliko tapasa čime me je zaista razveselila. Za pivo na ovom putu moglo bi se reći da je i hrana i piće. Nakon teških tjelesnih napora i litara prolivenog znoja savršeno odgovara umornom tijelu i uz vino tinto glavno je piće hodočasnika. Nakon piva dobrodošlice otišli smo do našeg prenoćišta u kojem smo imali rezerviranu hodočasničku večeru, pa nismo morali razmišljati o restoranu za večeru.
Casa Vaslala je vesela, šarena kuća koja svojim vedrim bojama zidova budi optimizam. Vlasnici iznajmljuju tri sobe sa zajedničkom kupaonicom i zahodom. Sve je čisto i uredno. Bio sam vrlo umoran pa sam se odlučio odmoriti. Renata je poželjela otići u devetnaest sati na misu u crkvu svetog Petra na glavnom trgu.
Na noćenju je bio još jedan hodočasnik koji se prijavio za večeru. Dogovorili smo se da večera bude u dvadeset sati. Zaspao sam snom pravednika i Renati je trebalo poprilično vremena da me probudi kad je došlo vrijeme za večeru. Društvo za stolom na večeri radio nam je vrlo simpatičan gospodin iz Nizozemske. Ničim nije odavao da je ugledan profesor elektronike na fakultetu u Eindhovenu, a ima i udio u tvrtki koja se bavi dizajniranjem tiskanih pločica za Philips. Budući da smo iste struke, vrlo brzo smo našli temu za razgovor.
Na ovom hodočašću svi hodočasnici izgledaju isto, kao djeca koja u školi nose školske uniforme. Ne primjećuju se razlike među ljudima kao u svakodnevnom životu u kojem se ljudi razlikuju po vrsti automobila koji voze, brendiranoj odjeći, veličini kuće u kojoj žive i drugim statusnim simbolima. Na ovom mjestu oni nisu važni i ne postoje. Svi smo samo hodočasnici koji idu u zagrljaj svetom Jakovu.
Naš novi poznanik se veoma razveselio kada smo rekli da smo iz Hrvatske. Dvaput je bio u Istri i oduševljen je ljepotom naše zemlje, bez obzira na to što je od tada prošlo trideset godina. Njegovo hodočašće koje je, kako kaže, isključivo duhovne naravi, ove godine završava u Burgosu, a iduće nastavlja dalje. Predložio sam mu da sutra dio puta idemo zajedno i da se dobro napričamo. Kada sam mu rekao da je moja sutrašnja dionica duga 50 kilometara te da završava u Burgosu, nasmijao se i rekao da je to za njega rano te da u Burgos planira doći za tri dana.
Večera je kao i sve dosadašnje hodočasničke večere, odnosno peregrino večere, bila sastavljena od: juhe, glavnog jela i deserta. Za glavno jelo Renata i ja izabrali smo piletinu, a naš je nizozemski poznanik uzeo vegetarijanski meni. Kao što sam i rekao, ako ne očekujete previše, ne možete se razočarati, pa je naša večera zbog pozitivnog i veselog vlasnika dobila prolaznu ocjenu. Na izlasku iz blagovaonice dočekao me vlasnik i rekao da mi želi skuhati kavu ujutro i dati doručak bez obzira na to što idem rano. Dogovorili smo da to bude u šest sati.
Osmi dan
Belorado – Burgos
Ustao sam rano da bih stigao na dogovoreni doručak u šest sati. Pogledao sam kroz prozor. Ugledavši vedro zvjezdano nebo, zapjevušio sam od sreće. Vlasnik je zaista ustao iz kreveta i spremio doručak. Uzeo sam šnitu kruha, namazao je maslacem i marmeladom i uz to popio šalicu bijele kave. Ovaj lagani doručak me osvježio. Pozdravio sam simpatičnog vlasnika, a on mi je poželio da sretno završim svoju današnju nakanu i da prijeđem 50 kilometara do Burgosa. Izašao sam pun snage i elana. Zadovoljan i sretan krenuo sam ususret današnjem izazovu. Veselilo me je to što ću prvi put na ovom hodočašću vidjeti izlazak sunca. Želio sam ga slikati jer su me uvijek oduševljavale slike izlazaka i zalazaka sunca. Veselio sam se tom trenutku. Pogledao sam na kalendar izlazaka i zalazaka sunca. Sunce će se na ovoj lokaciji pojaviti u sedam sati i osam minuta.
Moju današnju hodočasničku dionicu većim dijelom slijedi regionalna, jako prometna cesta N-120. To pješačenje čini jednostavnim za snalaženje i reklo bi se laganim, ali nije tako. Ova prometnica je povremeno dosta opterećena i bučna, pa to pješačenje čini napornim i napetim. Početna točka ove dionice je na 760 metara. Najviša je točka na 1150 metara, a konačna točka na 1000 metara nadmorske visine. Njezina dužina je oko 50 kilometara. Povoljna situacija je u tome što je uspon i silazak kontinuiran i nema zamornog gore-dolje pješačenja. Najvišu točku na ovoj dionici hodočasnička staza doseže na vrhu planine Montes de Oca, nekoliko kilometara prije mjesta San Juan de Ortega.
Prvo mjesto na današnjoj dionici je zaselak Tosantos. Do njega ima oko 5,5 kilometara. Zaključio sam da će me negdje oko tog mjesta zateći izlazak sunca. Krajolik je ravan sa stalnim laganim usponom. Kroz noć razabirem da su njive obrađene i zasijane pretežno žitaricama, ali uočavam i njive zasađene s krumpirima. Hodočasnička staza stalno vodi po poljskim putovima i mota se oko regionalne ceste N-120. U rano jutro ova cesta nije opterećena prometom pa nije bilo velike buke.
Na travi je rosa što znači da su noći vedre i nešto hladnije. Počelo se daniti. Pojavilo se rumenilo na istoku, a vidljivost je bivala sve bolja. U zaselku Tosantos tik uz hodočasničku stazu bio je otvoren bar. Začudilo me što je prazan. Istina, na ovom dijelu nisam vidio nijednog hodočasnika, ali neobično je vidjeti prazan bar u vrijeme doručka. Prošao sam Tosantos i našao se usred polja pšenice. Počelo se nazirati sunce. Vidljivost je odlična pa mislim da će i slike biti dobre. Slika koja mi se otvarala pred očima bila je očaravajuća. To sam doživio vrlo emotivno. Bio sam ushićen s onim što vidim. Pšenica se ljeskala na laganom povjetarcu, orošena kapljicama rose koje su rasipale prve zrake sunca. Veličanstveno i nezaboravno. Nema nikoga dokle oko seže. Žao mi je onih koji ne mogu doživjeti ovakav trenutak. Buđenje dana u svoj raskoši nezaboravnog trenutka.
Nastavio sam poljskim putem. Nešto prije mjesta Villambiste prošao sam pokraj kapelice Ermita de Nuestra Senora de Pena iz 12. stoljeća. Izgrađena je u stijeni. U Villambisti postoji stara hodočasnička tradicija po kojoj hodočasnici uranjaju glavu u fontanu da bi se osvježili. Nije mi trebalo osvježenje pa nisam iskušavao tu tradiciju. Uvjeti za pješačenje bili su idealni. U centru je crkva iz 17. stoljeća (Iglesia de San Esteban Protomártir), a nedaleko od nje kapelica (Ermita de San Roque). Od 14. do 16. kolovoza u mjestu je proslava blagdana Velike Gospe. Hodočasnička staza prelazi potok i nastavlja do sela Espinosa del Camino. Prolazi selo po makadamskoj cesti, penje se do prijevoja s kojeg se vidi gradić, zatim se polako spušta i dolazi do ruševina samostana Monasterio San Felices de Oca, malo prije ulaska u prekrasni Villafranca Montes de Oca. Ruševine ove crkve, Ruinas de la Iglesia de San Félix, od iznimne su važnosti za Camino de Santiago. Obavezno se treba zaustaviti i pogledati ih. Nalaze se gotovo u podnožju planine Montes de Oca. Odavde počinje najoštriji uspon na ovoj ruti pa to može biti razlog za kraći odmor. Ruševine se nalaze uz hodočasničku stazu i ne mogu se ne primijetiti. Zaustavio sam se da ih razgledam. Na ulaznom portalu ostataka crkve su čelične rešetke. Kroz njih se mogu pogledati ostaci unutrašnjosti. S desne strane je informativna tabla na kojoj su istaknuti osnovni podaci ovih ruševina na španjolskom jeziku. Prava je šteta što su tekstovi na većini informativnih tabli na španjolskom jeziku. Svaki put kada se nađem u situaciji da ne razumijem što je napisano, slikam tablu i poslije analiziram sadržaj. Ako je potrebno, zamolim prijatelja koji zna španjolski da mi ih prevede.
Na mjestu ovih ruševina prvo je bio samostan – Monasterio de San Félix de Oca. Dokumenti upućuju da je bio izgrađen prije 863. godine, jer se u jednom dokumentu spominje da je grof Diego Porcelos Rodríguez, utemeljitelj Burgosa, pokopan unutar njegovih zidina baš te godine. To znači da se ne zna kada je točno ovo zdanje bilo građeno i kada je završeno. Nažalost, od ovoga samostana ostale su samo ruševine i relativno dobro sačuvan i konzerviran dio pročelja nekadašnje crkve.
Hodočasnička staza dalj vodi po makadamskom putu sve do gradića Villafranca de Montes de Oca. Ovaj lijepi gradić prostire se na padini planine Montes de Oca. Bogat je kulturnim znamenitostima koje pričaju priču o njegovoj dugoj povijesti. Ovdje bih istaknuo da se svakako posjeti crkva svetog Jakova Apostola (Iglesia de Santiago Apostol), u kojoj je barokni kip svetog Jakova. Na moju sreću crkva je bila otključana. Pomolio sam se pred kipom svetog Jakova Apostola i molio sam njegov zagovor i pomoć da izdržim sve napore koji mi predstoje na ovom hodočašću. Osnažen sam napustio crkvu. Uz crkvu je hodočasnička bolnica iz 14. stoljeća (Hospital de Peregrinos de San Anton Abad), izgrađena po nalogu supruge kralja Enriquea II. Danas je ova bolnica pretvorena u svratište. Treba spomenuti i kapelicu iz 8. stoljeća Ermita de Nuestra Senora de Oca. Na periferiji Villafrance je izvor iz kojeg je prema legendi potekla voda kada je tu mučen San Indalecio, učenik svetog Jakova apostola. Prolazeći kroz ovaj gradić, penjući se njegovim strmim ulicama, prošlo mi je kroz glavu da bi u njemu bilo dobro planirati prenoćište i upoznati ga malo bolje. Na moju žalost, kada sam planirao svoje hodočašće zaobišao sam ovaj lijepi gradić pun spomenika kulture. Ne žaleći za prolivenim mlijekom, nastavio sam dalje.
Od crkve svetog Jakova apostola započinje oštriji uspon kroz hrastovu i borovu šumu dok se ne dođe do česme Fuente de Mojapán. Uspon se nastavlja kroz drvored do spomenika žrtvama Španjolskoga građanskog rata (Monumentos de los Caidos). Ovaj spomenik je izgrađen na najvišoj točki moje današnje hodočasničke rute. S ove točke započinje polagano spuštanje do mjesta San Juan de Ortega.
Hodočasnička staza vodi kroz pretežito borovu šumu, po širokoj šumskoj makadamskoj cesti. Srećem dosta hodočasnika na stazi. Sunčan dan, idealna temperatura za pješačenje, rascvjetali mirisavi borovi. Sve je to razgalilo dušu, prštao sam od energije i zaključio sam da ću na ovoj dionici izmoliti svoju krunicu. Danas ću razmatrati otajstvo Isusova rođenja od Djevice Marije – Koga si Djevice rodila!
„U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: „Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“ I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri stanu poticati jedni druge: „Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.“ I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili su se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.“ (Lk 2, 1-20)
Mariji se približavalo vrijeme porođaja, i baš u to vrijeme je došla naredba rimskog cara Augusta da se popiše stanovništvo. Josip i trudna Marija krenuli su na put iz njihova grada Nazareta u Betlehem, gdje je bio popis stanovništva za njih, jer su oboje iz roda kralja Davida. U Betlehemu se čuvala knjiga potomaka Davidovih, tamo je valjalo poći i prijaviti se rimskim pisarima. Zbog gužvi nisu mogli naći mjesto u svratištima te su naposljetku završili u staji, okruženi domaćim životinjama. Tu je Marija rodila Isusa, a Josip je bio jedini svjedok njezina porođaja. Najprije se Isusu u jaslicama poklonila majka Marija, a nakon Nje to je učinio i njezin zaručnik Josip. Anđeli su pastirima dojavili vijest o Isusovu rođenju, pa su oni napustili svoja stada i otišli vidjeti dijete. Poslije je zvijezda repatica dovela sveta tri kralja do Isusa. Pastiri su predstavnici puka, a sveta tri kralja plemstva, jer se Isus rodio za sve ljude. Sveta tri kralja našli su Isusa s Marijom i Josipom, poklonili su mu se i dali mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Isus nije Josipovo dijete po načinu začeća, ali niti od njega posvojeno dijete. To je dijete njegove zaručnice Marije, ali ne snagom njegova braka, niti bilo kojeg čovjeka, nego samoga Boga.
Kada pažljivo pročitamo opis Kristova rođenja, iz Lukina evanđelja, uočit ćemo da se ono opisuje kao nešto posve normalno, zemaljsko, kao da nije riječ o rođenju Sina Božjega. U tome je veličina ovoga čina. Bog nije želio da njegov Sin dođe na zemlju po crvenom tepihu, kao zvijezda, nego skromno kao i većina malih ljudi. Iz ovoga teksta također razabiremo da se sveti Josip, kao legalist koji poštuje ovozemaljske zakone, odaziva popisu stanovništva i odlazi u Betlehem da to obavi. I ovaj splet okolnosti koje prethode Kristovu rođenju djeluje uobičajeno i normalno. Stigli su u Betlehem i za njih ne bijaše mjesta u svratištu, pa su prespavali u štali. Mariji je bilo vrijeme i rodila je svojega sina prvijenca, povila ga i stavila u jasle jer nisu imali kolijevku. Rođen sam na selu i bliska mi je slika štale. I sam sam u njoj često radio kao dječak. Često sam se pitao: Zbog čega je to Bog učinio? Jedini odgovor koji sam uspio iznjedriti je da su skromnost i poniznost najveće vrline na kojima počiva ovozemaljski život. Njegov jedinorođeni Sin dolazi na ovaj svijet skromno, u štalici, na slami okružen životinjama.
U drugom dijelu ovoga teksta iz Lukina evanđelja slika se mijenja. Na scenu dolaze pastiri koji u vedroj noći bdiju pokraj stada koja su im povjerena na čuvanje. Počinju se komešati jer osjećaju da se dogodilo nešto čudno, nešto što ne mogu razumjeti. Uznemireni su i tada im pristupaju anđeli koji im govore što se dogodilo te gdje se nalazi tek rođeno djetešce. Uvijek sam shvaćao i prihvaćao da pripadam Božjem stadu ovdje na zemlji. Mi smo Božje stado nad kojim Bog bdije. Zbog toga, Bog, Dobri Pastir, priopćava tu radosnu vijest pastirima koji su ga poslušali i otišli na mjesto koje im je otkriveno.
Pastiri pokazuju da nisu slijepo poslušni. Kazuju Mariji i Josipu sve što su im Anđeli rekli o djetetu. Došli su provjeriti tu blagovijest, ali ne u sumnji, nego u nadi i radoznalosti. Događa se ono što su njihovi preci čekali. I oni tu radost ne zadržavaju za sebe, dijele je s drugima. I drugi se dive svemu što su pastiri rekli. Ovdje treba primijetiti da su pastiri doslovno prenijeli ono što su čuli i vidjeli, potpuno vjerodostojno, bez dodavanja ili oduzimanja.
Dok razmišljam o ovoj situaciji, često se pitam: Očekujemo li mi da Bog dođe u naše živote s pompom, po crvenom tepihu, kao neka zvijezda? Moramo otvoriti naše srce, napraviti prostor za njegov ulazak jer On ne treba dolaziti, On je stalno tu među nama. Napravimo mjesta Bogu u našim srcima i doživjet ćemo Božju ljubav. Spremno prihvatimo odgovornost i svjedočimo svojim životom tu Božju ljubav.
Koliko smo zapravo spremni dijeliti nesebično svoju radost s drugima? Koliko smo spremni biti poput ovih pastira? Krist je svoj dolazak među nas učinio vidljivim svima onima koji su spremni i čista srca. Marija nije Boga zadržala samo za sebe, nego Ga je prepustila svima nama. Kako pristupamo ljudima kojima želimo svjedočiti Boga? Govorimo li im svoje riječi i osjećaje ili ono što smo čuli? Sjetimo li se ove Radosne vijesti samo na Božić? Pustimo Krista u naša srca, neka tu bude svaki dan, pa ćemo ispuniti svoju ovozemaljsku dužnost i spremni čekati trenutak da nas pozove i da stanemo pred lice Njegovo.
Nakon razmišljanja o Božjoj riječi utonuo sam u molitvu. Bio sam potpuno pod utjecajem opisanog događaja. Grudima mi se širila milina, a imao sam osjećaj da lebdim. Molio sam krunicu iskreno, proživljavajući svaku izgovorenu riječ u molitvi. Nisam primijetio da sam već stigao do kapelice Ermita de la Valdefuentes. Završio sam s molitvom i posjetio kapelicu. Od kapelice ide manji uspon, a nakon toga silazak u zaselak San Juan de Ortega.
Zaselak San Juan de Ortega dobio je ime po San Juanu koji je bio učenik Santo Dominga i gradio je mostove, utočišta, hotele i crkve. Navedeni objekti su pomagali hodočasnicima da što lakše prođu kroz ovu regiju. U ovom mjestu je izgradio crkvu (Iglesia de San Juan de Ortega) u kojoj se nalazi i njegov grob. Prema legendi, hodočašće u ovu crkvu bilo je navodno posljednja nada za žene bez djece. Kraljica Isabel la Catolica posjetila je ovu crkvu 1477. godine i nakon toga je dobila troje djece. Arhitektonsko remek-djelo je Milagro de la Luz, udio svjetla (Miracle of Light). U kasnim poslijepodnevnim satima za proljetnog i jesenskog ekvinocija (21. ožujka u osamnaest sati i 21. rujna devetnaest sati) zraka sunčeve svjetlosti osvjetljava Gospu od Blagovijesti (The Virgin of the Annunciation).
Kada sam stigao u ovaj zaselak bilo je skoro jedanaest. Odlučio sam napraviti svoju prvu ozbiljniju pauzu jer sam prošao gotovo polovinu moje današnje hodočasničke rute. Planirao sam posjetiti crkvu i samostan. Plan mi se izjalovio jer se crkva obnavlja. Izašao sam na plato ispred crkve i uočio dosta hodočasnika koji su zauzeli gotovo sva mjesta na hodočasničkom odmorištu koja su bila u hladovini. Na platou ispred samostana je lokal. Našao sam slobodan stol i sjeo. Skinuo sam gornje dijelove odjeće. Godilo mi je da mi sunce osuši znojnu majicu. Naručio sam hranu i pivo, izvadio notes i zabilježio događaje od toga prijepodneva. Boravak na suncu odgovarao mi je kao nikada prije. Nije mi smetala malo viša temperatura. Uživao sam. Sjedio sam malo više od sat vremena. Ostalo mi je još gotovo 26 kilometara do planiranoga odredišta.
Krenuo sam dalje dobro označenom stazom koja prolazi po goleti, a zatim ulazi u borovu šumu, stalno se lagano uspinjući do prijevoja na planini Monte de Oca. Ovaj lagani uspon zaboravio sam čim sam došao na prijevoj. Ostao sam zapanjen pogledom. Zastao sam na trenutak i uživao. Selo Agés bilo je kao na dlanu. Polako sam nizbrdo krenuo prema tom selu. Kako sam se približavao, tako mi je selo izgledalo veće. Ističe se crkva iz 16. stoljeća (Iglesia de Santa Eulalia) s prekrasnim elegantnim baroknim zvonikom. U ovoj crkvi nekoć su bili posmrtni ostaci kralja García de Navarre kojeg je ubio njegov brat Fernando de Castilla 1054. godine u poznatoj bitki kraj Atepuerca. Sada su njegovi posmrtni ostaci preneseni u Panteon Real u crkvi (Iglesia María de Real) u Najeri. Selo odiše tradicionalnom arhitekturom. Malo je novih građevina. Jedan dio starih kuća je obnovljen, a dosta ih je napušteno i zapušteno.
Prošao sam kroz selo bez duljeg zaustavljanja. Do sljedećeg sela, Atapuerca, trebam pješačiti 2,5 kilometara. Na izlasku iz sela Agés stari je most preko rijeke Río Vena koji je izgradio San Juan de Ortega. Prešavši most stigao sam na asfaltnu cestu po kojoj sam pješačio sve do Atapuerca. Na ovom putu prolazi se pokraj značajnoga arheološkog nalazišta (Parque Arqueologico de Atapeerca) koje su znanstvenici nazvali „Otok u oceanu vremena“. Ovo mjesto postalo je jednim od najvažnijih arheoloških nalazišta. Naime, 1994. godine ovdje su pronađeni ljudski ostaci stari oko osamsto tisuća godina. Iskapanja su još uvijek u tijeku, a lokacija je upisana u UNESCO-vu knjigu prirodne baštine. Puno predmeta i ljudskih ostataka izloženo je u Museo de Burgos, u mjestu Burgos i u Museo de Ibeas koji se nalazi u selu Ibeas de Juarros u blizini Atapuerce.
Pokraj Atapuerca izgrađen je arheološki park. U svim turističkim brošurama ovoga kraja navodi se da ga treba obvezno posjetiti. Poveden tim napisima i činjenicom da ne znam hoću li ikada više prolaziti ovim krajem, odlučio sam ga posjetiti. Uzeo sam vodiča i pridružio se grupi. Izložba je interaktivna i posjetitelji mogu sudjelovati u nizu aktivnosti. Jedna od njih je podučavanje na koji način se može preživjeti u prirodi ako se dogodi da se izgubimo. Ovu izložbu sam prošao za sat vremena, a mogao bih provesti na njoj i nekoliko dana.
Na ulazu u Atapuercu prošao sam pokraj restorana Comosapiens. Iz naziva restorana vidi se da domicilno stanovništvo vješto koristi pronađene ljudske ostatke za promidžbu. Nisam ulazio. Samo sam ga promotrio izvana. Djelovao je novo, čisto i svježe, kao da zove prolaznike da svrate i okrijepe se. Ostavljam to za drugi put, ako ga ikada bude, i nastavljam dalje.
Na brdašcu iznad mjesta stoji lijepa crkva posvećena svetom Martinu, Iglesia de San Martín, izgrađena u gotičkom i renesansnom stilu. Promotrio sam je s udaljenosti i nisam ni pokušao popeti se na brdašce i posjetiti je. U Atapuercu započinje uspon na Matagrande na kojem se svladava 125 metara visinske razlike. Čim sam izašao iz ovoga mjesta, počeo je uspon po makadamskom putu, tik do ograde oko nekakva vojnog objekta. Tu je znak zabranjenog fotografiranja i zaustavljanja iako nisam vidio svrhu tome. Na prvi pogled se vidi da je riječ o napuštenom vojnom objektu jer je gotovo sva žičana ograda srušena. Na vrhu sam zatekao trigonometrijski stup, veliki drveni križ i klupu za predahnuti. Sjeo sam na klupu, spustio ruksak i odahnuo. Bio sam očaran pogledom. Ispod ovoga brda prostirala se velika, nepregledna dolina u koju se smjestio Burgos. Mislim da je odavde najljepši pogled na ovaj grad. Pred očima, dolje u dolini, ponovno sam vidio nepregledna zelena, obrađena polja. To je značilo ponovni povratak u ravnicu koju baš ne volim. Ovaj dio puta, koji sam danas prošao do ove točke, bio je vrlo zanimljiv. Išao sam po goloj kamenitoj visoravni, samo povremeno i kratko kroz borovu šumu, na dosta velikoj nadmorskoj visini. Dan je bio izmišljen za pješačenje i ništa bolje nisam mogao poželjeti. I sada, sjedim na klupi, na nadmorskoj visini oko 1150 metara, na planini bez raslinja i punim baterije za još desetak kilometara pješačenja do Burgosa. Uživam u pogledu i nikako mi se ne da nastaviti, ali moram. Ustao sam, uzeo ruksak i krenuo.
Hodočasnička staza se u početku malo oštrije spušta i na njoj ima dosta kamenih oblutaka. Silazio sam malo sporije pazeći na svaki korak. U dolini sam pješačio gotovo u potpunosti asfaltnim putom sve do nadvožnjaka preko autoceste. Neposredno nakon prelaska nadvožnjaka može se nastaviti u dva smjera. Skretanje lijevo vodi uz rijeku, po hladovini, ali nije markirano. Izabrao sam markiranu stazu i nastavio asfaltom, najprije pokraj aerodroma, a zatim kroz gradić Villafría de Burgos, koji je zapravo predgrađe Burgosa. U ovom području je poslovna zona Burgosa. Izgleda napušteno i tužno. Na većini poslovnih zgrada piše da se iznajmljuju. Teško je uočiti neku koja je još uvijek aktivna i nešto radi. Ekonomska kriza poharala je poslovnu aktivnost. Nadam se da će ovakva slika zaobići Hrvatsku. Požalio sam što nisam skrenuo na stazu koja vodi uz rijeku. Moram prihvatiti situaciju u kojoj sam se našao i nastaviti po tvrdoj podlozi oko 9 kilometara do hotela Cordon u kojem imamo spavanje. Hotel se nalazi u središtu grada, niti stotinjak metara od katedrale.
Nazvao sam Renatu da joj kažem da stižem oko sedamanaest sati. Ona je već oko podne bila u Burgosu. Rekla mi je da je hotel dobar i da je na dobroj lokaciji te da je obišla i pogledala sve važnije znamenitosti. Stigao sam petnaest minuta prije planiranog vremena. Renata me čekala ispred hotela. Bio sam dehidriran i predložio sam odmorenoj i dobro raspoloženoj Renati da prvo u miru popijemo piće, a nakon toga da odemo u sobu. Kao i uvijek kada je odmorna, sa svime se slaže. Obišli smo cijeli uži centar grada koji je bio pun turista i jedva našli otvoren lokal u kojem smo popili pivo. Kada sam se osvježio, otišli smo u sobu. Soba je čista, komforna i lijepa, s velikom kupaonicom koja je uz dobar krevet najbitnija umornom hodočasniku. Nakon kratkog odmora krenuli smo, sada zajedno, u obilazak grada.
Burgos je glavni grad kraljevine Castilla-Leon. Najznačajnija mu je građevina Gospina katedrala u gotičkom stilu. Posvećena je Djevici Mariji i poznata je po svojoj veličini i jedinstvenoj arhitekturi. Katedrala u Burgosu prva je velika gotička katedrala u Španjolskoj. Počela se graditi 1221. godine kao prkosni simbol kršćanstva i nadahnuće za vraćanje osvojenih krajeva. Katedrala je proglašena UNESCO-vom svjetskom baštinom 31. listopada 1984. kao jedina španjolska katedrala koja nije spojena s povijesnim središtem grada ili s drugim zgradama. Njezina je izgradnja započela prema naredbi kralja Ferdinanda III. Kastiljskog 1221. godine, na mjestu starije romaničke crkve, u stilu francuske gotike. Doživjela je velike preinake u 15. i 16. stoljeću (tornjevi glavnog pročelja, kapela Condastable te cimborij transepta, koji su joj dali oblik drugih naprednih gotičkih katedrala). Posljednja nadogradnja (sakristija ili kapela sv. Thecle) provedena je tijekom 18. stoljeća kada su dotjerane i gotičke skulpture na portalu glavnog pročelja. Na početku 20. stoljeća srušene su građevine koje su jednom stranom bile vezane za katedralu, kao što su arhepiskopalna palača i gornji kat klaustra. Uz katedralu su i samostani Monasterio de Las Huelgas i Monasterio de Miraflores.
Želio sam posjetiti katedralu. Baš kada smo stigli, zatvarali su je za posjete. Ražalostio sam se. Kada je svećenik na ulazu vidio koliko mi je jako žao, rekao mi je da mogu na misu koja počinje u osamnaest sati te da je za vjernike otvorena. To sam i želio. Nakon mise razgledali smo ovo veličanstveno djelo iznutra. Ostao sam bez daha, zanijemio sam i širom otvorenih očiju upijao sve. Mogao bih unutra provesti i nekoliko dana da bih zadovoljio znatiželju i vidio sve. Ovako, relativno brzo, nakon mise, morali smo napustiti katedralu. Izašli smo na trg ispred katedrale i razgledali je izvana. Nemam riječi kojima bih mogao opisati ljepotu ovoga arhitektonskog djela. Nije čudo što je gradnja trajala više od dvjesto godina. Obišli smo je nekoliko puta, slikali stotine puta i nikako se nisam mogao odvojiti od toga čuda arhitekture. Razmišljam, jesam li ikada vidio ovako nešto, što plijeni u potpunosti i oduzima dah. Nisam se mogao sjetiti trenutka koji me ovako očarao.
Počeo sam osjećati glad i krenuli smo u potragu za večerom. Grad je pun malih i velikih restorana prepunih turista. Želio sam pojesti nešto konkretno, obično i puno, a Renati su se sviđali mali šareni zalogajčići, tapasi, koji su bili na većini tanjura u restoranima. Ne volim tapas restorane jer ne znam što bih od svega tog šarenila naručio. Hodali smo okolo dugo i na kraju se Renati ispunila želja. Jedino što smo mogli jesti bili su tapasi. Mali, lijepo uređeni restoran zvao se Jardin tapas. U njemu je bila neopisiva gužva. Konobar nam je rekao da moramo čekati pola sata. Nismo imali izbora. Čekali smo da se oslobodi stol za večeru. Pravi problemi krenuli su kada smo sjeli. Jelovnik je bio na španjolskom, nismo ništa razumjeli. Tada smo sve pojednostavili. Rekli smo konobaru da nam donese sve tapase s jelovnika, a one koji nam se budu svidjeli ponovno ćemo naručiti. Ja sam zaista bio gladan, prilično sam se iscrpio i trebao sam nadoknaditi energiju. Počeo je donositi te komadiće hrane, jedna porcija najviše dva zalogaja. Rekao sam mu da donosi sve dok mu ne kažem dosta. Večerali smo gotovo dva sata. Stalno je donosio nove tapase i ponavljao one koji su nam se jako svidjeli. Naručivao sam i veliko pivo, a Renata neko crno vino. Veliko pivo ima 2 decilitra. Popio sam ih da nisam znao ni broj. Konobar nas je sa smiješkom služio i činilo mi se da mu ništa nije bilo jasno. Vjerojatno ovakve goste još nije imao.
Na putu do hotela prošli smo pokraj katedrale. Noć je bila vedra i obasuta zvijezdama. Rasvjeta katedrale znalački napravljena. Pokušavao sam usporediti njezin izgled danju i noću i zaključiti kako mi je ljepša. Ona od poslijepodneva okupana suncem ili ova ovako znalački osvijetljena? Nisam se mogao odlučiti i zaključio sam da su oba pogleda na ovo veličanstveno djelo nezaboravna.
Deveti dan
Burgos – Castrojeriz
Probudio sam se oko pet sati. To mi je postalo uobičajeno vrijeme ustajanja. U pravilu, pješačenje započinjem bez doručka jer tako rano, u ovim krajevima, ništa nije otvoreno. Naviknuo sam se na to pa mi ne smeta. Visoravan koja počinje kod Burgosa, a prostire se sve do Leona, Španjolci zovu Meseta, a riječ je uglavnom o ravnom krajoliku. Današnja dionica je duga 42 kilometra i stalno vodi po visoravni s malim meandriranjem u nadmorskoj visini. Gotovo da nema nikakvih uspona koji su vrijedni spomena. Početna nadmorska visina je 880 metara, završna oko 800 metara, dok je najviša 940 metara. Na ovim nadmorskim visinama u jutarnjim satima, posebno prije izlaska sunca, dosta je hladno. Ako slabo puše vjetar, mora se staviti vunena kapa i obući rukave više. Danas mi se pridružuje i Renata. Hvala Bogu, njezini žuljevi su gotovo zacijeljeli, a ona je hodočasnički sazrela. Postavila si je novi cilj i zavjetovala se da će proći najmanje pola ove hodočasničke staze. Mislim da je to realno i da će uspjeti. Danas će mi se pridružiti u mjestu Hornillos Del Camino udaljenom od Burgosa 22 kilometra. Već sam se naviknuo da pješačim sam, pa ću vidjeti kako će ova nova situacija djelovati na mene. Kada pješačiš sam, ovisiš samo o sebi i biraš tempo koji ti odgovara. Nema dogovora, nema prepiranja…
Hodočasnička staza kroz Burgos nije označena najbolje. Treba se koncentrirati da se ne rade nepotrebni kilometri. Nije se ni počelo daniti kada sam krenuo. Još je gorjela ulična rasvjeta. Potpuno sam se koncentrirao na praćenje markacija. Krenuo sam ulicom Calle Emperador i slijedio je do crkve Iglesia de San Pedro de la Fuente i svratišta uz samostan Monasterio de San José. Kod ovoga svratišta skrenuo sam lijevo i prešao rijeku Rio Alrlanzón preko mosta Puente de Malatos. Nastavio sam do bolnice Militär, a nakon nje kroz park Parque Parral pa pješačkom stazom uz cestu i prošao pokraj zatvora koji je bio korišten za izdržavanje kazne političkih zatvorenika za vrijeme Francove vladavine. Pogledao sam ovo zdanje kroz žičanu ogradu. Mislim da je još uvijek neka vrsta kaznionice. Kroz glavu su mi prolazile slike Francove strahovlade i njegova obračuna s političkim neistomišljenicima. Koliko je samo ljudskih sudbina završilo upravo unutar ovih žičanih ograda. Što su ti ljudi učinili da tako završe? Ovo je teška tema, o kojoj, moram priznati, i ne znam puno, pa je napuštam i vraćam se svojoj hodočasničkoj svakodnevnici. Ubrzo sam se našao u polju na makadamskom putu i u času stigao do sela Villalbilla de Burgos.
Nastavio sam hodočasničkom stazom kroz mjesto Villalbilla de Burgos do rijeke Río Arlanzón koju sam prešao preko mosta Puente del Arzobispo. Hodočasnička staza nastavlja dalje kroz podvožnjak ispod željezničke pruge, pa ispod autoceste i najzad sam po makadamskom putu stigao u Tardajos. U ovom selu je crkva Iglesia de Nuestra Senora de la Asunción, a uz glavnu ulicu je nekoliko gostionica i trgovina. Nisam se umorio pa sam produžio stazom uz glavnu cestu do sela Rabe de las Calzadas.
Rabe de las Calzadas je selo od sto pedeset stanovnika. U njemu se nalazi crkva iz 13. stoljeća Iglesia de Santa Marina. Na izlazu iz sela prolazi se pokraj kapelice Ermita de Nuestra Senora de Monasterio. Hodočasnička staza vodi uz spomenutu kapelicu i nastavlja makadamskim putem pokraj glavne ceste, do odmorišta na kojem je česma Fuente de Praotorre na kojoj se mogu napraviti zalihe vode. Napunio sam svoju bocu vodom i nastavio polako hodočasničkom stazom uzbrdo. Na prijevoju sam ostao osupnut golemim prostranstvima žitnih polja. Nigdje drveta ni bilo čega što bi narušavalo pogled. Jutro je dobro odmaknulo, sunce je sjalo, a na nebu nije bilo ni oblačka. Skinuo sam jaknu s dugim rukavima i spremio je u ruksak. Još jedanput sam upio sliku ove goleme, nepregledne visoravni o kojoj sam čitao, ali nisam mogao ni zamisliti takva prostranstva. Staza i dalje vodi pokraj glavne ceste kroz žitna polja. Nakon nekoliko kilometara hodočasnička se staza počela spuštati niz strmi Cuesta Matamulos i dovela me u selo Hornillos del Camino.
Glavni trg u selu zove se Crkveni trg (Plaza de la Iglesia) na kojem je lijepa crkva Iglesia de San Roman. Izgrađena je na ruševinama staroga antičkog logora, pa je po tome i dobila ime. Izabrao sam bar preko puta crkve i javio Renati gdje sam. Naručio sam uobičajeno– sendvič i pivo. Ovo je bilo moje prvo zaustavljanje, a prešao sam 22 kilometra. Hodanje bez stanke, toplo i sunčano vrijeme učinilo je svoje. Osvježenje i odmor baš su mi trebali. Renata je stigla taksijem. U ovo vrijeme nije bilo autobusa. Naručio sam pivo i za nju da proslavimo njezino ponovno uključivanje u hodočasničku kolotečinu. Nakon kratkog osvježenja krenuli smo dalje. Planirali smo obići i crkvu, no nismo uspjeli jer je crkva, kao i većina drugih do sada, bila zatvorena. Dosta hodočasnika je hodalo oko nje i fotografiralo je. Nikako ne mogu shvatiti zašto crkve koje se nalaze uz hodočasničku stazu nisu otključane preko dana. Pokraj crkve je lijepa česma Fuente del Gallo i hodočasničko svratište.
Od ovoga sela do Hontanasa hodočasnička staza vodi po makadamskom putu koji vijuga pokraj regionalne ceste N-120. Nakon 5 kilometara stigli smo do svratišta Arroyo San Bola. Ovo svratište izgradili su volonteri hippy pokreta, a trebalo je biti hostel. Sada je to dosta zapušteno zdanje izgrađeno na izvoru vode, a na nekadašnje slavne dane upućuju samo oslikani vanjski zidovi ovoga svratišta za koje hodočasnici kažu da ga treba izbjegavati. Na ovom izvoru hodočasnici peru noge, a prema vjerovanju, nakon pranja u izvoru noge će dobro služiti sve do Santiaga. Kraj izvora je zapušteno odmorište. Iako smo namjeravali, nismo na izvoru oprali noge. Razočarani viđenim nastavili smo prema Hontanasu.
Dogovorili smo se da na ovom dijelu molimo Ružarij. Danas ćemo razmatrati radosno otajstvo: …Koga si Djevice u hramu prikazala. Pročitao sam sljedeći tekst iz Evanđelja po Luki: „Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća. Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.“ (Lk 2, 21-24)
Mojsijev Zakon sadrži propise kojih se svaki židov treba pridržavati. Prema tim propisima, kada bi muško dijete navršilo osam dana, trebalo ga je obrezati i dati mu ime. Majka, nakon obrezivanja djeteta ostaje nečista još trideset tri dana. Nakon prolaska toga vremena u Hramu se žrtvuje žrtva okajnica i paljenica. Propisuje se jednogodišnje janje za paljenicu i golub ili grlica za okajnicu. Ako je obitelj bila siromašna pa nije imala dovoljno novca za kupiti jednogodišnje janje, mogla je uzeti dvije golubice – jednu za žrtvu paljenicu, a drugu za žrtvu okajnicu. Prema tim propisima, čišćenju se trebala podvrgnuti samo majka, a dijete je trebalo biti otkupljeno.
Luka napominje da su Isusovi roditelji legalisti i da poštuju sve odredbe Zakona. Prikazanje djeteta u Hramu nije bilo propisano, ali je bilo moguće. Pobožni Josip i Marija to su smatrali prikladnim i Isusa su u Hramu prikazali.
Mi kršćani sakramentom krštenja obilježavamo Isusovo djelo našega spasenja i postajemo djeca Gospodina Boga našega. Sakramentom krštenja postajemo dionicima Kristove Crkve. U toj zajednici i Isus je posvećen i njoj se predao sam. Ja se pitam, u svoje ime, dajem li se dovoljno Crkvi. Je li dovoljno ubaciti neki novčić u škrabicu za vrijeme mise? Dakako da nije. Važno je dati sebe i onda kada nemamo ništa vrijedno. Dužnost nam je pomagati crkvu u svojoj župi da bi ona mogla vršiti svoje poslanje i širiti nauk Isusa Krista. Ako to nismo u stanju činiti, jer nemamo materijalnih dobara, ne smijemo misliti da smo Crkvi nevažni. Bog nas želi baš tu, takve kakvi jesmo. Prema svim pripadnicima Crkve Kristove, Bog ima personalizirani odnos. Svakome od nas dao je posebne milosti i svakome se od nas obraća izravno. To trebamo iskoristiti za svoje dobro i dobro bližnjega da bismo zadobili vječni život. Trebamo se truditi da naše činjenje dobra potakne i druge da čine to isto, trebamo širiti virus dobra, neka ono postigne pandemijske razmjere.
Bog nas stvori na svoju sliku i priliku. Trebamo činiti ono što čini naš nebeski Otac, a On upravo iz trenutka u trenutak pokazuje koliko nas ljubi. Poslao je svojega jedinorođenoga Sina da izmučen do smrti umre na križu kako bi otkupio naše grijehe. Kao što se Isus Krist žrtvovao za nas na križu i mi se trebamo žrtvovati jedni za druge i trebamo znati da možemo računati jedni na druge. Tako ćemo osnažiti Crkvu Kristovu. U trenucima naše slabosti trebamo znati da ima netko tko se moli za naše spasenje. Tako znam da molitva „zato molim Djevicu Mariju, sve anđele i svete, i vas braćo, da se molite za me Gospodinu Bogu našemu“ ima smisla i nije samo fraza.
Zato na sakrament krštenja ne smijemo gledati kao na nešto formalno što se mora učiniti, nego ga trebamo slaviti jer imamo novog brata ili sestru u Crkvi Kristovoj. Zbog toga s vremena na vrijeme trebamo upaliti svijeću da nas podsjeti da su naši roditelji, na našem krštenju, držali svijeću kao znak svjetla Kristova, svjetla koje prosvjetljuje njihov život, neka podsjeti da smo i mi sami to svjetlo, koje se ne smije ugasiti…
Predano smo se molili. Renata je vrlo emotivno vodila molitvu. U jednom trenutku sam pomislio da na taj način zahvaljuje Bogu što je sa žuljevima ovako sretno završilo. I mene je obuzela milost Duha Svetoga i potpuno sam se predao molitvi. Taman kada smo završili s molitvom, stigli smo u Hontanas. Nad ovim mjestom izdiže se crkva iz 14. stoljeća Iglesia de la Inmaculada Concepción. Odlučili smo napraviti pauzu. Na ulasku u mjesto je hodočasničko svratište i bar. Sjeli smo u bar da se osvježimo. Bilo je vruće, a mjesto se nalazi u kotlini. Bar je bio pun hodočasnika koji su imali papuče na nogama, što znači da su svoju današnju dionicu završili. Nama je ostalo još 9,5 kilometara. Jedva smo pronašli neko mjesto u hladovini. Skinuo sam ruksak i cipele. Naručio sam pivo i potpuno se opustio. Godilo mi je biti bos. Vruće je, a pješačim u toplim planinarskim cipelama. Nismo se dugo zadržali u ovom baru. Put nas je vodio kroz selo, pokraj bazena i dalje kroz polja suncokreta, sve do povratka na glavnu cestu N-120. Hodočasnička staza dalje nastavlja paralelno s njom, prolazi pokraj mlina Molino del Cubo u napuštenom selu San Miguel, u kojem su ruševine samostana svetog Antuna (Convento de San Anton), nedaleko od San Antona.
Selo San Anton karakteriziraju polja suncokreta na putu u Castrojeriz. Na ulasku u ovo mjesto hodočasnička staza vodi kroz prolaz Arco de San Anton. Nekoć je njime bio spojen samostan s crkvom. Samostan je izgrađen u 12. stoljeću kao hodočasnika bolnica od sljedbenika svetog Antona (Orden de los Antonianos). Ovi su sljedbenici bili poznati po lijeku za gljivične bolesti nalik na gubu, a obično su završavale smrću (Fuego de San Antone). Geografska uska povezanost San Antona i Castrojeriza čini slovo „T“ u obliku križa, poznato kao Tau, devetnaestog slova grčkog alfabeta i simbol zaštite. Redovnici iz Ordena de San Antona su hodočasnicima udjeljivali zaštitu protiv zla i bolesti. Unutar ovih ruševina još je svratište za hodočasnike. Nismo ulazili. Nastavili smo stazom uz glavnu cestu uz koju je zasađen drvored. Pokraj nas hodala je skupina njemačkih hodočasnika koje je pratio autobus. Oni hodaju bez ruksaka, a kada se umore samo se prebace u autobus. Pa i to je hodočašće. Brzo smo stigli do table s oznakom našega današnjeg odredišta – Castrojeriza.
Castrojeriz „Castrum Sigerici“ bilo je poprište mnogih bitaka vođenih u 9. i 10. stoljeću između Maura i kršćana. U 11. stoljeću postao je kraljevska rezidencija, a uz to jedna od nezaobilaznih točaka na Caminu. Zbog toga je u mjestu bilo izgrađeno osam hodočasničkih bolnica i devet crkava.
Na ulazu u selo je crkva iz 13. stoljeća (Iglesia de Nuestra Senora del Manzano) izgrađena na mjestu gdje je sveti Jakov obznanio da je vidio sliku Bogorodice u stablu jabuke. U crkvi je slika Djevice del Manzano. U mjestu je i crkva iz 16. stoljeća Iglesia de Santo Domingo. Gotovo na kraju sela je crkva iz 13. stoljeća Iglesia de San Juan de los Caballeros s lijepim zvonikom, mješavinom gotičkog i romaničkog stila gradnje. Ako se želi uživati u prekrasnom vidiku, treba se popeti na brdašce na kojem su ruševine dvorca iz 9. stoljeća. Legenda tvrdi da je dvorac osnovao rimski car Cezar ili Pompej, ali arheološka istraživanja su to pobila i datirala ga znatno ranije.
U ovom gradiću imali smo rezervirano sobu u hotelu La Posada. Vlasnik hotela ima i restoran. Na vratima hotela pisalo je da se javimo u restoran. Iznenadio sam kad sam vidio da je restoran pun mještana. Nije bilo puno hodočasnika. Naručili smo piće. Vlasnik je bio ljubazan. Rezervirali smo večeru u restoranu, uzeli ključ od sobe i otišli se osvježiti i kratko odmoriti.
Restoran u kojem se posluživala večera bio je pun hodočasnika. Hodočasnički jelovnik bio je obilan i ukusan. Povrtna juha, janjeće pečenje, kolač za desert. U trenutku nepažnje konobarica koja nas je služila izlila mi je cijeli tanjur juhe u krilo. Potpuno preplašena ispričavala se i pokušavala popraviti učinjenu štetu. Začudo, ostao sam smiren i nisam se naljutio. Prihvatio sam ispriku sa smiješkom. I sam sam ostao zatečen svojim ponašanjem.
Deseti dan
Castrojeriz – Carrion de Los Condes
Probudio sam se gotovo u isto vrijeme kao i jučer. Tiho sam se spremio i izašao iz hotela. Bila je mrkla noć. Renata je odlučila da će zbog duljine dionice od 45 kilometara pola puta ići taksjiem, a ostatak sa mnom. U potpunosti je prihvatila savjet njemačke hodočasnice s autobusne stanice u Los Acrosu. Bojala se da je žuljevi zbog duljine dionica opet onesposobe za hodanje. Budući da joj i inače rano ustajanje stvara probleme, ova kombinacija putovanja za nju je savršena.
U Castrojerizu snalaženje nije nikakav problem. Čim sam se vratio na glavnu ulicu, našao sam se na markiranoj hodočasničkoj stazi. Krenuo sam njome, prošao crkvu Iglesia de San Juan, prešao sam cestu i nastavio hodočasničkom stazom s druge strane. Ova se staza utapa u Rimsku cestu koja vodi preko rijeke Río Odrilla do podnožja planine Mostelares. Na ovom ravnom dijelu, još tijekom noći, uočio sam jednog hodočasnika ispred sebe. Požurio sam da ga sustignem. Pozdravio sam ga, ali on nije odzdravio. Govor njegova tijela pokazivao je da mu nije do razgovora. Iako mi je bilo žao, ubrzao sam korak i ostavio ga iza sebe.
Na kraju Rimske ceste započinje malo oštriji uspon. Ispred mene je bilo 140 metara visinske razlike do vrha Alto de Mostelares. Bilo je prohladno i razveselio sam se ovoj uzbrdici jer će me malo zagrijati. Vrijeme je bilo vedro, a nebo još uvijek osuto zvijezdama. Gotovo idilična atmosfera. Pomislio sam kako bi bilo lijepo da na ovom vrhu doživim izlazak sunca, pa makar morao čekati koji trenutak. Ubrzao sam korak i počeo me probijati znoj. Za čas sam bio na vrhu. Zarumenilo je na istoku i odlučio sam pričekati da se potpuno razdani i da vidim izlazak sunca.
Vidljivost je postajala sve bolja. Počeli su se otvarati prekrasni vidici na Castrojeriz, Puente de Itero, Itero de la Vega i Boadillu del Camino. Konačno, granulo je i sunce. Izronilo je iz nepregledne ravnice zasijane žitaricama. Dok je izranjalo bilo je golemo. Kako se dizalo, tako se optički smanjivalo. Prizor koji se odigravao pred mojim očima pamtit ću cijeli život. Pomislio sam: „Kako malo čovjeku treba da bude sretan!“ Malo me zatekla ova moja konstatacija i počeo sam razmišljati: „Zašto sam sada sretan?“ Sretan sam zato što mi je Bog dao snagu da se u ovom trenutku nađem baš na ovom mjestu. Sretan sam što me osnažio Duh Sveti i pokazao mi da su u životu najvažnije duhovne vrijednosti. Nije važno što imamo nego kako se osjećamo. Možemo imati sva materijalna bogatstva ovoga svijeta, a ako imamo nemir i nezadovoljstvo u duši, badava nam sve to. Materijalne stvari su prolazne, a duhovne su trajna vrijednost. Osjećao sam ovaj trenutak i proživljavao ga svim svojim čulima. Poželio sam da svi moji prijatelji i neprijatelji budu tu i osjete isto što i ja. Veličanstveno, neponovljivo i nezaboravno…
Trgnuo sam se iz svojih misli. Opipam se i vidim da sam živ i da sam upravo na ovom mjestu. Ne sanjam! Hvala ti Bože, na ovom trenutku. Tek tada sam shvatio da od uzbuđenja i miline koja me obuzela, nisam fotografirao izlazak sunca. Bog je htio da ovaj djelić Njegova veličanstvenog djela ponesem trajno u svojoj duši. Ovaj intenzivno proživljeni trenutak ne treba snimku za podsjetnik. Još jedanput sam se osvrnuo. U daljini se stapala zelena boja žitarica s plavim nebom. Svuda naokolo dokle pogled seže.
Pogledao sam kuda vodi hodočasnička staza. Moram se malo oštrije spustiti na plato visoravni koja seže unedogled. Na hodočasničkoj stazi, ispred mene desetak minuta hoda, uočavam dvoje ljudi. Pomislih, nisam sam. Što znači dvoje ljudi u odnosu na ovaj beskraj? Ništa! Požurio sam. Sustigao sam ih kraj česme Fuente del Piojo oko koje je uređen prostor za odmor. Bile su to dvije hodočasnice koje su odlučile baš ovdje napraviti dulju pauzu.
Na prostoru za odmor jedan domišljati Španjolac nudi voće za doručak, kavu i čaj. Pitam sam ga da li je voda pitka. Nakon potvrdnog odgovora napunio sam svoju bocu. Prišao sam štandu i pitao ga pošto su banane. Odgovorio mi je da sve što je ponuđeno nema cijenu, a oni koji uzmu neka ostave onoliko koliko misle da im to vrijedi. Budući da u toj pustopoljini hodočasnicima hrana ima veliku vrijednost, prodavač prolazi bolje nego da je istaknuo realnu cijenu. Uzeo sam dvije banane i ostavio mu dva eura. Pozdravio sam ih i nastavio pješačenje.
Našao sam se usred polja zasijana žitaricama. Dominira pšenica, ali ima i zobi, raži, ječma. Sredina je proljeća i sve su žitarice još uvijek intenzivno zelene. Dosta površina se navodnjava. Krajolik je monoton i zamoran. U svemu tome promatram igru povjetarca koji njiše nepregledne žitne plohe. Nigdje ne vidim međe. I tako, u tom kolopletu dosadnog i uzbuđujućeg, stigao sam do hodočasničkog svratišta kraj kapelice iz 13. stoljeća – Ermita de San Nicolás. Svratištem upravlja talijanska bratovština svetog Nikole. Ima dvanaest kreveta i otvoreno je od lipnja do rujna. Nema struje pa je idila zajamčena. Na večer su upaljene svijeće. U svratištu se može uzeti i lagani doručak, a cijena je ostavi koliko misliš da ti vrijedi. Razgledao sam kapelicu. U svratištu sam zatekao starijeg fratra. Zaželio sam mu dobar dan i htio udariti žig u svoju hodočasničku putovnicu. On me zaustavio i rekao da je udaranje žigova njegova dužnost. Uzeo je moju hodočasničku putovnicu i udario žig. To je činio s tolikom pažnjom kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Zahvalio sam mu. Nisam uzeo ništa od ponuđene hrane, ostavio sam u škrabici deset eura i izašao pun dojmova.
Razmišljam o tome koliko ima dobrih ljudi koji se nesebično daju da bi drugima malo olakšali njihovu tegobu. Ovaj stari fratar je tu šest mjeseci bez struje i bez niza stvari za koje mislimo da bez njih ne možemo. Automobil… televizija… mikrovalna pećnica… računalo... novine i da dalje ne nabrajam. Ništa od spomenutog ovom fratru ne nedostaje. On je sretan da može služiti umorne hodočasnike i vrijeme provoditi u čitanju i molitvi. Osnažen duhom krenuo sam dalje.
Ubrzo sam stigao do impresivnoga jedanaestolučnog romaničkog mosta Puente de Itero preko rijeke Río Piscuerga. Prešao sam most da mi fotografija bude bolja. Na drugoj strani rijeke došao sam do table s natpisom da tu počinje regija Palencia. Hodočasnička staza, kratko, vodi desnom obalom ove rijeke do kapelice iz 13. stoljeća, Ermita de la Piedad, u kojoj je kip svetoga Jakova kao hodočasnika – Santiago Peregrino. Pokraj je uređeno odmorište Itero de la Vega. Nisam svraćao. Iduće selo udaljeno je 8 kilometara. Na toj dionici nema vode, pa je treba uzeti sa sobom. Temperatura zraka od petnaest stupnjeva bila je idealna za pješačenje i nije tražila puno tekućine. Nastavio sam lagano uzbrdo do prijevoja s kojeg se pruža prekrasan pogled. Spustivši se nizbro nastavio sam stazom uz rijeku sve do sela Boadilla del Camino.
U ovom selu je crkva iz 16. stoljeća Iglesia de Santa María. U neposrednoj blizini crkve, na glavnom seoskom trgu, nalazi se bogato ukrašeni kameni spomenik, visok desetak metara, iz 15. stoljeća Medaeival Rollo. Rollo označava mjesto na kojem su bili usmrćivani kriminalci, koji su nekoga pokušali ubiti, ako bi bili proglašeni krivima. Selo djeluje apokaliptično. Prljavo je i ima puno napuštenih i urušenih kuća. Malo je kuća u kojima se vide neki znakovi života. Razmišljao sam što rade ovi seljaci. Čija je tolika obrađena zemlja? Obrađuju li je velike korporacije, a seljaci su osuđeni na iseljavanje? Nisam susreo živu dušu. Obuzimala me tjeskoba. Došao sam do crkve i za čudo Božje bila je otvorena. Ušao sam u nju i pomolio se za ove seljake. Ispred crkve je Rollo. Čemu on služi danas? Nekada su se oko njega okupljali mještani da gledaju pogubljenja kao da idu u kazalište gledati dobru i uzbudljivu predstavu.
Tužan sam napustio ovo selo. Žao mi je što propada i što se u njemu gasi život. Selo doslovno umire. Sve mi se to motalo po glavi dok sam napredovao makadamskim putem do kanala za navodnjavanje – Canal de Castilla. Naime, hodočasnička staza vodi po nasipu ovoga kanala sve do ulaska u grad Frómistu. Ovaj dio je zanimljiv. Hoda se po nasipu uz koji je zasađen drvored. Drveće je veliko i pruža dobru zaštitu od sunca. Kanal, uz obalu zarastao u šaš, je širok. I sam pogled na veću vodenu površinu daje ovom krajoliku ljepši izgled. Nakon otužne slike koju sam doživio prolazeći kroz Boadille del Camino, ovo je pravo osvježenje. Povratio se elan i veselje u moj život. Zviždukao sam od sreće. Poneka patka koja plovi po površini kanala davala je živost ovom krajoliku. U spomenutom selu nisam vidio ni čovjeka, ni psa, ni kokoš, niti bilo kakav život, pa me ova patkica razveselila.
Dogovorio sam se s Renatom da me čeka u Frómisti. Javila se već da je tamo i da se nalazi u baru preko puta crkve San Martín. Meni treba još oko pola sata do tamo. Nisam se odmarao na ovom dijelu staze. Prešao sam 26 kilometara. Odmor će mi dobro doći, a i želudac očekuje da ga nagradim sendvičem.
Napokon sam na kraju kanala na kojem je sustav za upravljanje kanalskom mrežom. Zanimljiva davno izgrađena građevina. Sve ustave pokreću se mehanički. Svaka čast projektantima. Preko mostića ušao sam u predgrađe Frómiste. Slikao sam ustavu za upravljanje kanalskom mrežom i nastavio do središta grada, do crkve San Martín, gdje me je na terasi bara čekala Renata. Ugledavši me u daljini počela je veselo mahati. Na stolu su bili krasni hrskavi bacadilosi od pršuta i sira, a orošena čaša piva blistala se na jutarnjem suncu. Baš me razveselila. Moram priznati da nisam očekivao ovakav doček. Kako male stvari i pažnja mogu čovjeka učiniti sretnim i zadovoljnim. Hvala ti Renči, na dočeku.
Puhao je lagani povjetarac. Idealno vrijeme za sjediti na terasi, ali ja sam bio znojan od propješačenog puta. Postalo mi je hladno i maknuo sam se ispod suncobrana. I dalje mi je bilo nelagodno po leđima. Ustao sam od stola i otišao do crkve Iglesia San Martín. Izgrađena je 1035. godine i glavna je turistička atrakcija ovoga mjesta. Ime mjesta Frómista dolazi od latinske riječi frumentum – žitarice. Oko Frómiste nepregledna se žitna polja. Prošetali smo oko crkve, napravili dosta slika. Crkva je bila zaključana. Ovo kratko razgibavanje vratilo me na pješačku radnu temperaturu. Predložio sam Renati da krenemo. Uprtili smo ruksake, napravili još po jednu snimku ispred crkve i krenuli.
Od Fromiste do Carriona de los Condesa hodočasnička staza stalno ide blago uzbrdo, tako da na putu od 19 kilometara dobije na nadmorskoj visini oko 60 metara. Prvo mjesto na ovoj ruti je Población de Campos, a udaljeno je od Fromiste 3,5 kilometara. U ovom mjestu ruta se račva i moguć je nastavak u dvije varijante. Prva slijedi cestu P-980 sve do odredišta. Označena je i jednostavna za snalaženje. Prolazi kroz mjesta Revenga de Campos, Villarmentero de Campos i Villalcázar de Sirga. Druga opcija skreće desno, u nastavku nije označena i nakon nekoga vremena spaja se s ovom prethodno opisanom. Iz toga razloga se ne preporučuje.
Izabrali smo prvu varijantu. Hodočasnička staza vodi usporedo s putem P-980. Pješčana je i označena stupićima. Na svakom ulazu u polje, izgrađen je mostić. Izvan naseljenih mjesta, gotovo u potpunosti, obrađena su žitna polja. Promet na ovoj cesti nije gust, pa nema neke posebno velike buke. Orijentacija je vrlo jednostavna i ne zahtijeva dodatnu koncentraciju za praćenje staze. Procijenio sam da je najbolje da na ovom dijelu molimo našu dnevnu molitvu. Danas ćemo razmatrati radosno otajstvo… Koga si Djevice u hramu našla.
Za tu prigodu pročitao sam tekst iz Evanđelja po Luki: „Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“ A on im reče: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ Oni ne razumješe riječi koje im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“ (Lk 2, 41-52)
Nije lako živjeti punim duhovnim životom u današnje vrijeme. Ako nismo čvrsti u vjeri, lako se izgubimo. Sa svih strana nas bombardiraju da su blizu otkrića kako je nastao svemir. Veliki istraživački centri za fiziku bombardiraju nas eksperimentima i dokazuju postojanje Higgsove čestice (Higgsov bozon). Dana 4. srpnja 2012. dvije skupine znanstvenika (CMS i Atlas), promatrajući sudare protona, neovisno jedna o drugoj, objavile su otkriće nove čestice, oko sto trideset puta teže od protona. Prema svim pokazateljima, riječ je upravo o Higgsovu bozonu te su za svoj doprinos ovom otkriću Francois Englert i Peter Higgs podijelili Nobelovu nagradu za fiziku 2013. godine. Ovu česticu još zovu i „Božja čestica“ jer s njom žele pokazati da je svemir nastao velikim praskom. Nadalje, opet neki znanstvenici, koji se kriju iza velikih nagrada za znanost, govore nam da je voda, a s njom i život na zemlju stigao s velikim meteorom koji se sudario sa zemljom, a bio je od leda. Bombardirani smo s ovakvim informacijama svaki dan.
Logično je da se u svemu tome zagubimo i na tom putu izgubimo. Negdje usput izgubimo Isusa i zanemarimo život s Njim. Ponašamo se kao ovca koja je izgubila stado. Tražimo ga svuda, ali uzalud. Odjednom, puno vremena, nakon dosta prevaljenog puta, izgubljeni u ovom kaotičnom svijetu, sjetimo se Isusa. Počinjemo se vraćati, ali smo zaboravili kako izgleda naš život s Isusom. Gdje ga tražiti? Zašto me je napustio? Počinjemo ga tražiti među ljudima, ali bezuspješno. Hvata nas panika. Zalazimo na sva mjesta na koja smo zalazili, ali bez uspjeha.
Zašto nam se sve ovo događa? Odgovor je vrlo jednostavan, kao što su sve velike stvari jednostavne. Luka nas u citiranom tekstu usmjerava jasno i jednoznačno. Usmjerava nas u hram njegova Oca i jamči da ćemo ga tamo sigurno naći.
Vraćamo se na početak, tamo odakle smo krenuli. Ulazimo u hram Božji. Odjednom se sve rasvijetli, sve nam postane jasno… vidimo ga … on je tu… u crkvi. Zašto uporno tražimo Boga na krivim mjestima? Zašto ne razmišljamo da će Isusu biti u onome što je Oca njegova? Ako Boga zovem svojim Ocem, zašto nismo ušli u hram Duha Svetoga, u svoju dušu, i tamo ga potražili? Sada, kada smo ga ponovno našli, ne smijemo dopustiti da ga izgubimo. Otvorimo mu širom vrata svojega srca i odmah ćemo osjetiti toplinu Božjeg dodira. Kao što piše sveti Luka, Marija je Isusovu opasku da se nalazi u hramu svojega oca, brižno spremila na čuvanje u svoje srce.
Staza nije bila naporna i mogli smo se koncentrirati samo na molitvu. Temperatura zraka je bila idealna za pješačenje, oko osamnaest stupnjeva. Molitva je liječila dušu i potisnula napore. Nisam osjećao prijeđene kilometre, niti sam imao tjelesnih poteškoća. Renata je bila sretna kao i uvijek kada se molila i zahvaljivala Gospodinu za sve milosti, u ovom slučaju za milost hodanja bez žuljeva. Stigli smo do Villarmentero de Camposa. Na početku sela je lokal u koji smo svratili. Nismo bili gladni nakon savršenih i velikih sendviča u Fromisti, ali pivo nakon hodanja uvijek je dobrodošlo. Stolovi lokala bili su razasuti po livadi, bez ikakva reda, kao na nekom veselom pikniku. Sjeli smo za jedan takav stol. U lokalu smo zatekli dvije Šveđanke koje su na svoje hodočašće povele i psa, maloga šarenog mješanca. Ovaj lokal nije bio samo kafić već i svratište za hodočasnike. Na ulazu je tabla na kojoj piše „Peros si“, što znači psi su dobrodošli, a na drugoj je slika psećeg izmeta na kojoj piše „No“. Sve je jasno. Konobarica je nosila piće za drugi stol. Očekivao sam da dođe i do nas uzeti narudžbu. Nije se pojavljivala, pa sam ušao i pitao: „Poslužujete li piće za vanjskim stolovima?“ Odgovorila je niječno. Rekao sam da sam je vidio kako nosi piće van. Odgovorila je da poslužuju lokalne ljude, ali prašnjave hodočasnike ne. Bili su užasno neljubazni. Prešao sam preko toga i upitao: „Mogu li kupiti dva piva?“ Nije odgovorila. Natočila je pivo i rekla: „Sedam eura.“ Platio sam i nasmijao se. Uzeo sam svoje pivo i izašao. Kakvi su to ljudi koji žive od hodočasnika, a ne podnose ih? Nemam odgovor. Ostalo nam je još desetak kilometara pješačenja. Odlučili smo hodati do odredišta bez odmora. Uprtili smo ruksake i krenuli ususret Carrión de Los Condesu.
Ovaj grad je nekada bio vrlo važna točka na hodočasničkom putu u Santiago. Imao je četrnaest hodočasničkih bolnica. Obrisi srednjovjekovne patine ovoga grada vide se i danas. Najznačajnija zgrada u ovom gradu nedavno je obnovljena crkva Iglesia de Santiago. U gradu se nalaze i crkva Iglesia de Santa María del Camino i samostan Monasterio de Santa Clara iz 13. stoljeća. Na periferiji grada, u neposrednoj blizini srednjovjekovnog mosta, je benediktinski samostan Monasterio San Zoilo iz 10. stoljeća. Dio samostana pretvoren je u jako dobar hotel u kojem smo rezervirali spavanje. Sreći nije bilo kraja kada smo iza jednoga velikog zida ugledali to prekrasno zdanje. Kao da smo se vratili u neko davno prošlo vrijeme, izgledom, ali po komforu i sadržaju odgovara sadašnjosti. Soba je lijepa i velika, krevet s baldahinom vrlo udoban, kupaonica velika i moderna, sve čisto i uredno. Osoblje hotela vrlo je gostoljubivo. Rezervirali smo večeru u odličnom hotelskom restoranu. Kako je naš hotel na kraju grada, grad smo razgledali pri dolasku.
Poslije tuširanja opružio sam se na krevetu. Imao sam osjećaj da ću zaspati ako se opustim pa sam predložio Renati da idemo na večeru iako još nije bilo devet sati. Rekla je da je prerano, ali smo ipak otišli. Konobari su još slagali stolove. Pustili su nas da sjednemo za jedan koji su već bili dovršili. Naručili smo piće, a jelo smo morali čekati.
Nema jela po narudžbi nego samo bogati ili normalni hodočasnički meni. Naručili smo bogatiji hodočasnički meni u više slijedova. Bio sam gladan i trebalo mi je više hrane. U devet su počeli posluživati večeru. Restoran se popunio do posljednjeg mjesta. Došlo je nekoliko autobusa punih hodočasnika u hotel na noćenje i večeru. Večera je bila ukusna. Započela je s odličnom vrućom povrtnom juhom posluženom u glinenoj zdjelici. Nakon suhih bacadillosa koje jedemo preko dana, tanjur juhe navečer je pravo osvježenje. Meso je bilo ukusno, a i kolač se savršeno uklopio. Renata i ja uživali smo u svakom trenutku ove lijepe i ugodne večere.
U jednom trenutku pozornost nam je privukla prepirka između konobarice i jednoga korpulentnog muškarca koji je sjedio dva stola od nas. Čovjek je izgledao vrlo ljutito, stalno je prigovarao. Konobarica je sva preplašena u ruci držala tanjur napunjen hranom koja mu nije odgovarala. Nosila je pet vrsta vina u čašama koje je taj čudak isprobavao, nakon čega ih je konobarica vraćala. I dok je sirota žena donosila i odnosila hranu i piće, naš susjed je surfao svojim tabletom. Stalno je prosvjedovao i tražio da mu donesu nešto drugo. Oko njega se širila negativna energija. Počeo mi je ići na živce pa sam predložio da idemo spavati. Renata je htjela popiti svoje vino i pojesti desert.
Otišao sam u toalet. Kada sam se vratio, napornoga gosta više nije bilo u restoranu. Pitao sam konobaricu koja je posluživala za našim stolom: „Gdje je nestao čovjek koji je stalno nešto prigovarao?“ Začuđeno me pitala: „Koji čovjek, gospodine?“ Pogledao sam prema stolu za kojim je sjedio: stol je bio serviran, ali za njim nitko nije sjedio. „Čovjek koji je sjedio za onim stolom“, rekao sam pokazujući prstom na stol za kojim je sjedio. Konobarica je rekla da je taj stol rezervirao jedan gospodin, ali je stornirao rezervaciju malo prije početka večere. Nasmijao sam se i prekrižio. Uštipnuo sam se da utvrdim da li sanjam. Shvativši da sam tu i da sam pri punoj svijesti, pogledao sam u Renatu. Zabezeknuto me gledala. Nije mogla progovoriti ni riječi. Nijemo smo napustili restoran i otišli na spavanje.
Jedanaesti dan
Carrion de los Condes – Sahagún
Ne treba mi budilica. Stalno se budim u isto vrijeme. Renata se lagano promeškoljila i nastavila mirno spavati. Današnja dionica duga je 38,8 kilometara, pa prema našem dogovoru opet hoda pola dionice da joj se žuljevi ne povrate. Hotel sam napustio u šest. Hodočasnička staza je odmah ispred hotela. Bila je mrkla noć. Razmišljao sam da izvadim planinarsku svjetiljku, ali sam odustao. Odlučio sam slijediti stazu bez dodatne rasvjete. Na stazi nisam vidio nikoga. Bio sam sam kao duh. Nije bilo ni prometa na cesti pokraj koje sam hodao. Sve je djelovalo mirno i spokojno. Razveselio me pogled u nebo osuto zvijezdama i bez oblačka. Opet mi se smiješi doživljaj izlaska sunca i to me veseli.
Prvi dio današnje dionice vodi uskim asfaltnim putem oko 4 kilometra. Markacije na ovom dijelu su rijetke, ali s pojačanom pažnjom mogu se pratiti. Postavljene su na kritičnim mjestima, pa ih pronađeš onda kada su nužne. Nakon tvrde asfaltne staze nastavio sam pješačenje po makadamskom putu. Vodom i hranom treba se opskrbiti na početku pješačenja, jer je prva iduća opskrba moguća u selu Calzadilla de la Cueza, udaljenom 17 kilometara. Sljedećih 9 kilometara vodi rimska cesta – Via Aquitane, po kojoj je nekoć hodao i sam Julije Cezar. Ovom cestom koristili su se Rimljani za prijevoz zlata iz Astorge u Bordeaux. Danas je očuvana samo ova dionica uz koju je zasađen drvored jablanova i topola. Karakteriziraju je duge ravne dionice. Najveći dio dana na njoj nema nikakva hlada, pa je pješačenje za vrućih ljetnih dana iznimno naporno i teško. Ovdje postaju jasne sve poteškoće pješačenja preko Mesete.
Pripremajući se za hodočašće, podsvjesno sam se plašio prelaska Aquitane. Čitao sam dosta hodočasničkih blogova koji su opisivali prelazak preko ove dionice. Većina hodočasnika žalila se na vrućinu. Budući da sam krenuo rano, ovu sam dionicu prošao bez ikakvih problema. Negdje na pola puta je česma s vodom. Na njoj piše da je voda pitka. Prema izgledu česme i svega oko nje, pio bih je samo u velikoj nuždi. Najteže mi je bilo pogledati preostali dio staze. Naime, hodao sam više od sata, a činilo mi se da se nisam pomaknuo s mjesta. Okrenuo sam se pogledavši prijeđeni put. Shvatio sam da napredujem solidno. Uz Aquitane je posađen drvored, ali s njezine zapadne strane, pa od drvoreda kroz dan i nema koristi. Većina hodočasnika prolazi ovim dijelom u jutarnjim i ranijim dnevnim satima. Ne znam tko je donosio odluku o sadnji, ali sigurno je da ga je posadio na krivoj strani ceste.
Izlazak sunca zatekao me na početku Aquitane. Bio je to još jedan predivan i inspirativan trenutak. Bio sam sam na stazi. Nikoga nisam vidio dokle oko seže. Današnji pogled na izlazak sunca je potpuno drukčiji od onoga dan ranije. Zatekao sam se u ravnici, okružen poljima žitarica. Razveselio sam se izlasku sunca. Danas ga nisam zaboravio slikati. Idilična slika, stojim sam na nepreglednoj ravnici u trenutku kada se povlači zora i ustupa svoje mjesto danu. Sretan sam i zbog temperature od petnaest stupnjeva. Postao sam svjestan da me neće smlaviti vrućina dok budem prelazio Aquitane. Zahvalio sam Bogu što se moji strahovi iz pripremnog razdoblja hodočašća u Santiago nisu obistinili.
Trebalo mi je oko dva sata da prijeđem ovaj dio Aquitane i dođem do Calzadilla de la Cueza. Na ulazu u selo je česma, a u središtu je crkva Iglesia de San Martín. Hodočasnička staza vodi po glavnoj ulici. Ako se ne želi posjetiti crkva ili svratiti na piće, treba nastaviti glavnom ulicom do nadvožnjaka preko regionalne ceste, prijeći preko njega, a na drugoj strani je pano s kartom na kojoj su objašnjeni mogući izbori alternativnih pravaca za nastavak hodočašća, želi li se zaobići selo Ledigos i s tim skratiti put. Sve su moguće rute istaknute i opisane na panou. Ako se odlučite za neku od njih, imajte na umu da nisu markirane. Izabrao sam rutu koja vodi preko sela Ledigos. Prvi razlog izbora ove rute je dogovor s Renatom da će me čekati u ovom selu te da ćemo dalje nastaviti zajedno. Drugi razlog je taj što alternativni pravci nisu markirani pa je pješačenje otežano.
Krajolik se promijenio. Hodočasnička staza vodi kroz manju depresiju terena, pa uz njive zasijane žitaricama ima i šumskih proplanaka. Malo razigraniji krajolik odmah unese polet u moje pješačenje. Volim njive i usjeve, ali ako te one prate danima, mala promjena donese radost i svježinu. Zapjevušio sam nakon dugo vremena. U glavi mi odzvanja budnica ispjevana Majci Božjoj Bistričkoj. Usred toga novonastalog kolopleta, zazvoni mi mobitel. Znao sam, zove me Renata da je stigla na dogovoreno mjesto. Za pola sata stigao sam u Ledigos. Renata me čekala u lokalu preko puta crkve posvećene svetom Jakovu – Iglesia de Santiago.
U lokalu me dočekala živa rasprava. To me ne bi iznenadilo da Renata, sa svojih nekoliko riječi španjolskog, ne prednjači u razgovoru. Sjeo sam za stol i skinuo ruksak. Što se dogodilo? Sva zajapurena počela mi je objašnjavati. Na recepciji hotela Real Monasterio de San Zoilo naručila je taksi da je preveze do sela Ledigos. To je udaljenost od oko 20 kilometara. Cijena taksija u Španjolskoj je približno jedan euro po kilometru. Renata se već nekoliko puta vozila taksijem i znala je cijene. Kada je došla do Ledigosa, vozač taksija, Bugarin, zahtijevao je da mu plati četrdeset eura. Rekla mu je da neće platiti jer da je cijena taksi usluga jedan euro po kilometru, a da su prešli 20 kilometara, i da će mu platiti dvadeset eura. Odgovorio je da je cijena od jednog eura u redu, ali da ona mora platiti i put natrag, pa prema tome to je 40 kilometara ili četrdeset eura. Počeo je prijetiti i platila mu je traženu sumu. Budući da se sve događalo ispred lokala, scenu su vidjeli vlasnik i ostali gosti koji su bili unutra. Čim je taksist prevarant otišao, vlasnik lokala, mali crni Španjolac srednjih godina, prišao je Renati i pitao je nešto na španjolskom od čega je jedino razumjela da je riječ o taksistu i „cuanto“ što znači koliko. Kada je rekla „cuarenta“ (četrdeset), Španjolac je počeo galamiti i ljutiti se, a drugi gosti su počeli negodovati. Vlasnik lokala počeo je tipkati po mobitelu. Svi u lokalu uključili su se u rješavanje nanesene nepravde Renati. Shvatila je da je mali Španjolac zvao vlasnika taksi službe te prijavio Bugara koji je prevario jednu hodočasnicu i doslovce joj oteo četrdeset eura. Renata je bila ljuta, jer je bila prevarena, a nije se mogla obraniti. Sjetila se da ima karticu s telefonskim brojem hotela San Zoilo. Zamolila je vlasnika bara da nazove hotel koji joj je pozvao taksi te prijavi prijevaru. Naime, recepcioner je Renati rekao da je cijena prijevoza jedan euro po kilometru. I malo-pomalo klupko se počelo odmotavati.
Dok sam ja uživao u zasluženom sendviču od šunke i velikom pivu, a Renata nije prestajala govoriti o nanesenoj nepravdi, u lokal je ušao taksist Bugarin i još jedan čovjek, njegov šef. Djelovalo je doslovno kao da je šef taksi službe priveo svojeg djelatnika. Moram reći da su oni došli iz Cariona udaljenog dvadesetak kilometara od Ledigosa. Mali Španjolac je dobro zaoštrio situaciju te je povišenim glasom šefu taksi službe objasnio što se dogodilo. Taksist, izgledom sumo borca obrijane glave, ljutitim je pogledom odmjerio Renatu, a ona je skočila sa stolca i pola španjolskim, pola engleskim potvrđivala riječi vlasnika bara. Šef je tada Renati objašnjavao da je put cestom duži od 20 kilometara koliko hodaju hodočasnici preko polja te da iznosi približno 30 kilometara. Renata nije popuštala i rekla je da u tom slučaju cijena može biti trideset eura, ali nikako četrdeset. Taksist Bugarin pribjegao je bijednoj laži rekavši da je dobio trideset eura, a ne četrdeset. Cijeli lokal, na čelu s Renatom, uskipio je. Mislio sam da će započeti tuča. Već sam se pripremao za intervenciju. Nikada još nisam vidio Renatu u ovakvom izdanju. Doslovce se borila kao lavica za svojih deset eura. I šef taksi službe je popustio. Dao je Renati deset eura što je izazvalo gromoglasni pljesak u lokalu. Istina je pobijedila. Renata se smiješila, taksist Bugarin šutke ju je streljao pogledom, a vlasnik taksi službe se pristojno ispričao. Nakon njihova odlaska Renata je počastila vlasnika lokala i sve goste pivom. Ekipa u lokalu počela je slaviti. Svi su bili sretni što su pomogli hodočasnici. Sramili su se svojih sunarodnjaka koji žele brzo zaraditi, služeći se prevarama, od umornih hodočasnika. Hvala, pošteni Španjolci… Hvala, braćo katolici… Neka vam je Bog na pomoći…
Ostali smo u ovom lokalu gotovo sat vremena. Svi su komentirali nemili događaj. U razgovoru aktivno sudjeluju Renata, a zna ukupno dvadesetak španjolskih riječi. Zajapurila se. Kažem joj, uprti ruksak i idemo. Poslušala je i krenuli smo. Nakon Ledigosa hodočasnička staza prelazi preko regionalne ceste i nastavlja građenim makadamskim putom, uz koji je zasađen drvored sve do sela Terradillos de los Templarios. Ovaj drvored daje hladovinu u popodnevnim satima pa mi se čini da je zasađen s krive strane staze kao i onaj uz Rimsku cestu.
Renata se smirila. Predložio sam joj da se počnemo moliti. Na red je došao naš dnevni ritam molitve. U jutarnjim satima se molim sam, a kada se priključi Renata, molimo se zajedno. Tada i razmatramo otajstva krunice Blažene Djevice Marije. Danas razmatramo žalosno otajstvo: …Koji se za nas krvlju znojio. Pročitao sam pripremljeni tekst iz Evanđelja po Marku: „Tada iziđe te se po običaju zaputi na Maslinsku goru. Za njim pođoše i njegovi učenici. Kada dođe onamo, reče im: Molite da ne padnete u napast! I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!“ (Mk 14, 32-42)
Ovaj odlomak prikazuje Isusa koji se boji onoga što neminovno dolazi. Isus se boji patnje i smrti. Isus to ne prihvaća niti herojski odlazi u smrt. On se smrti boji, a što se susret s njom više približavao, počeo je osjećati tjeskobu i toliko intenzivan strah da mu je potekao krvavi znoj. On ne skriva svoju tjeskobu i strah od svojih učenika, upućuje ih da strah ne treba prezirati, pa ih poučava da ga mogu nadvladati samo molitvom.
Poučio je svoje učenike da se mole da ne bi pali u napast. I On sam padne na koljena i počne se moliti. Moli Oca da otkloni ovu čašu od njega, ali ipak u konačnici prihvaća volju njegovu. Kako se približavao smrtnoj muci, usrdnije se molio, a s njega je potekao krvavi znoj na zemlju. Ustao je od molitve i došao do učenika koji su spavali, budi ih i traži od njih da se mole da ne padnu u napast.
Isusova predana molitva daje mu potrebnu snagu da može odlučno ići ususret predstojećoj muci i tako izvršiti volju Očevu, dok učenici, s druge strane, nespremni ulaze u muku jer nisu bdjeli i molili nego spavali. Vidimo da je Isusova privrženost učenicima tolika da se o njima ne prestaje brinuti ni u trenucima vlastite tjeskobe. Dok niz njegovo lice kaplje krv, on se brine za apostole čije lice je prekrio bezbrižni san. Nesposobnost učenika da bdiju jedan sat pokazuje da oni u nutrini još nisu spremni za patnički put svojega Učitelja kao ni za vlastito suočavanje s patnjom.
Isus molitvu počinje s oslovljavanjem Oče, što upućuje na prisan, intiman, sinovski odnos s Bogom. Međutim, daljnja Isusova molitva iznenađuje, pa čak djeluje i šokantno, jer Isus traži odustajanje od ranije najavljenoga Božjeg plana. Isus ne ide ususret smrti u hladnom stavu i bez emocija, nego obuzet strahom reagira na vrlo human način. Poput svakog čovjeka i Isus uzmiče pred nasilnom patničkom smrću. Ali također traži i ispunjenje Božje volje. Molitva ne služi ponajprije da se volja Božja promijeni, nego da se ona u molitvi razabere i prihvati jer spasenje nastupa po poslušnosti volji Božjoj.
Svaki put se naježim dok molim prvo žalosno otajstvo. Strah od smrti je sastavni dio života svih mojih prijatelja s kojima sam razgovarao. Tko od nas nema strah od smrti i tko je se ne boji? Prvo žalosno otajstvo nas upućuje kako taj strah nadvladati i uči nas da je jedini lijek za strah od smrti molitva.
Kada razmišljamo o Isusovoj ostavštini, važno ju je staviti u kontekst kako bismo mogli shvatiti što nam se time želi reći. U ovom Otajstvu možemo primijetiti da se Isus krvlju znojio u trenutku dok je molio, dok je nasamo razgovarao s Ocem. Za vrijeme molitve doživio je to bolno iskustvo. Znojimo se kad nam je vruće, kad teško radimo, kad nam je neugodno, kad smo nervozni, dakle znojimo se kada smo u nekoj nezgodnoj situaciji. Ovakvo znojenje je sastavni dio našega života, doduše katkad nam stvara nelagodu, ali nije bolno ili šokantno. Kako bismo na to gledali da nam se dogodi da taj naš znoj bude krvav? Što kad bi kapi znoja bile kapi krvi?
Krv je vrlo zanimljiva. S jedne strane ona je tekućina života jer naše tijelo kroz nju dobiva sve prijeko potrebne tvari za život, dok s druge strane, kada spomenemo krv, pomislimo na nesreću, stradanje i bol. Krv je simbol života ako je u čovjeku, kada je ne vidimo, ali kada je vidimo, ona postaje simbol boli i patnje.
Molitva je za mene najčešće trenutak mira, trenutak kada priznajem Bogu svoje probleme i potrebe, ukratko ugodno razmišljanje. U ovom otajstvu nam se daje do znanja da molitva može i treba nekada biti i borba. Borba sa sobom, ali isto tako i borba s Bogom. Krvavi znoj je bolan, ali samo se tako dolazi u blizinu Božju i tako ga upoznajemo. Kada ga upoznamo i krenemo za njim i s njim, On nas nagrađuje višestruko. Još nisam bio izložen tolikoj patnji i boli da bi mi potekao krvavi znoj. Ta tvrdnja je kriva, jer naš je krvavi znoj stavljanje egoizma, požude i naših želja sa strane, odnosno usklađivanje našeg života s Božjim zakonom. Jesmo li spremni učiniti ta odricanja u korizmi? Jesmo li spremni slijediti Pobjednika? Jesmo li spremni neke manje stvari žrtvovati da bismo dobili veće i značajnije? Jesmo li spremni promijeniti se i slijediti volju Oca?
Ovo pitanja stalno vrtim u svojoj glavi. Nije lako jednoznačno odgovoriti na njih. Lako je obećati pa pogaziti obećanje, ali treba biti ustrajan i održati ga do kraja. Stalno se borim da svoj život uskladim s Božjim zakonima i stalno se molim da mi Bog da snage da to i učinim. Nije lako i stalno skrećem na put manjeg otpora. Jedina svijetla točka koja me stalno vraća na put Isusa Krista je molitva.
Molitva je Renatu potpuno smirila. Zaboravila je nemili događaj i za čas smo stigli u selo Terradillos de los Templarios koje je nekoć pripadalo redu vitezova templara. Zadnji veliki majstor reda bio je Jacques de Molay koji je spaljen na lomači 1314. godine. U selu je crkva posvećena svetom Petru (Iglesia de San Pedro). Izgrađena je od crvene opeke i po tome je posebna na cijelom hodočasničkom putu. Posjetili smo crkvu svetog Petra, lijepu i neobičnu građevinu. Čini se malo zapuštenom. Unutrašnjost nismo mogli pogledati jer je bila zaključana.
Hodočasnička staza dalje vodi do malog seoca Moratinos u kojem je izgrađen prostor za odmor na kojem se nalazi česma sa svježom vodom. Na česmi smo ulili svježu vodu i nastavili do sela San Nicolás del Real Camino. I ovo selo su osnovali i izgradili vitezovi templari. U njemu je crkva Iglesia de San Nicolás Obispo izgrađena od crvene opeke i u dobrom je stanju.
Stigli smo do znaka na kojem piše „Senda de Peregrinos“. Napustili smo cestu i skrenuli na poljski put koji vodi uz rijeku. Slijedili smo ga do Mudejara – rimskog mosta iz 12. stoljeća. Prije mosta je i kapelica Ermita de la Virgen del Puente. Prešli smo most, nastavili industrijskom zonom, pa pokraj silosa, uz gradski stadion, preko željezničke pruge i napokon stigli u grad Sahagun.
U Sahagunu je samostan Abadia de San Benito el Real de Sahagun. Izgrađen je u 9. stoljeću u ime mučenika San Facundoa. U gradu je i samostan Arco de San Benito koji je bio važan u vrijeme vladavine Alfonsa III. de Asturias i Alfonsa VI. de Castilla koji je darovao mnoge privilegije samostanu i gradu u zamjenu za pomoć koju su mu pružili dok se borio za prevlast sa svojim bratom Sanchom III. Nakon toga grad i samostan postaju bogati i moćni. Ovaj samostan je vrlo važna točka na hodočasničkom putu u Santiago de Compostelu. U 14. stoljeću u njemu je bilo Benediktinsko sveučilište koje je raspušteno u 19. stoljeću. Na tom mjestu sačuvana je samo kapelica Capilla de San Mancio iz 17. stoljeća. Na trgu San Lorenzo je romaničko-gotička crkva iz 13. stoljeća – Iglesia de San Lorenzo. Na trgu Plaza de San Tirso je druga crkva iz 12. stoljeća Iglesia de San Tirso.
U Sahagunu smo imali rezerviranu sobu u hostelu Alfonso VI u središtu grada. Vode ga stari djed i baka. Iznimno su ljubazni i srdačni. U hostelu nema restorana, pa moramo otići u grad potražiti gdje ćemo večerati. Uzeli smo ključ i iznenadili se kako je soba čista i uredna. U kupaonici veliki tuš. Neobično za standard hostela. Prevrnuo sam se na udoban krevet. Hostel je bila pun pogodak. Cijenom prihvatljivo, a čisto i uredno. Za preporučiti svakome tko prolazi kroz ovaj grad.
Nakon kraćeg odmora krenuli smo u grad. Morao sam pronaći nekog brijača da me ošiša. Kosa mi je porasla i počela mi je smetati. Krenuli smo u potragu za otvorenom brijačnicom. Bila je to uzaludna potraga. Ušao sam u prvi ženski frizerski salon i zamolio frizerku da me ošiša. Pristala je. Ošišala me mašinom za jednu minutu i naplatila šest eura. Nastavili smo dalje s razgledavanjem grada. Ostavlja dojam prljavosti i zapuštenosti. Izgleda da se dosta ljudi iseljava. Gotovo svaka druga kuća ima katanac na vratima i urušava se. Jadno i otužno. Na glavnom gradskom trgu našli smo restoran za večeru. Nije još bilo devet sati, a restoran je bio otvoren što je pravo čudo. Te kasne večere ne odgovaraju ni Renati niti meni. Radije bismo jeli ranije, pa bismo tako ranije išli na spavanje jer i ustajemo rano ujutro. Dobro, Renata na dugim dionicama kreće kasnije i može dulje spavati.
Konobar nam je donio jelovnik na španjolskom jeziku. Nisu imali jelovnik na engleskom. Pogledali smo u doneseni jelovnik. Nismo prepoznali nijedno jelo. Renata je uvijek sa sobom nosila mali priručnik za konverzaciju na španjolskom jeziku, tako da smo u određenim situacijama mogli nešto razumjeti i postaviti pitanja. U ovom slučaju priručnik nam nije pomogao. Vidio sam cijenu menija za dvoje od 38 rura. To je bilo najskuplje jelo, pa sam preporučio Renati da to naručimo. Prihvatila je i krenuli smo u ovaj izazov. Počelo je nagađanje što će nam donijeti.
Dolazi konobar i nosi prvo jelo u zdjelici. Pomislio sam: Bože dragi, što nam to nosi… Nisam shvatio što je. Zagrabio sam prvu žlicu i razveselio se. Donio je jako ukusne tripice. Mislio sam, dobro i nezaboravno. Pojeo sam ih s tekom. Nije se ni Renata borila sa svojima, iako ih navodno ne voli. Konobar nas pita želimo li nastaviti odmah. Odgovorili smo potvrdno. Nakon nekoliko minuta donio nam je kozice. I one su bile svježe i ukusne. Nakon kozica donio nam je izvrsnu teleću koljenicu. Najeo sam se i nisam mogao disati. I dok smo komentirali večeru, konobar nosi još jedno jelo. Bila je to vrsta ribe iz Atlantskog oceana. Nisam shvatio koja, a nisam je ni kušao. Riba je, kao i većina jela, bila posipana crvenom paprikom u prahu što je meni nespojivo s ribom. Iako se tome nismo nadali, večera je bila izvrsna. Nije mi jasno tko je slagao ovaj slijed od dva mesna i dva riblja jela. Djeluje neobično. Bez obzira na to, zadovoljni smo napustili restoran i otišli na počinak.
Dvanaesti dan
Sahagún – Mansilla de Las Mulas
Ova je hodočasnička dionica tipično ravničarska. Na početku joj je nadmorska visina 835 metara, nakon 1,5 kilometara se spušta na 805 metara, nakon toga se penje do najviše točke od 907 metara koju doseže na 16 kilometara. Na toj točki staza kreće lagano nizbrdo sve do gradića Mansille u kojem se ponovno spušta na 805 metara. Dužina joj je 36,6 kilometara, što najbolje govori o kakvom se ravnom terenu radi.
Iz Sahagúna sam krenuo u svoje uobičajeno vrijeme u šest sati. Renata je ostala spavati. Doći će taksijem na pola puta u mjesto El Burgo Ranero. Nakon što smo Renati pepolovili duge dionice, nema stresa ni za koga. Ona nema problema sa žuljevima i umorom, a ja mogu ići svojim tempom bez grižnje savjesti. Hodao sam starim dijelom grada. Prošao sam kroz slavoluk Arco de San Benito i prešao rijeku Río Cea preko mosta Puente Canto. Ovaj most izgradili su Rimljani, a obnovio ga je u 1085. godine Alfonso IV. S desne strane uočio sam kamp u kojem rastu visoke topole. Legenda o ovim topolama govori o teškoj bitki između cara Karla i muslimanskog Aigolanda. Bitka se vodila tri dana i činilo se da muslimanska vojska dobiva pojačanje. Treće noći jedan dio Karlovih vojnika zabio je svoja koplja u zemlju i utonuo u nemiran san. Sljedećeg jutra vidjeli su da su se koplja primila i počela rasti, a na njima se uhvatila kora i prolistala su. Vojnici su to protumačili lošim predznakom i očekivali su pogibelj. Odrezali su svoja koplja ostavljajući korijene i otišli u borbu. Borba je bila oštra i tisuće je ljudi poginulo, uključujući vojnike čija su koplja prolistala u prethodnoj noći. Kasnije tijekom dana, četiri su talijanska markiza stigla u pomoć Karlu, a Aigolando se sramežljivo povukao sa svojim trupama u Leon. Nakon bitke, iz korijena koji su ostali narastao je gaj topola. One se vide i danas.
Hodočasnička staza se, u selu Calzada del Coto, prije križanja s autocestom, račva i nastavak hodočašća moguć je po dva podjednako teška kraka. Jedan krak se zove Real Camino Frances, a drugi La Calzada de los Peregrinos. Dao sam prednost kraku Real Camino Frances koji vodi do sela El Burgo Ranero, a koji je izgradila vlada okruga Leon. Ovu noviju hodočasničku stazu odabire većina hodočasnika. Projektirana je tako da gotovo u cijeloj svojoj dužini vodi podalje od magistralnih putova, a po lokalnim asfaltiranim putovima vodi samo kroz naseljena mjesta. Gotovo u cijeloj dužini ove dionice zasađen je drvored platana, koje su već dobro porasle i daju prijeko potrebnu hladovinu za vrućih dana.
Ubrzo sam ponovno svjedočio izlasku sunca. Opet sam se našao usred žitnih polja koja su sezala unedogled. Hodao sam žustro, a činilo mi se da stojim na mjestu. Staza je projektirana tako da malo skreće tek kada ulazi u naseljena mjesta. Dugačke dionice koje vode po pravcu zamaraju i dosadne su. Jedva čekam da napustim ova polja i počnem se penjati po brdima. U daljini, na horizontu, vide se planinski masivi koji su u ovo proljetno vrijeme još pokriveni snijegom. Pogled na ovu ljepotu razgali mi srce i za trenutak sam zaboravio ovo dosadno pješačenje po ravnici, kroz žitna polja.
Danas ima dosta hodočasnika na hodočasničkoj stazi. Sustižem mnoge, ali svi mi nekako sporo idu, pa ih pozdravim i preteknem. Rado bih susreo nekoga tko ima sličan ritam hodanja pa da u razgovoru bar nakratko zaboravim ovo dosadno pješačenje. Odlučio sam da ću pješačiti bez odmora sve do mjesta El Burgo Ranero u kojem će mi se pridružiti Renata. Dosadu prikraćujem molitvom. Molitva me uvijek smiri i osnaži.
Nikada nisam mislio da ću prolaziti kroz ovako avetinjski napuštena sela. Većina kuća je prazna i zaključana. Građene su od blata i urušavaju se. Ulice u selima nisu asfaltirane pa kada se susretne traktor ili automobil, koji podignu oblak prašine, nije ugodno. Kroz oblak prašine ne vidi se ni prst pred okom. Strašno i kataklizmično. U svim selima nude smještaj za hodočasnike.
Naposredno prije ulaska u selo Bercianos del Real Camino prolazi se pokraj kapelice Ermita de Nuestra Señora de los Perales. Kraj kapelice je izgrađeno i odmorište s klupama pa se može predahnuti. Ova kapelica je spomenik kulture nulte kategorije, pa je obvezno treba posjetiti. U selu je crkva Iglesia de San Salvador, koja je zbog slabog održavanja propadala i prijetilo joj je urušavanje. Godine 1998. započelo je njezino renoviranje. Iako nije završena, u stanju je da se u njoj održavaju vjerski obredi. I za ovo selo vrijedi sve što sam prethodno napisao. Dodajem i to da je svaki vlasnik hodočasničkog svratišta obilježio put do njega. Nigdje nisu napisali da taj smjer vodi do svratišta pa stalno dolazi do zabune. S navigacijskim uređajem nema takvih problema. U svakom trenutku se zna: gdje smo i kuda trebamo ići. Slično se dogodilo kada sam ulazio u El Burgo Ranero. Morao sam više puta konzultirati navigacijski uređaj da bih došao do centra mjesta. Obavijestio sam Renatu da ću je čekati u lokalu na glavnom trgu.
U lokalu sam naručio uobičajeno jelo i piće. Na terasi lokala bilo je još nekoliko hodočasnika. Ubrzo nakon mene stiže i Renata. Dovezla ju je jedna žena i platila joj je dvadeset eura za otprilike 20 kilometara. To je uobičajena cijena osim ako te ne vozi Bugar. I ona je uzela sendvič jer nije jela u hostelu. Pojeli smo sendviče u slast i popili pivo s tekom. Uprtili smo ruksake i vratili se na prašnjavu hodočasničku stazu.
Do sljedećeg mjesta treba je prijeći oko osam kilometara. Hodočasnička staza i dalje vodi kroz drvored platana. Počinjemo sa zajedničkom molitvom. Danas razmatramo žalosno otajstvo: …Koji je za nas bičevan bio. U tu svrhu sam pročitao tekst iz Evanđelja po Marku:
„Hoteći ugoditi svjetini, Pilat im pusti Barabu, a Isusa izbičeva i preda da se razapne.“ (Mk 15,15)
U svim evanđeljima spominje se bičevanje, ali je kontekst spominjanja drukčiji. Evanđelisti Marko i Matej spominju bičevanje u kontekstu izricanja smrtne presude, u kojoj bičevanje ima funkciju da smrtnu kaznu učini još bolnijom i okrutnijom. U Evanđelju po Luki bičevanje se spominje kao dio Pilatova prijedloga o oslobađanju Isusa, u kojem bičevanje ima funkciju zasebne kazne, nakon koje bi trebalo uslijediti oslobađanje Isusa. U Evanđelju po Ivanu bičevanje je primijenjeno za vrijeme samog suđenja Isusu, odnosno za vrijeme Pilatova pregovaranja sa svjetinom. Vjerojatno je Pilatova nakana bila i prema Lukinu i prema Ivanovu evanđelju da bičevanje bude kazna nakon koje bi Isus trebao biti pušten na slobodu.
Postavlja se pitanje: Zbog čega su evanđelisti izostavili detaljniji opis bičevanja? Jesu li oni smatrali da je bičevanje blaža kazna od izrugivanja koje oni jako detaljno opisuju. Odgovor na ovo pitanje je potvrdan. Evanđelisti su smatrali da je bičevanje okrutno kažnjavanje da se nanese fizička bol i tu se ne može ništa dodati ili oduzeti. S druge strane, za njih je važnija scena izrugivanja kroz koju se otkriva istinska narav Isusa kao mesije.
Za vrijeme suđenja Isusu Pilat je imao moć izreći oslobađajuću ili optužujuću presudu, tako da možemo reći da je on imao vlast nad Isusovim životom i smrću. Na koncu je donio presudu da Isus treba biti razapet. Svoju dužnost suca da udovolji pravdi Pilat je podredio želji da udovolji zahtjevu svjetine. Pilat je smrtnoj kazni razapinjanja dodao i bičevanje.
Za svakog kršćanina razmatranje Kristovih muka ne smije biti nešto apstraktno. Svaki događaj koji je Krist proživio, osobito kroz svoju muku, nosi u sebi misterij koji ispunjava smisao našeg života. Razmatrajući bičevanje Isusa Krista, moramo se zapitati što činimo danas da Ga ne bičujemo. Jasno nam je da svaki grijeh predstavlja novi udarac po njegovu presvetom tijelu, bez obzira na to je li riječ o osobnom grijehu ili grijehu cijeloga društva. Isusa ćemo lako naći u socijalnim nepravdama, beskućnicima koji su to postali ne svojom krivnjom, sirotinji koja čeka obrok za svoju obitelj ispred pučkih kuhinja, izrabljivanim radnicima, zlostavljanim ženama, napuštenoj djeci… Svi nabrojeni prolaze svoju muku iako ništa nisu krivi, pa se to može pripisati grijehu društva u cjelini u kojem smo i mi kao jedinka suodgovorni. Zapitamo li se ikada: Što sam ja učinio da se to ne dogodi? Kako se ja nosim sa socijalnim nepravdama? Kako mogu pomoći da se umanje patnje onima koji pate? Gdje je Isusova muka i dopire li do mojega srca? Zbog navedenog, osjećam se pozvanim da kroz ovo razmatranje prođem razmišljajući i moleći za završetak zla koje nas okružuje.
Pilat je želio ugoditi svjetini i pustio im je Barabu. U Barabi možemo gledati sve naše najprljavije ugode. Postaje nam važno da ispunimo svoje ugode i želje. Za njih se borimo ne birajući sredstva, a pobjeda je najčešće ostvarena grijehom. U u žaru te borbe, zaboravimo na one oko sebe, zaboravimo se zapitati da li oni pate, nanosimo li im bol i teške rane, samo zato da bismo sebi priskrbili neki probitak ili ugodu.
Pitam se: Što ja mogu učiniti? Prvo, trebamo se prestati skrivati i šutjeti. Moramo se pokrenuti! Moramo usmjeriti svoj pogled prema periferijama, na što nas toliko poziva i papa Franjo, izaći iz nas samih i zauzimati se u borbi protiv nepravde. Jesam li se zbog straha sakrio u četiri zida svoje sobe i dopustio da ovakvo zlo i nepravda prođu nekažnjeno? Najmanje što mogu učiniti jest izmoliti krunicu i tražiti zagovor naše nebeske Majke da se zauzme za sve one koji trpe nepravdu. Kršćanine, zašto šutiš?! Znaš li da time odobravaš svaki udarac biča po tijelu svojega Spasitelja?
Razmatranje ovoga otajstva me uznemirilo. Nastao je nemir u mojoj duši, a u glavi su mi odzvanjala postavljena pitanja. Jesam li zalutao i postao neosjetljiv na patnje koje me okružuju? Molim Duha Svetoga da usmjeri kormilo mojega života u pravom smjeru; da mi da snage da se izborim za počasno mjesto Isusa Krista u svojem srcu; da makne bezosjećajnost iz mojeg srca za prognane, obespravljene, ponižene…
Utonuli smo u molitvu. Puhao je lagani povjetarac i stvarao predivnu melodiju u krošnjama platana. Sve je izgledalo idilično. Duh sam osnažio molitvom, a, hvala Bogu, snage imam dovoljno i ne osjećam nikakve fizičke poteškoće. Ponekad me uhvati grizodušje jer ne patim fizički, a na hodočašću sam. Završili smo s molitvom. Pogledao sam krajolik i učinilo mi se da se ništa nije promijenilo, kao da smo stajali na mjestu.
Sljedeće mjesto na našoj današnjoj hodočasničkoj ruti je Religos. Malo prije ulaska u ovo mjesto prolazi se pokraj niza podruma, potpuno ukopanih u zemlju. U njima se čuva vino. Tu je i novoizgrađeno svratište u kojem je i restoran. Suncobrani na terasi ispred restorana zvali su na predah. Svratili smo se okrijepiti. Iznenadio sam se čistoćom ovoga zdanja. Slika je bila idilična. Svratište vodi mlada obitelj s malim djetetom. O djetetu se stalno brinu svi. Uz oca i majku uočio sam i djeda. Kako tko ima posla, dijete proslijedi slobodnom. Cijela ova obitelj odisala je srećom i zadovoljstvom. Živjeli su sretno, smireno i bez stresa. Kako se čini, smisao su našli u malim stvarima i to im je čvrsti temelj za obiteljsku sreću. Na terasi je bilo još hodočasnika. Primjećujem da su neki promijenili mišljenje i da će ostati ovdje prenoćiti. Svi smo promatrali ovu obitelj i divili joj se. Renata nije mogla odoljeti maloj djevojčici, bebi od sedam mjeseci, pa se ona brzo našla u njezinim rukama. Beba, očigledno navikla na mijenjanje naručja, nije se bunila već je zadovoljno gugutala dok ju je Renata ljuljuškala pjevajući joj dječje pjesmice. Što se tiče Renate, mogli smo tu i ostati. Ona bi dobrovoljno preuzela ulogu dadilje. No naše prenoćište je rezervirano u Mansilli de las Mullas pa smo nastavili put.
U rimsko doba Reliegos je bio važno prometno središte jer je ležao na križanju triju glavnih prometnica. Ovo mjesto je u novije vrijeme steklo slavu jer je na 28. prosinca 1948. u osam sati ujutro njega pao meteorit. Pao je na ulicu Calle Real i težio je 8,9 kilograma. Napravio je krater dubine 35 centimetara. Nažalost, meteorit se ne može vidjeti u Reliegosu jer je prenesen u Museo Nacional de Ciencas Naturales u Madridu.
Zagolicani ovim saznanjem o meteoritu, nastavili smo hodočasničkom stazom koja vodi uz asfaltnu cestu sve do grada Mansilla de Las Mulas. Na ovom dijelu hodočasnička staza s vremena na vrijeme vodi između stabala visokih platana koje pružaju ugodno osvježenje. Pod jednom se treba zaustaviti. Odmoriti dušu i tijelo.
Rimljani su izgradili zidine oko ovoga grada kao zaštitu i za lakšu obranu od neprijatelja. Fernando II., kralj Leóna, dao mu je status grada u 12. stoljeću. U starim vremenima ovaj grad je bio vrlo važna točka na hodočasničkom putu za Santiago de Compostelu. U njemu su bile tri hodočasničke bolnice, pet crkava, više gostionica i nekoliko hodočasničkih svratišta.
U današnje vrijeme najstarija crkva u gradu je iz 18. stoljeća Iglesia de Santa María. Ovdje je i Iglesia de San Martín, kojom se danas koristi gradska uprava. Valja posjetiti i jedina preživjela gradska vrata Arco de la Concepción.
U Mansilli smo imali rezervirano prenoćište u hostelu San Martin. Na ulazu u grad vidjeli smo veliki natpis na krovu ovoga hostela tako da ga nismo mogli promašiti. Na recepciji nas je dočekao korpulentan čovjek od tridesetak godina. Nije znao ni riječi engleskog, ali mi smo se već naučili sporazumijevati s nekoliko osnovnih španjolskih riječi. Rezervirali smo večeru, tzv. meni peregrino, tj. hodočasnički meni za deset eura, uzeli ključ od sobe i otišli obaviti sve aktivnosti koje se poduzimaju nakon pješačenja. Soba je bila pristojna, kupaonica čista, krevet ne baš previše udoban. Naučili smo prihvaćati ono što nas dočeka i previše ne prigovarati jer ionako se ništa ne može popraviti. Nakon kraćeg odmora otišli smo prije večere razgledati grad. Prva na redu bila su gradska vrata – Arco de la Concepción. Iznimna i dobro očuvana građevina. Ostao sam iznenađen čistoćom ulica jer to nije bila odlika koja je krasila zadnjih nekoliko gradića u kojima smo boravili. Potražili smo crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji. Na našu sreću, crkva je bila otključana. Ušli smo pomoliti se. Unutrašnjost ovoga Božjeg hrama djelovala je smirujuće i poticala je na molitvu. Napravili smo i nekoliko snimki za uspomenu.
Prošetali smo gradićem. Na glavnom gradskom trgu zatekao nas je lijepo podšišan i održavan drvored platana. Stalno se divim neimarima koji održavaju ova stabla. Šišaju ih da izgledaju kao bonsai. Na spomenutom trgu pronašli smo i jedan lokal, sjeli smo u njega da popijemo piće i da osjetimo bilo stanovništva. Hodočasnici u ovim mjestima su normalna pojava pa stanovnike njihov izgled nimalo ne iznenađuje. Hodočasnici, u mjestima uz hodočasničku stazu, djeluju toliko prirodno da se čini da su njihov nezaobilazni dio.
Puni dojmova vratili smo se u hostel na večeru. Večerali smo u vrtu restorana gotovo punom gostiju. Gosti nisu bili samo hodočasnici pa sam pomislio da je riječ o dobrom restoranu u koji dolaze jesti i domaći ljudi. Po večeri se to ne bi dalo zaključiti. Bila je ispodprosječna, za mene čak i nedovoljna s obzirom na količinu energije koju sam potrošio. Po običaju sam pio pivo, a Renata tipično vino tinto koje je uključeno u cijenu večere. Ona se toliko izverzirala s vrstama vina da ih je počela raspoznavati. Zaključila je da u restoranima hodočasnicima najčešće serviraju najlošije vrste vina od kojih sutra boli glava. Kad je korpulentni vlasnik donio čašu vina, Renata je tražila da joj donese vino koje su pili stanovnici grada. Bez pogovora vlasnik je zamijenio vino, a Renata se pobjedonosno smiješila i nazdravljala s čašom vina tinto iz pokrajine Rioja. Stolice su bile neudobne za sjedenje, pa se poslije večere nismo dugo zadržavali u vrtu restorana. Bilo je skoro deset sati, a još nije pala noć. Vlasnik me upozorio da ujutro moramo izaći kroz dvorište, jer će glavni ulični ulaz biti zaključan te da ključ od sobe ostavimo u vratima. Rekao sam mu da sam shvatio i da ću tako učiniti. Poželjeli smo mu laku noć i otišli na počinak.
Trinaesti dan
Mansilla de Las Mulas – San Martin
Ustali smo prije zore. Današnja dionica duga je 43,7 kilometara i zato je bilo potrebno krenuti ranije. Tako rano nema doručka. Jest ćemo na prvoj pauzi. Ja sam se već naviknuo na to, a Renata, koja je do sada ujutro ostajala spavati dulje, se navikava. Danas ide sa mnom do Leona, pa će nakon njega autobusom do San Martina. Izašli smo iz hostela u dvorište. Nisam mogao otvoriti izlazna vrata. Sinoć mi je vlasnik rekao da će biti otključana. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, već sam mislio ići mu pozvoniti. Ugledao sam metalnu kutiju na vratima. Pogledam u nju i vidim ključ. Otključao sam vrata i izašli smo u noć. Ispred glavnog ulaza u hostel pojavio se vlasnik u pidžami i pitao gdje je ključ od sobe. Odgovorio sam mu da je u vratima. Na pitanje zašto je zaključao dvorišna vrata, odgovorio je da je to sigurno žena učinila. Ispričao se za neugodnost i vratio se u krevet. Željeli smo čim prije stići u Leon da nam ostane dovoljno vremena za razgledavanje.
Izlazak iz Mansille de Las Mulas vrlo je jednostavan. Hodočasnička staza vodi preko srednjovjekovnog mosta na rijeci Elsa, a zatim nastavlja makadamskom cestom uz regionalnu cestu N120. Tako je sve do Leona. Na ruti ima samo jedan kraći uspon između Arcahueja i Leona. Uz stazu je zasađen i drvored platana. Nasreću, temperatura je idealna za pješačenje pa nam neće biti potrebna njihova sjena. Vrijeme je bilo vedro, bez oblačka, i ovako rano, prije zore, dosta svježe.
Ponovno smo se našli u nepreglednim poljima zasijanim žitaricama. Kako se danilo, slika je bila potpunija. Iako je bila mrkla noć bez mjesečine, pješačenje po makadamskoj cesti bilo je jednostavno, a vidljivost dovoljna. Nismo palili planinarske čeone svjetiljke. Nakon nešto malo više od sata hoda, stigli smo u selo Villamoros de Mansilla. Prošli smo ga u samu zoru. Sunce samo što se nije pojavilo na obzoru. Renata će prvi put vidjeti izlazak sunca na ovom hodočašću. Veseli se tome pa ćemo to ovjekovječiti snimkom. Na nebu se počela pokazivati velika žuta kugla. Napravio sam nekoliko snimki i nastavili smo dalje. Ubrzo smo stigli do ulaza u selo Puente Villarente, na kojem su još Rimljani izgradili dvadesetolučni most preko rijeke Rio Porma. Most je još uvijek u upotrebi za sav promet, pa na njemu zna biti velika gužva. Hodočasnici moraju prijeći most po kolovozu, što može biti neugodno i opasno. Sunce se malo dignulo.
Na mostu nije bilo puno automobila. Bilo je prerano za Španjolce pa nismo imali problema s prelaskom mosta. Odmah na drugoj strani bilo je središte sela. Kafići su bili otvoreni, ali nismo svraćali na okrjepu. Naviknuo sam se da ujutro nema kave i potpuno sam je izbacio iz glave. Više mi uopće ne fali iako je jedino pijem za doručak. Hodočasnička ruta nastavlja se po šljunčanoj stazi. Procijenio sam da je to idealno vrijeme za molitvu.
Danas ćemo razmatrati treće žalosno otajstvo: Koji je za nas trnjem okrunjen bio. U trećem žalosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio okrunjen trnovom krunom. Kao podlogu za razmatranje pročitao sam tekst iz Evanđelja po Marku:
„Vojnici ga odvedu u unutarnjost dvora, to jest u pretorij, pa sazovu cijelu četu i zaogrnu ga grimizom; spletu trnov vijenac i stave mu na glavu te ga stanu pozdravljati: „Zdravo, kralju židovski!“ I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajući koljena. A pošto ga izrugaše, svukoše mu grimiz i obukoše mu njegove haljine. I izvedu ga da ga razapnu.“ (Mk 15, 16-20a)
„Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku u desnicu. Prigibajući pred njim koljena, izrugivahu ga: „Zdravo kralju židovski!““ (Mt, 27, 29) Isusu su na glavu stavili krunu rugla. Vojnici su se borili protiv istine izrugujući joj se. Ruganje boli, ruganje je snažno oružje, ruganje uništava, jer onoga kome se ruga svodi ga na ništa. Stoga se mnogi boje ljudskog izrugivanja. Zbog straha od ljudi i Petar je zanijekao Gospodina (Mt 26, 70), ali taj je isti Petar nakon svog obraćenja rekao: Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima (Dj 5, 29) i time hrabro priznao svoju vjeru u Isusa Krista. Ugledaj se na Petra i priznaj svoju vjeru! Živi po svojoj savjesti, ako se drugi tome i rugaju. Trudi se živjeti po evanđelju, pa makar drugima to bilo smiješno i podrugljivo. Na Sudnji dan će se utvrditi istina. Tada će ti kruna rugla postati krunom vječnog života. Nakon gornjih misli zavapio sam: „Gospodine, oslobodi me mog kukavičluka!“
Pilat je u svojoj presudi naredio bičevanje i razapinjanje Isusa. Evanđelist Marko također ne opisuje izvršenje naredbe bičevanja, nego donosi opis kako se vojnici rugaju Isusu, iako im je bilo zapovjeđeno samo da izvrše Pilatovu presudu. Vojnici se samoinicijativno počinju izrugivati Isusu što pokazuje da je On prepušten toj vojničkoj rulji na milost i nemilost. Vojnici mogu raditi s Njim što žele jer se On potpuno nalazi u njihovoj vlasti. Izrugivanje Isusa kao Kralja odvija se u tri faze. Najprije na njega stavljaju podrugljiva kraljevska obilježja. Slijedi vojničko pozdravljanje Isusa kraljevskim pozdravom „Zdravo, kralju židovski!“. I na kraju izrugivanje prerasta u okrutno i brutalno postupanje s Isusom.
Evanđelist Marko spominje dva kraljevska obilježja: grimizni plašt i trnovu krunu. Trnova kruna koja je stavljena Isusu na glavu imala je funkciju izrugivanja Isusova kraljevskog dostojanstva. Kraljevske krune toga vremena imale su zlatne šiljke okrenute prema van tako da su djelovali kao zrake sunca. Iglice na Isusovoj trnovoj kruni također su bile okrenute prema van. Vojničko udaranje Isusa trskom po glavi očito je imalo za cilj izrugivanje „kraljevske krune“ odnosno vijenca od trnja. Trska je krhka da bi se njome moglo nanositi bol udaranjem. Trska nadomješta kraljevsko žezlo koje je simbol kraljevske moći i vlasti. Daljnje iživljavanje na osuđeniku odvijalo se pljuvanjem čime su vojnici ponižavali Isusa u njegovoj navodnoj kraljevskoj odjeći. Kada su završili s vrijeđanjem i omalovažavanjem, skinuli su s njega navodnu kraljevsku odjeću i vraćaju mu njegovu odjeću, pa s tim prestaje vojničko iživljavanje na Isusu.
Tko ljubi Raspetog Krista, ne smije mu teško trpjeti iz ljubavi prema Njemu. Nema prave ljubavi bez žrtve i trpljenja za ljubljenoga. Krist je s križem i trpljenjem otkupio svijet.
I sam Krist, koji je tvorac s Ocem svega, bio je i čovjek boli, zatajio sebe, svoju slavu i moć, da može nas s boli i krvlju otkupiti. Divimo se Njegovoj slavi, čudesnim, divnim i savršenim djelima, ali nas još više privlači i pobjeđuje ljubav, njegove rane i trpljenje iz ljubavi za naše vječno spasenje. Tko želi ruže u životu sama sebe vara, jer ruže su prolazne, varljive, za čas uvenu. Ma kako lijepe bile, ubrzo im otpadnu latice i završe u smeću. A trnje, trnje ostaje nepomično. S trnjem, kao simbol vidimo okrunjenu glavu Spasitelja i Srce Njegovo. Shvatimo i prihvatimo sveto evanđelje po kojemu treba da živimo. Razmatrajmo pozorno poniznog i trpećeg i Raspetog Krista. U poniznosti i ljubavi kročimo kroz trnje i šikaru koja vodi do Njega.
Kad je Isus ulazio u Jeruzalem, židovska su djeca s maslinom u ruci klicala „Zdravo, kralju židovski!“ Te iste riječi: „Zdravo, kralju židovski!“ sada viču obijesni vojnici. Iste riječi, a različito značenje. Molimo se da i mi ne izvrnemo prave vrijednosti u našim životima. Današnji ljudi skloni su zabavi i senzacijama, pa lako podlegnu napasti da poljuljaju povjerenje u Isusa. Iz dana u dan svjedočimo kako su materijalni probici jedina vrijednost zbog koje se isplati živjeti i truditi. Takvim nas stvarima svakodnevno bombardiraju svi mediji. Pokazuju nam „crvene tepihe“ i takozvane poznate osobe koje hodaju po njima. Ako to gledamo i čitamo svakodnevno, nakon nekog vremena to shvaćamo kao jedinu istinu i takvi ljudi nam počinju biti uzor. Zaboravljaju se istinske vrijednosti. Zaboravljamo jedinog Kralja cijeloga svijeta koji je jedini vrijedan „crvenog tepiha“ koji vodi u naše srce. Molim se da se Isus vrati u naše živote, da nam bude smjerokaz, uzor i jedina istinska vrijednost. Vratimo Isusa u naša srca, družimo se s njim svaki dan, molimo ga da nam pošalje Duha Svetoga koji će nas stalno pratiti i usmjeravati da nam se ne dogodi da izgubimo sebe.
Istinski smo utonuli u molitvu. Razmatranje mi je bilo inspirativno, poučno i tužno. Jedva sam zadržavao suze. Suosjećao sam s Isusom i sa svim pravednicima koji danas podnose patnje i poniženja. Kroz molitvu sam se smirio i gotovo neprimjetno stigli smo do sela Arcahueja. Nismo se zaustavljali nego smo produljili do Valdelafuentea. S ove se dionice lijepo vidi grad Leon kojim dominira katedrala. Slijedilo je pješačenje po trotoarima, kružnim tokovima i semaforiziranim križanjima. Trebalo je pojačati koncentraciju da bismo sigurno stigli do Leona.
Na ulasku u staru gradsku jezgru, iznenađenje. Nekoliko ljudi sa štandovima dočekivali su hodočasnike. Nudili su osvježavajuće napitke i servisne informacije. Udarali su i žig u hodočasničku putovnicu. Ovakvu dobrodošlicu nisam očekivao. Doživio sam je prvi put. Osnažili su me ovi dobri ljudi.
Leon je zadnji veliki stari grad prije Santiaga de Compostele. Osnovan je kao rimska vojna postaja VI. legije Victrix, nazvana Legio. U 6. i 7. stoljeću u posjedu je Gota. U 8. stoljeću zauzeli su ga Mauri i vladali njime do 850. godine kada su ga osvojili kršćani. Tada postaje središte kršćanske Španjolske. León je postao glavni grad španjolskog kraljevstva Asturia y León u 10. stoljeću. Svoj vrhunac doživljava za vladavine kralja Ferdinanda I. od Castille. U to vrijeme ovo kraljevstvo se prostiralo sve do rijeke Rhone. Godine 1188. Alfonso VIII. od Leóna ujedinio je grad s druge dvije državice i osnovao u gradu prvi europski parlament koji je imao zadaću da donosi zakone koji će štititi svoje građane. Godine 1230. postaje dijelom Kraljevine Kastilje, osim kratkog razdoblja od 1296. do 1301. kada je Kraljevina León ponovno bila samostalna. Gospodarski razvoj grada opada nakon 16. stoljeća. Ponovni gospodarski procvat doživljava razvojem rudarstva u 19. stoljeću i pojavom industrije. Tijekom Španjolskoga građanskog rata León je stao na stranu pobunjenika.
Najznačajniji spomenik kulture u Leónu je katedrala. Leonska katedrala je sikstinska kapela gotičke arhitekture i treba je obvezno posjetiti. Posvećena je svetoj Mariji – Santa María de la Regla. Ovo remek-djelo gotičke arhitekture, projektirao je u 13. stoljeću majstor arhitekt Enrique. Građena je tristotinjak godina, tako da je završena potkra 16. stoljeća.
Ima dva tornja. Južni je poznat kao „toranj sa satom“. Unutrašnjost katedrale kombinacija je arhitekture, slikarstva, kiparstva i drugih umjetnosti. Katedrala ima tri portala ukrašena skulpturama smještenim u šiljastim lukovima između dva tornja. Njezinih 1800 četvornih metara prozora s vitrajima glavna su turistička atrakcija. Velika većina njih je izvorna, što je rijetkost. Rađeni su od 13. do 15. stoljeća. Ovi vitraji spadaju među najbolja svjetska umjetnička djela. Muzej katedrale čuva veliku zbirku sakralne umjetnosti. Postoji gotovo tisuću petsto komada, uključujući i pedeset romaničkih skulptura Bogorodice, koji datiraju iz prapovijesnog doba do 18. stoljeća.
Leonska katedrala jedna je od triju najvažnijih katedrala na Putu svetog Jakova, uz katedralu u Burgosu i katedralu u Santiagu de Composteli. Ona je osnovni razlog zaustavljanja hodočasnika u Leonu na njihovu hodočasničkom putu u Santiago.
Kupili smo ulaznice. Posjetili smo riznicu koja čuva iznimnu zbirku umjetnina. Oduševili smo se viđenim i zaključili da je za kvalitetan obilazak potrebna temeljita priprema i puno više vremena. Za kratko vrijeme koje smo imali na raspolaganju, ponijeli smo samo pozitivne dojmove. Nakon obilaska katedrale vratili smo se pred glavni oltar i pomolili se. Puno hodočasnika činilo je isto. Sjedili su u klupama i molili se. Nakon molitve nastavili bi sjediti na mjestu očarani onim što su vidjeli.
Izašli smo ispunjeni nezaboravnim dojmovima. Pronašli smo kafić u blizini s čije terase se ovo umjetničko djelo lijepo vidi, da se osvježimo i da još malo uživamo. Svemu lijepom dođe kraj, pa tako i ovome. Renata je krenula potražiti najprihvatljiviji prijevoz do San Martina, a ja sam morao nastaviti s pješačenjem jer mi je ostalo još gotovo 26 kilometra. Pozdravili smo se i krenuli svatko svojim putem.
Nije lako izaći iz Leona. Teško mi je bilo pratiti markacije koje se često nalaze na asfaltu. Koncentrirano i pažljivo hodao sam da ne pogriješim i da ne odem u krivom smjeru. Ako se i dogodi da skrenete s hodočasničke rute, mještani koji gaje simpatije prema hodočasnicima upozorit će vas i vratiti na pravi smjer. Izlazak iz grada prilično je nezanimljiv. Vodi kroz industrijsku zonu. Ovaj dio hodočasničke rute je takav da ga želim čim prije zaboraviti. Stalno me pratila buka i prašina. Prvo mjesto u koje se stiže je Virgen del Camino.
Jedna od priča koje se pripisuju tom selu dolazi iz 16. stoljeća. U srpnju 1505. godine lokalnom pastiru Alvaru Simónu Fernándezu dok je gonio svoje stado ukazala se Djevica Marija. Djevica Marija poslala ga je u grad da razgovara s lokalnim biskupom i da mu kaže da na tom mjestu izgradi svetište u njezinu čast. Pastir je pitao Djevicu Mariju kako će biskup znati da ga je ona poslala. Pastir je nosio praćku u ruci. Djevica ga je zamolila da pođe s njom, uzela je mali kamen i stavila ga u praćku. Nakon toga rekla je pastiru da ispuca kamenčić iz praćke, pa da na mjestu na koje kamenčić padne, treba izgraditi svetište.
Pastir je otišao u Leon razgovarati s biskupom. Izvijestio ga je o ukazanju. Biskup mu je povjerovao, a pastir je stavio kamenčić u svoju praćku i ispucao ga. Na mjestu na koje je kamenčić pao biskup je dao izgraditi kapelicu posvećenu Djevici Mariji. Na ostacima ruševine te kapelice 1961. godine arhitekt Fray Francisco Coello iz Portugala projektirao je sadašnju crkvu Iglesia de la Virgen del Camino. Kipar José María Subirachs izradio je trinaest kipova modernističkog stila. Dvanaest apostola stoje iznad zapadnog portala, a samo sveti Jakov gleda prema Santiagu. U crkvi je sačuvan i barokni oltar iz 16. stoljeća na kojem je kip Gospe.
Druga priča koja se pripisuje ovom svetištu odnosi se na trgovca u zarobljeništvu kojeg su Mauri u Sjevernoj Africi, 1522. godine, stavili u čvrstu kutiju i vezali ga u lance. Trgovac je molio Djevicu Mariju za pomoć. Djevica je saslušala njegove muke, a znajući za njegovu želju da posjeti njezino svetište, prevezen je u selo la Virgen del Camino. U sakristiji nove crkve može se vidjeti trgovčeva kutija i lanci.
Nakon sela Virgen del Camino hodočasnička ruta vodi kroz područje sa sve manje industrijskih pogona, a sve više prelazi u poljoprivredni seoski krajolik. Na mojem putu do San Martina del Camino, prošao sam kroz nekoliko mjesta: Valverde de la Virgen, San Miguel Del Camino, Villadangos Del Páramo. Vratio sam se u seoski krajolik, među obrađena polja i, hvala Bogu, napustio miris predgrađa koji me je pratio dok sam napuštao Leon.
Od sela Villadangos Del Páramo do San Martín Del Camina hodočasnička staza vodi uz regionalnu cestu. To je građena šljunčana staza uz koju je zasađen drvored. Stabla u drvoredu nisu održavana i gotovo svako treće je stradalo, tako da od sjene nema ništa. Bilo je vruće i jedva sam čekao da pješačenju dođe kraj. Renata je već stigla i poslala mi je SMS da je smještaj odmah na ulasku u selo. Dovukao sam se do svratišta Veira u kojem smo imali rezerviranu sobu. Na travnatom dvorištu odmarali su se hodočasnici. Na jednoj ležaljci ležala je i Renata. Ona se tu već udomaćila. Sve zna. Bio sam žedan i pomalo umoran. Sjeo sam u hladovinu u dvorištu. Renata mi je donijela pivo. Nakon što sam ga popio, osjećao sam se puno bolje.
Otišao sam u lijepu, čistu, veselu sobu s prevladavajućim plavim tonovima. Kupaonica je bila zajednička, što nam je donekle otežalo obaviti dnevnu higijenu jer je trebalo čekati u redu. Večeru smo imali u svratištu zajedno s drugim hodočasnicima. Bilo nas je puno, možda šezdesetak. Za večeru su spremali paelju, španjolsko jelo nalik na naš rižoto. Bili smo gladni, a kuhinjom su se širili mirisi. Prije nego što su počeli posluživati večeru stavili su košarice starog kruha po stolovima. Hodočasnici su se doslovno borili da uzmu komadić kruha. Neki su pred sebe stavljali cijelu košaricu. To me iznenadilo.
Paelja je samo dobro mirisala, a ukus joj i nije bio nešto. Uglavnom je to bila riža, a morski plodovi su se nazirali u tragovima. Bez obzira na glad, ni meni niti Renati ova večera nije bila ukusna. Pojeli smo još nekoliko komada kruha, popili pivo te razočarani obrokom otišli na počinak.
Četrnaesti dan
San Martin – Rabanal del Camino
Svratište Viera u San Martin del Caminu napustili smo u šest sati. I ovaj put je bio mrkli mrak. Digli smo se prvi kako bismo se dočepali kupaonice prije ostalih hodočasnika. Prošli smo kroz ovaj gradić rano. Još je bila upaljena ulična rasvjeta. Kraj kanala Parma hodočasnička ruta je nastavila po građenoj stazi sa zasađenim drvoredom. Pješačenje je bilo jednostavno. Bilo je prohladno i obukli smo rukave više. Prvo mjesto udaljeno je oko sedam kilometara, pa sam predložio Renati da se počnemo moliti. Bili su idilični uvjeti za to. Danas imamo na razmatranju četvrto žalosno otajstvo: Koji je za nas teški križ nosio. Pročitao sam pripremljeni tekst iz Evanđelja po Marku:
„I izvedu ga da ga razapnu. I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ. I dovuku ga na mjesto Golgotu što znači Lubanjsko mjesto.“ (Mk 15, 20b-22)
Isus je bio osuđen na smrt razapinjanjem. Razapinjanja su se obavljala izvan gradskih zidina na mjestu Golgota (latinski Kalvarija, hrvatski lubanja). Prije progona na Golgotu Isus je bio bičevan, izmučen i iscrpljen. Nije mogao nositi križ i padao je pod njegovim teretom. Vojnicima se vjerojatno žurilo i prisilili su prolaznika Šimuna Cirenca da ponese Isusov križ. Prolaznik kojeg su vojnici prisilili da Isusu pomogne nositi križ jednoznačno je identificiran imenom i podrijetlom. On se zvao Šimun i bio je iz Cirene. Dolazio je s polja što upućuje da nije prisustvovao Isusovu bičevanju i vrijeđanju, odnosno nije bio dio svjetine koja je tražila da ga se razapne. Nije bio upućen tko je osuđenik niti za što je osuđen, jednostavno je bio prisiljen da mu pomogne nositi križ. Nije zabilježeno kojim povodom je Šimun dolazio u Jeruzalem dok je precizno zabilježeno da ima dva sina Aleksandra i Rufa. Vjerojatno je Šimun dolazio u Jeruzalem kao hodočasnik za svetkovinu Pashe. Ne mogu dokučiti razlog spominjanja Šimunovih sinova jer oni nisu imali nikakvu ulogu u izvršavanju ovoga čina prisile. Po svemu sudeći, Šimun nije ranije poznavao Isusa. Budući da se u Isusovoj blizini nije nalazio nijedan Isusov učenik koji bi mu pomogao nositi križ, to je pod prisilom morao učiniti Šimun.
Kako je izgledao križ koji je nosio Isus? To je vjerojatno bila poprečna greda jer je vertikalni stup bio stalno ukopan na mjestu pogubljenja. Osuđenik je morao nositi poprečnu gredu do mjesta pogubljenja. Dolaskom na to mjesto, izvršitelji kazne razapinjanjem su najprije privezivali ruke za poprečnu gradu, zatim su kroz dlanove ruku zabijali čavle. U sljedećoj fazi pogubljenja osuđenika su podizali na vertikalni stup i pričvršćivali su mu stopala za spomenuti stup. Najvjerojatnije se taj čin odvijao na opisani način. Dok je nosio Isusov križ na putu prema Golgoti, Šimun Cirenac podsjećao je na drugog Šimuna Petra, koji je prestao slijediti Isusa.
Uhvatiše nekog Šimuna! Isus je imao svojeg Šimuna Petra, ali zbog straha, on je kao i svi drugi učenici, pobjegao kad je Isus uhvaćen u Maslinskoj gori. Čim je vjera Isusovih učenika stavljena na prvu veliku kušnju, oni su odmah pokleknuli, utekli, i ostavili Učitelja na cjedilu. Molim se stalno Bogu da mi da snagu kojom ću nadvladati i ne pokleknuti u kušnji. Kušnje nam se događaju svakodnevno u životu. Ne prebacujmo obaveze na drugoga ako nešto moramo učiniti sami. Učenici su napustili Isusa u njegovu najtežem trenutku da bi mu pod prisilom pomogao nepoznati čovjek koji nije ni bio svjestan kome pomaže ublažiti muke do Kalvarije. Molim se Bogu da mi pošalje Duha Svetoga koji će me potaknuti da molim za milost, da u svakom čovjeku prepoznam Krista kojem treba pomoći na njegovu križnom putu.
Nakon posljednje večere Isus je otišao na Maslinsku goru. Žarko je molio, a znoj mu je postao kao guste kaplje krvi koje su padale na zemlju. A gdje su tada bili njegovi učenici? Isus se osvrnuo i vidio kako spavaju iako im je rekao: „Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa!“ Taj čas je došao, a učenici su spavali. Juda dolazi s četom vojnika i izdaje Isusa na najgori mogući način. Izdao ga je poljupcem. A zašto?! Zbog novca koji je oduvijek kvario ljude. Učenici su se razbježali. Isusa su odveli i optužili. Bio je optužen od onoga istog naroda kojemu je pripovijedao, koje je ozdravljao i koji su ga pozdravljali palminim i maslinovim grančicama dok je ulazio u Jeruzalem.
Isti ti ljudi su ga bičevali. Stavili mu trnovu krunu. A na kraju je nosio teški križ. Prostruji mi kroz glavu: Čovječe, pogledaj! Isus je prigrlio svoj križ samo za tebe, jer te voli! Voli te svom dušom svojom, onom besprijekornom i čistom ljubavlju. A gdje si ti da mu pomogneš nositi križ? Nitko mu nije pomogao. To ga najviše boli. Otežavaš mu križ svojim grijesima. Kad psuješ, sjeti se da si tom psovkom Isusu zadao jaču bol od one kad su ga vojnici čavlima pribijali na križ. I nakon tri sata na križu, umro je! Što ćeš sad učiniti, čovječe? Uzmi svoj križ, ali nemoj ga mrzovoljno vući za sobom. Nosi ga od srca, kao što je Isus nosio svoj križ. Svako jutro kad se probudiš, sjeti se da ti je to jutro priredio Isus. Zahvali mu! I nemoj griješiti! Jer Isusu je najveća bol kada ti griješiš!
Tko sam ja na Isusovu križnom putu? Gdje se nalazim? Jesam li od onih koji navijaju i osuđuju Isusa ili imam suosjećanja prema njemu? Jesam li slučajni prolaznik koji pomaže Isusu nositi križ? Ili sam Veronika koja se susreće s Isusovom boli? Isusa bole naši grijesi, naše međusobne osude, neimanje sućuti za drugoga i upiranja prstom u bližnjega pokraj sebe. Kako nosim svoj križ? Prihvaćam li svoj križ ili bježim od njega i to mi stvara još veći teret?
U razgovoru s jednim zagovornikom istočnjačkih duhovnosti čuo sam i ovo: „Najveći problem kršćanstva je križ. Ta patnja ljude odbija.“ Dobio je odgovor: „Možda je nekim ljudima križ patnje problem, ali prihvatiti ga i strpljivom ljubavlju nositi je najbolje moguće rješenje toga problema.“
Svjedočili smo izlasku sunca u mjestu Puente de Órbigo, na istoimenom mostu. Ovu ću sliku nositi cijeli život. Stajali smo na lijevoj obali rijeke Órbigo, neposredno prije mosta, u sam izlazak sunca. Osjećao sam se ispunjenim nakon jutarnje molitve, pa je izlazak sunca izazvao dodatno ushićenje. Napravili smo nekoliko snimki za uspomenu.
U srednjem vijeku Puente de Órbigo je bilo malo naselje na lijevoj obali rijeke Órbigo koje se razvijalo oko crkve svete Marije – Santa Maria. Potkraj 16. stoljeća u naselju na desnoj obali rijeke red vitezova svetog Ivana od Jeruzalema izgradio je bolnicu. Gradić koji se razvijao oko bolnice dobio je ime po rijeci – Hospital de Órbigo. Kako bi spriječili prolazak Napoleonovih vojnika u 19. stoljeću, stanovnici Hospital de Órbiga uništili su dva kraja ovoga mosta.
Hospital de Órbigo ima dugu tradiciju u poljoprivrednoj proizvodnji. Godine 1890. Don Francisco i Don Pedro Blanco Sijera Pambley osnivaju školu u kojoj se nakon osnovnog obrazovanja izučavala poljoprivredna proizvodnja. Većina stanovnika radi u tvornicama stočne hrane i mlijeka. Sve više napreduje i turistički sektor, koji svoj sve veći zamah dobiva od kada je obnovljeno hodočašće u Santiago de Compostelu. Ovaj gradić je postao nezaobilazna točka na tom hodočasničkom putu.
Najznačajnija turistička atrakcija ovoga mjesta je srednjovjekovni most iz 13. stoljeća izgrađen na rijeci Órbigo. Danas se čini neprimjereno velikim u odnosu na korito rijeke. Najveći dio protoka ove rijeke odlazi u umjetno jezero Barrios de Luna, pa je to opravdan razlog izgradnje ovako velikog mosta. Most je dugačak 204 metra i ima dvadeset lukova. Izgrađen je na starom rimskom putu koji vodi iz Leona do Astorge. Preko ovoga mosta zabranjen je prijelaz motornim vozilima. Na sredini mosta je monolit koji podsjeća na bitku koja se vodila 1434. godine. Uz njega se nalazi informativna tabla na kojoj su informacije o ovom spomeniku kulture, ali samo na španjolskom jeziku. Most je proglašen španjolskim nacionalnim spomenikom 1939. godine.
Most prati legenda „El Paso Honroso“ ili Prolaz časti.
El Paso Honroso ime je viteškog turnira koji je pokrenuo vitez Don Suero de Quiñones. Don Suero je bio zaljubljen u damu po imenu Doña Leonor de Tobar, koja nije osjećala isto za njega. Vitez se smatrao zatočenikom svoje ljubavi te je zbog toga odlučio nositi željezni ovratnik svakog četvrtka, čime se okarakterizirao kao rob svoje ljubavi.
Da bi impresionirao damu koju je volio i kralja Juana II. s jedne strane, i da bi se oslobodio ljubavnog ropstva s druge strane, odlučio je pokrenuti viteški turnir po uzoru na istinske vitezove. Na sastanku koji je održan u siječnju 1434. godine, Don Suero je predložio kralju da će slomiti tristo kopalja na mostu iznad rijeke Orbigo, i samo onda ako u tome uspije, skinut će željezni ovratnik. Kralj je pristao i upućen je poziv vitezovima na sve strane.
Odazvali su se vitezovi iz Njemačke, Italije, Portugala i posebno Kraljevstva Aragon. Turnir je započeo 10. srpnja 1434. i trajao je mjesec dana. Na turniru su Don Suero i njegovih devet vitezova porazili šezdeset osam ljudi, ubivši samo jednog i pritom slomivši dvjesto kopalja. Ljudi koji su sudili na natjecanju donijeli su odluku da je to dovoljno i na ceremoniji uklonili željezni ovratnik Don Sueru.
Na mostu u Hospital de Orbigo nalazi se komemoracijska ploča turnira koja navodi imena deset viteza koji su sudjelovali u turniru: Don Suero de Quiñones, Don Diego de Bazán, Don Suero Gómez, Don Lope de Aller, Don Pedro de los Ríos, Don Lope de Estúñiga, Don Pedro de Nava, Don Sancho Rabanal, Don Diego de Benavides, Don Gómez de Villacorta.
Na ovoj ploči ispisan je i sljedeći tekst: Por rescate de la prisión en que su señora le tenía; Y con codicia de fama durable; Concertó con nueve caballeros más; Defender el Paso Honroso junto a este puente; Rompiendo lanzas contra más de setenta caballeros; Que al camino de romería del Apóstol Santiago; Llegaron de Castilla, de Aragón, de Cataluña; De Valencia, de Portugal, de Bretaña; De Italia y de Alemania.
To u grubom prijevodu znači: Da bi se oslobodio zatvora u kojem ga je držala njegova dama; I žudeći za vječnom slavom; Krenuo je u pohod s devet drugih vitezova; Da bi obranio častan prolaz preko mosta; Lomeći koplja s više od sedamdeset vitezova; Koji su na hodočasnički Put svetog Jakova apostola; Došli iz Castille, Aragona, Catalune, Valencije, Portugala, Britanije, Italije i Njemačke.
Postoji i drukčija verzija ove legende u kojoj je Don Suero ponudio turnir svetom Jakovu rekavši da će zajedno s devet vitezova izazvati one koji hodočaste u Santiago de Compostelu, sve dok ne bude tristo kopalja polomljeno.
Nakon turnira svi su sudionici otišli u Santiago de Compostela položiti svoja oružja apostolu. Nakon toga čina vidjeli su sliku svetog Jakova apostola, koja se koristi u procesijama, sa zlatnim ovratnikom oko vrata. Kao i mnoge druge legende, ni ova nema sretan završetak. Nekoliko godina poslije turnira Don Suero je izgubio život od viteza kojeg je porazio, a koji je tražio osvetu za svoj poraz.
Svake godine početkom lipnja, od 1997. godine, Fiesta de las Justas del Paso Honroso održava se na polju pokraj mosta. Sudionici se oblače u srednjovjekovna ruha i evociraju taj događaj. Ta manifestacija je postala značajan turistički događaj. Priča o El Pasu Honroso spominje se u romanu Don Quijote, koja je mogla biti inspiracija za stvaranje glavnog junaka ovoga romana.
Prošli smo kroz Hospital de Órbigo bez duljeg zaustavljanja. Hodočasnička staza vodi po staroj asfaltnoj cesti koja je nekada bila glavna veza između Hospital de Órbigo i gradića San Justo de la Vega. Sada ova cesta nema funkciju. Pješačenje po tvrdoj asfaltnoj cesti je naporno i zamorno. Na uzvisini iznad mjesta San Justo de la Vega je veliki križ oko kojeg hodočasnici ostavljaju kamenčiće. Pokraj križa izgrađeno je odmorište s informativnom tablom na kojoj je objašnjeno što se vidi s ovog mjesta. U daljini su planinski lanci pokriveni snijegom na vrhovima. Jako lijepo se vide gradovi San Justo de la Vega i Astorga.
Spustili smo se u gradić San Justo de la Vega. U njemu smo napravili pauzu, naručili smo sendviče i pivo. Sendviči su mi izvrsni i sve sam ih pojeo u slast. O pivu da i ne trošim riječi. Stalno pijem točeno pivo i moram reći da mi sve vrste odgovaraju. Nemam primjedbi osim na cijenu koja se kreće od dva do četiri eura. Nastavili smo kroz gradić San Justo de la Vega. Nakon mosta preko rijeke Río Tuerto skrenuli smo desno i slijedili stazu uz rijeku do drugoga starog rimskog mosta. Prešli smo rimski most Roman Puente de la Moldería, nastavili preko željezničke pruge, pa uzbrdo kroz Puerta del Sol, stigli smo u Astorgu.
Astorga (osnovana 14. godine prije Krista) je izvorno keltsko naselje, a kasnije je postala jedna od rimskih utvrda. Ostaci rimskih toplica vidljivi su i danas. Danas je Astorga glavni grad Maragatosa, male etničke i kulturne zajednice s prepoznatljivim običajima i arhitekturom. Najznačajniji spomenik kulture u gradu je katedrala čija je gradnja počela u 15., a završena je u 18. stoljeću. Uz katedralu je i biskupska palača – Palacio Espiscopal, koju je projektirao Antun Gaudi. Biskupska palača građena je između 1889. i 1915. godine.
Katedrala u Astorgi posvećena svetoj Mariji, sjedište je biskupije Astorga. Sadašnja katedrala počela se graditi u 15. stoljeću (1471.) u gotičkom stilu (lađe i kapele). Gradnja je nastavljena u kasnijim stoljećima, južni portal i dvije kapelice okomito na centralni brod, u renesansnom su stilu. U 18. stoljeću građeno je glavno pročelje u baroku. Gotički rad vezuje se uz arhitekta Juan de Colonia i njegova sina Simon de Colonia. To je bazilika s tri lađe. Orijentacija zgrade je neobična i gleda u smjeru sjeveroistok – jugozapad. Oltar je remek-djelo rimokatoličanstva u Španjolskoj, a radio ga je kipar Gašpar Becerra. Zgrada katedrale sastoji se od tri različita područja: crkve, biskupijskog arhiva i muzeja i bolnice San Juan Bautista. U blizini katedrale je biskupijski dvor koji je projektirao Antun Gaudi. Svi dijelovi katedrale i biskupijski dvor, iako su građeni u različitim razdobljima i različitim stilovima, čine skladnu i harmoničnu cjelinu.
Astorga je bila puna turista. Odmah u oči upada čistoća. Stari je dio grada pun restorančića i kafića s terasama na ulici. Sve to djeluje harmonično. Ovaj grad živi za hodočasnike, pa je u tu čast i postavio veliki brončani spomenik hodočasniku u Santiago de Compostela. Otišli smo do katedrale i biskupske palače. Turisti su čekali u redu da kupe ulaznicu za njihovo razgledavanje. Kupili smo ulaznicu.
Krenuli smo u obilazak biskupske palače. Za obilazak umjetnina izloženih u ovoj palači treba dosta priprema i vremena. Uspjeli smo dobiti samo impresiju. Ona glasi: Veličanstveno! Za oko mi je zapeo kip svetog Jakova kao hodočasnika. Unutrašnjost ovoga objekta je veličanstvena i neponovljiva. Puni dojmova, napustili smo biskupsku palači i otišli razgledati katedralu svete Marije. Riznica ove katedrale je neprocjenjive vrijednosti. Zadržali smo se u katedrali dosta dugo, što u razgledavanju fundusa, što u molitvi. Katedrala je bila prepuna hodočasnika i turista. Svi su u dostojanstvenom miru razgledavali ovo nezaboravno zdanje. Na izlasku iz katedrale udarili smo žigove u naše hodočasničke putovnice. Potrošili smo puno vremena razgledavajući ova dva nezaboravna objekta, pa je bilo vrijeme da nastavim pješačenje prema Rabanalu del Camino. Renata je otišla potražiti najprikladniji prijevoz.
Astorgu sam napustio slijedeći markacije. Nakon izlaska iz grada je građena hodočasnička staza koja vodi sve do Rabanal del Camina. Pješačenje po ovoj podlozi relaksira i odmara. Ovo je i kraj pješačenja po Meseti. Staza je ugodna za pješačenje i stalno polagano dobiva na visini. Nadmorska visina Rabanala je 1150 metara, pa ću večeras prespavati u pravim planinskim uvjetima. Osjećam miris gorja i razigranih krajolika. Na stazi nema hodočasnika. U desetak prijeđenih kilometara susreo sam samo jednu ženu. Na obzoru vidim samo nisko raslinje. Žutika je u punom cvatu i osjećam se kao u rajskom vrtu. Uz žutiku tu je još puno drugih procvjetalih biljnih vrsta, pa se ovaj cvijetnjak prelijeva u tisućama boja. Puše lagani povjetarac i valja rascvjetalo raslinje. Dođoh do staroga hrasta koji se šepurio pokraj hodočasničke staze. Pod njim je netko napravio klupu za odmor. Sjeo sam na nju i promatrao. Očarala me ljepota krajolika i prikovala me za klupu. Nikuda mi se nije išlo i najradije bih ostao ovdje.
Podignuo sam se s klupe i uprtio ruksak. Zaželio sam se ovakvih vidika. Zasitilo me dugotrajno pješačenje po ravnici na kojoj se odvija intenzivna poljoprivredna proizvodnja. Hvala Bogu preživio sam Mesetu i stigao u ovaj krajolik. Pogledom stalno prelazim po vrhovima planina koje su mi sada na dohvat ruke i veselim se susretu i druženju s njima.
Do mojega današnjeg odredišta Rabanal del Camina, trebam proći kroz dva sela: Santa Catalina de Somoza i El Ganso. Stigao sam u prvo selo i uočio da se značajno razlikuje po stilu gradnje od sela kroz koja sam prolazio pješačeći kroz ravnicu. Ovo selo ima planinsku dušu. Na prozorima kuća su drveni kapci obojeni u intenzivnu plavu boju. Uličice su uske i čiste, a ljudi nema. Da nije otvorenih kafića, gotovo da ne bih susretao domaće stanovništvo. Odlučio sam proći kroz ovo selo i odmoriti se u El Gansou. Ne znam zašto, ali ime ovoga sela mi je simpatično. Odmah u drugoj kući je jedini kafić. Sjeo sam ispred njega i u tom sam trenutku bio jedini gost. Naručio sam pivo. Pokušavam razgovarati s vlasnikom, ali on govori samo španjolski, pa ništa od toga. Dok pijuckam svoje pivo, primjećujem sličnost ovoga s prethodnim selom. Slični stilovi gradnje kuća i jednako obojeni kapci na prozorima. Popio sam pivo, uprtio ruksak i krenuo.
Nisam bio umoran i uživao sam u ovom planinskom krajoliku. Danima sam čeznuo da se dokopam bregovitog terena. Povjetarac je malo pojačao pa sam obukao duge rukave. Nikoga drugog ne vidim na stazi. Pitam se gdje su ti hodočasnici. Čim sjedneš u neki kafić, ima ih koliko hoćeš, a hodočasnička staza s vremena na vrijeme izgleda pusto.
Na ovom dijelu svjedočio sam neobičnoj pojavi. Vjetar je radio vrtloge i dizao prašinu. Gledao sam desetke vrtloga ispred sebe. Nisam tome pridavao nikakvu pažnju sve dok nisam primijetio da su vrtlozi sve izraženiji, a vjetar nije ojačao. Našao sam se u jednom takvom vrtlogu i jedva sam sačuvao oči od prašine. Hlače i jakna bili su mi prašnjavi. Otresao sam prašinu s jakne i nastavio pješačenje. Ponovno sam se našao u vrtlogu. Počeo sam se nervirati. Razmišljao sam o toj pojavi. Nikako nisam mogao dokučiti zbog čega se to događa upravo na dijelu staze kojim sam hodao. Ponovno sam se našao u vrtlogu. U tom sam trenutku bacio svoje planinarske štapove i uzviknuo iz svega glasa: „Nečastivi, ne možeš mi ništa! Ja sam na Putu svetog Jakova i on me štiti. Makni se od mene odmah!“ Nakon što sam to izgovorio, sve se utišalo. Više nije bilo vrtloga ni prašine, a povjetarac je i dalje jednako puhao. Gromoglasno sam se nasmijao i nastavio.
To su trenuci idealni za meditaciju. Razmišljam o svetom Jakovu apostolu. Razmišljam o svetosti ove staze po kojoj hodam, a koju godišnje prođe više od sto pedeset tisuća ljudi. Što sve te ljude vuče ovamo?
Kroz Rabanal del Camino hodočasnička ruta vodi po popločanim ulicama. Ovaj gradić je popularno odmorište za hodočasnike jer slijedi prelazak preko dva gorja: Monte Irago i Montes de León. U crkvi iz 18. stoljeća Iglesia de San Jose je slika svetog Jakova kao hodočasnika. Uz spomenutu crkvu vrijedno je posjetiti ostatke bivše bolnice Hospital de San Gregorio i kuću Casa de las Cuatro Esquinas, u kojoj je kralj Felipe II. jedanput odsjeo. Tu je i crkva iz 12. stoljeća Iglesia de Santa María, uz koju je izgrađena kuća koja je bila dom reda vitezova templara (Ordena de los Templarios).
U Rabanal del Caminu rezervirali smo sobu u hostelu El Refugio. Nazvao sam Renatu. Rekla mi je da me čeka ispred hostela. Bila je oduševljena s mjestom. Osjećala je neku posebnu energiju kojom je zračilo ovo mjesto. Bila je vesela i potpuno opuštena. Bila je u crkvi na misi. Crkva je bila puna hodočasnika. Oduševljeno mi je pričala o tome. Nažalost, zakasnio sam na misu. Otišao sam u sobu obaviti dnevnu hodočasničku higijenu. Nakon toga spustili smo se u restoran hostela.
Renata je rezervirala stol. To je bilo jako pametno. Restoran je bio pun hodočasnika. Uz hodočasnike, bilo je dosta turista. Naručili smo hodočasničku večeru. Konobar je počeo donositi jelo i naglasio je da se može dobiti još ako neće biti dosta. Hrana je bila izvrsna i sve smo jeli s tekom. Porcije su bile obilne. Pijuckao sam svoje pivo i uživao u ovom restoranu koji je zračio pozitivnom energijom. Prije nego što smo krenuli na spavanje, došao je vlasnik hostela i obavijestio nas da će se doručak služiti već od šest sati. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. To se još nije dogodilo na ovom hodočašću. To još jedanput potvrđuje da ovo mjesto živi za i od hodočasnika. Hvala im!
Petnaesti dan
Rabanal del Camino – Ponferrada
Probudio sam se u uobičajeno vrijeme. U sobi je bila mrkla noć. Ništa se nije vidjelo. Pomislio sam da mi nešto sa satom nije u redu. Pogledao sam kroz prozor i imao što vidjeti. Cijelo je mjesto bilo obavijeno gustom maglom. Bez obzira na vremenske uvjete, ustali smo iz kreveta i spremili se za polazak. Kažem Renati da je u hostelu restoran otvoren pa da možemo doručkovati. Nakon kraćeg razmišljanja odlučili smo preskočiti doručak jer nam je za jelo bilo rano. Restoran je bio pun hodočasnika. Izašli smo u maglu.
U planinskom selu Rabanal del Camino započinje planinarski uspon u najviše selo na cijeloj hodočasničkoj ruti. Puerto de Foncebadón nalazi se na planinskom lancu Montes de Leon (najviši vrh Cuina 1987 metara), na prijevoju Monte Irago. Hodočasnička staza vodi uz regionalnu cestu po makadamskom putu. Iako se još nije razdanilo, na stazi je bilo dosta hodočasnika. Puhao je dosta neugodan i hladan vjetar. Obukli smo kompletnu zimsku planinarsku odjeću. Na glavu smo navukli tople vunene kape. Hodanje me malo zagrijalo, a pješačenje mi je postalo ugodnije. Najviša točka na koju se penjemo danas je na 1552 metra nadmorske visine. To je najviša nadmorska visina preko koje prolazi hodočasnička staza.
Negdje na pola uspona stigli smo do velike hodočasničke česme Fuente del Peregrino. Tu nam se prvi put sramežljivo pokazalo sunce. Iskoristio sam priliku i napravio nekoliko snimki. Obnovili smo zalihe vode i nastavili s usponom. Penjemo se po pravoj planinarskoj stazi. Sljedeća značajnija točka na hodočasničkom putu je selo Puerto de Foncebadón. U ovom selu je biskup Gaucelmo u 12. stoljeću izgradio crkvu i svratište San Salvador del Monte Irago.
Puerto de Foncebadón bio je napušten sve do ponovnog oživljavanja hodočasničkog puta u Santiago de Compostelu. U posljednje vrijeme obnovljeno je nekoliko kuća. U selu su otvorena dva restorana, hostel i dva svratišta. Hodočasnička staza vodi kroz selo, prolazi pokraj srušene crkve i hospicija koje je izgradio biskup Gaucelmo i spaja se s regionalnom cestom na vrhu planine, kraj visoko postavljenog željeznog križa na drvenu banderu Cruz de Ferro.
Vremenski su se uvjeti pogoršali. Spustila se gusta magla. Puhao je neugodan i hladan sjeverni vjetar. Oko križa je bilo puno hodočasnika koji su ostavljali kamenje doneseno od kuće. Dosta njih je stajalo i molilo se. U ruksaku sam donio četiri veća kamenčića iz Zagreba. Tri su kamenčića oslikali moji unuci. Položio sam ih pokraj križa.
Donošenje kamenčića od kuće stari je hodočasnički običaj. Ovaj željezni križ najsnimaniji je objekt na cijeloj hodočasničkoj ruti. Prvi križ na ovome mjestu postavio je biskup Gaucelmo u 11. stoljeću. Križ se danas čuva u muzeju (Museo de los Caminos) u Astorgi.
Izvadio sam kamenčiće iz ruksaka. Pronašao sam mjesto na koje ću ih staviti. Nadam se da će sve poteškoće mojih unuka s ovim kamenčićima ostati na ovom mjestu. Pomolio sam se za njihovo zdravlje i sreću i tek tada spustio svoj kamenčić. Nosio sam ove kamenčiće, zajedno teška gotovo kilogram, više od 600 kilometara pješice, da bih ih ostavio ovdje. Neka s njima na ovoj hrpi ispod križa ostanu sve naše brige i poteškoće.
Renata je također nosila kamenčiće. Stavila ih je ispod križa. Slikali smo se iako je sve bilo u dosta gustoj magli. Pomolili smo se pokraj kapelice. Zadržali smo se još kratko misleći da će se magla dići. Vidjevši da ništa od toga, krenuli smo dalje. Još uvijek je puhao hladan i neugodan vjetar. Toliko sam se ohladio dok sam stajao kraj križa da sam počeo cvokotati.
Put se nastavlje stalnim spuštanjem po građenoj stazi dosta ugodnoj za hodanje. Hodočasnička staza vodi paralelno s regionalnom cestom do planinskog seoceta Manjarín. Selo je bilo napušteno do 1993. godine kada se u njega vratio Tomas Martinez, renovirao jednu od starih kuća i počeo raditi kao „hospitalero“. Kuću je pretvorio u nešto nalik na muzej, u kojem su stvari skupljene bez nekog reda. Što god tko donese, on to stavi u muzej. Ulaz je besplatan, a u muzeju se prodaju topli napitci, sokovi i voda. Ispred kuće je hrpa smjerokaza s udaljenostima do pojedinih mjesta koje donose hodočasnici. Jedan takav smjerokaz donio je netko iz Vinkovaca. Pisalo je „VINKOVCI 3010 KM“. Razgledali smo ovu domišljatu tvorevinu ispunjenu hodočasnicima.
Nakon ovoga napuštenog sela hodočasnička staza vodi gore-dolje, paralelno s regionalnom cestom, sve dok ne dođe do komunikacijskog stupa i vojne postaje, a nakon toga nastavlja ravno na najviši vrh na ovom hodočasničkom putu. Na nadmorskoj visi od 1500 metara postavljen je križ. Pokraj njega je svratište koje je bilo zaključano i izvan upotrebe. S ove točke započinje kontinuirano, dosta naporno spuštanje, po stazi punoj oblutaka i velikih kamenih ploča, do sela Acebo.
S hodočasničke staze lijepo se vide: Sierra de Gristredo i Cordillera Cantábrica na zapadnom horizontu iznad Ponferrade. Pogled je prekrasan, a krajolik za pamćenje. Ponovno prolazimo kroz nepregledne površine obrasle žutikom, čiji se žuti cvjetovi miješaju s nizom drugog procvalog bilja. Zasjalo je i sunce. Nebo je bilo potpuno vedro. Kakav kontrast u odnosu na vrijeme otprije. Na horizontu, ispod plavog neba, vidimo vrhove planina koji još uvijek imaju bijelu snježnu kapu, a ispred nas rajski cvjetnjak. Sve je isprepleteno u prekrasan koloritan mozaik. Moramo hodati pažljivo i paziti da se ne povrijedimo. Oglasi za taksi postavljeni su na svakom mjestu gdje je moguće. Sada mi je jasno i zašto. Na ovom dijelu mala nepažnja može dovesti do povrede.
Malo-pomalo stigli smo u planinsko selo Acebo. Dogovorili smo se da ćemo napraviti dulju pauzu. Na ulazu u selo dva su lokala, s lijeve i desne strane ulice. Biramo onaj s desne strane jer mu je terasa na suncu. Našli smo i slobodan stol, skinuli ruksake i sjeli. Naručujemo uobičajeno jelo i piće. Nikada nisam mislio da ću ovako dugo svakodnevno jesti istu vrstu sendviča i da će mi biti izvrsni. Da li je to zbog napora ili nečeg drugog ne znam, ali neka samo tako ostane. Terasa je bila puna hodočasnika koji su stvorili izvrsnu atmosferu. Svi su bili sretni što su najvišu točku na ovom hodočasničkom putu ostavili iza sebe. Ne treba zaboraviti ni utjecaj lijepog vremena. Temperatura oko 18 stupnjeva, bez vjetra, idealni uvjeti za pješačenje. Dobro smo se odmorili pa nastavili pješačiti.
Krenuli smo glavnom ulicom kroz selo. Primjećujem da su kuće građene s drvenim balkonima u tradicionalnom planinskom stilu. Glavna ulica vodi u središte sela do crkve San Miguel u kojoj je kip svetog Jakova hodočasnika. Dosta kuća je obnovljeno, a atmosfera u selu odiše smirenošću. Hodali smo polako i uživali u ljepoti obnovljenih pročelja kuća. Većina ih je namijenjena hodočasnicima, bilo da nude hranu ili spavanje. Neke nude jedno i drugo. Ne mogu dokučiti koliko hodočasnika završava svoj dnevni hod baš u ovom selu.
Na izlasku iz sela je bicikl kao spomenik podignut njemačkom biciklistu Heinrichu Krause koji je ovdje umro 1987. godine na svojem hodočasničkom putu za Santiago de Compostela. Hodočasnička staza slijedi slabo prometnu asfaltnu cestu. Mogli smo pješačiti opušteno. Idealno vrijeme za molitvu. Danas imamo na razmatranju peto žalosno otajstvo: Koji je za nas raspet bio. Pročitao sam tekst iz Evanđelja po Marku i Evanđelja po Luki.
I dovuku ga na mjesto Golgotu. Tu mu pokušaše dati vino pomiješano sa smirnom, ali ga on ne uze. Tada ga razapnu. Zatim razdjele među se njegove haljine, pošto baciše o njih kocku što ima svaki uzeti. A Isus je govorio: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Mk 15, 22-24 i Lk 23, 34b)
Teško i mučno uspinjanje na brdo Golgotu došlo je kraju. Isusova ramena oslobođena su tereta teškog križa koji je pronio jeruzalemskim ulicama popraćen ismijavanjem, izrugivanjem i uvredama, ali istovremeno i suosjećanjem pobožnih žena, blagim dodirom Veronikinih ruku i pogledom, punim boli i neizmjerene ljubavi, svoje Majke. Uspinjanje je gotovo, ali to još nije kraj Isusova puta.
Prije samog čina razapinjanja vojnici su nudili Isusu vino pomiješano sa smirnom, što mu je trebalo umanjiti bolove kod razapinjanja. Ovaj čin običavale su napraviti jeruzalemske žene, kada su prisustvovale smaknuću onih koji su bili osuđeni na smrt. Na njihovu putu do mjesta izvršenja kazne jeruzalemske žene su im nudile vino pomiješano s tamjanom i smirnom, jer je ta mješavina ublažavala bolova. S ovim činom vojnici su pokazali suosjećanje s Isusom.
Isus nije prihvatio ponuđeno vino pomiješano sa smirnom. Želio je podnijeti bol i patnju jer je to očito bila volja njegova Oca. Postoje i drugi razlozi zbog kojih je Isus odbio uzeti ponuđeno vino. On je na posljednjoj večeri izrekao zavjet da više neće piti od roda trsova, a novo će piti u kraljevstvu svojega Oca. Ukratko, nije želio piti iz čaše koju su mu pružali ljudi kako bi mogao piti iz čaše svojega Oca.
Kad su stigli na mjesto zvano Golgota, razapeli su Isusa i dvojicu razbojnika, jednoga njemu zdesna, a drugoga slijeva. Bilo je devet sati izjutra kad su ga razapeli. Prolaznici su ga grdili i vrijeđali. Kad je došlo podne, nastala je tama po svoj zemlji. Tako je ostalo sve do tri popodne. U tri sata Isus zavapi jakim glasom: „Bože moj, zašto si me ostavio?“ Ispustivši snažan krik, Isus je izdahnuo... Satnik koji je stajao pred njim, videći da izdiše, reče: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.“ (Lk 23, 33; Mk 15)
Uz Isusov su križ stajale njegova Majka, sestra njegove Majke, Marija Kleofina i Marija iz Magdale. Ugledavši Majku i uz nju učenika kojega je ljubio, Isus reče Majci: „Ženo, evo Ti Sina.“ Tada reče i učeniku: „Evo Tvoje Majke.“ I od toga je časa učenik uze u svoju kuću. (Iv 19, 25-27)
Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: „Žedan sam.” A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: „Dovršeno je!” I prignuvši glavu, preda duh.
Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.
Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli. (Iv 19, 28-37) Ovako je Isusova muka opisana u Evanđelju po Ivanu.
„Tada ga razapnu“, krajnje kratko i neobično, koristeći samo tri riječi, evanđelist Marko konstatira razapinjanje. On ne opisuje način kako je ono obavljeno, niti spominje bol koju je Isus osjećao. On šutnjom daje poštovanje vrhuncu Isusove muke. Slično čine i drugi evanđelisti. Luka ispušta pojedinosti razapinjanja jer su oni očito poznati njegovim čitateljima. Taj brutalni čin usmrćenja očito je bio uobičajen način kažnjavanja u to vrijeme, pa je opisivanje toga čina bilo suvišno. Evanđelisti su koncentrirani na opis Isusove molitve upućene Ocu da oprosti onima koji njega razapinju na križ, jer oni ne znaju što čine. Što nam govore ove riječi? Isus se nalazi na vrhuncu svoje muke i patnje, a on se ne brine za sebe nego za one koji ga raspeše. On moli Oca da im oprosti jer ne znaju što čine. U ovoj njegovoj molitvi, dok razapet visi na križu, sadržana je jedna od najvećih vrijednosti kršćanstva, a to je opraštanje. Isus je pravednik koji nema potrebu priznavati vlastitu krivnju. On preuzima krivnju drugih na sebe, pri čemu jasno dolazi do izražaja istinsko značenje Isusove smrti. On se žrtvovao da spasi svijet.
Isus je prihvatio put koji mu je namijenio njegov Otac. Nije prihvatio nikakvo olakšanje brutalnog čina razapinjanja na križ. On želi do kraja svjesno obaviti ono zbog čega je došao, spasiti čovjeka. Da je to popio, možda nikada onaj desni razbojnik ne bi bio spašen. Ovo žalosno otajstvo nas uči da križ, patnja i muka u našim životima može biti spasonosna. Zbog toga prihvatimo križ, patnju i muku na našem ovozemaljskom životnom putu koju nam je namijenio Gospodin. Ne opirimo se tome jer to može biti spasonosno nama kao i onima u našoj blizini. Svakodnevno molim Gospodina da mi dade križ koji mogu nositi. Uvjeren sam da se samo preko križa može zaslužiti Kraljevstvo Gospodina, pa stoga srčano i pokorno prihvaćam svoj križ.
U zanosu molitve, gotovo neprimjetno, stigli smo do sela Riego de Ambros. I ovo planinsko selo je nalik na prethodno. Na kućama vise tradicionalni drveni balkoni. U selu je crkva svete Marije Magdalene iz 16. stoljeća s lijepim baroknim oltarom iz 18. stoljeća. Ima puno zapuštenih i dosta urušenih kuća. Nismo se zaustavljali. Hodočasnička staza dalje vodi po strmom terenu, punom oblutaka i velikih glatkih kamenih ploča. Mora da je dosta teško hodati za kišnih dana. Imamo sreće i lijep je dan, pa stazu svladavamo bez problema. Ušli smo u šumu divovskih kestenova koju je nedavno poharao požar. Gledajući to opožareno drveće osjetio sam tjeskobu. Žao mi je ove šume. Ovako velika stabla kestenova nisam vidio nikada. Napredovali smo nešto sporije jer smo pazili na svaki korak. Nije bilo opuštanja.
Polako ali sigurno stigli smo do kapelice Capilla de la Virgen de las Angustias, u kojoj je vrijedno pogledati kip Blažene Djevice Marije, na početku gradića Molinaseca. Ovaj gradić prostire se uz lijevu obalu rijeke Río Maruelo. Ušli smo preko staroga višelučnog pješačkog romaničkog mosta. Kuće u glavnoj ulici s grbovima na fasadi govore da je ovo nekada bilo vrlo važno mjesto. Naime u ovom mjestu je u 11. stoljeću živio kralj Castille, Leóna i Galicije, Doña Urraca. U gradiću je i crkva svetog Nikole koju je vrijedno posjetiti. Mi to nismo učinili. Jednostavno rečeno, zaboravili smo. Neka nam Bog oprosti.
Prešli smo most. Uočili smo dva restorana s terasama tik uz rijeku. Odlučili smo osvježiti se. Restorani su bili puni ljudi. Bila je nedjelja i vrijeme ručka. Teško smo pronašli slobodno mjesto. Imao sam osjećaj da ovako prašnjavi i nismo dobrodošli. Naručili smo piće. Uz rijeku se igralo puno djece. Prava idilična atmosfera. Iako je bio lijep topao sunčan dan, uz rijeku je bilo svježe. Obukao sam duge rukave jer mi je bilo hladno. Predahnuli smo, popili piće, uprtili ruksake i put pod noge.
Od Molinaseca do Ponferrade imamo još osam kilometara pješačenja. Hodočasnička staza gotovo u cijelosti vodi po tvrdom asfaltnom putu. Krajolik se potpuno promijenio. Dominiraju vinogradi i voćnjaci. Na tom dijelu staze sustigli smo jednog mladića koji se okitio brazilskom zastavom. I on je na mojem ruksaku prepoznao hrvatsku zastavu i nasmijao se. Vi ste iz Hrvatske? Pratite li nogomet? Nakon što sam odgovorio potvrdno, rekao je da će Brazil pobijediti, ali teško. Hrvati imaju dosta dobrih nogometaša. Pitao sam ga koje poznaje. Modrić, Rakitić, Mandžukić… Iznenadio sam se njegovim znanjem: prvo da je odmah prepoznao hrvatsku zastavu i drugo da poznaje toliko hrvatskih nogometaša. Pitao sam ga kako se zove i koji su ga motivi doveli na ovo hodočašće.
Tada je započeo svoju proču. „Pradjed mi je došao iz Crne Gore i po njemu se zovem Danilo. Kada sam imao dvanaest godina pročitao sam knjigu Paula Cuelha – Hodočašće. Tada sam se zarekao da ću jednom otići na ovo hodočašće. Moja nakana zbog koje sam ovdje je isključivo duhovne prirode. Prošle godine u veljači imao sam tešku prometnu nesreću. Bio sam u komi, sav polomljen. Život mi je visio o koncu. Kada sam došao k svijesti, zarekao sam se ako ikada prohodam, otići ću na hodočašće svetom Jakovu. Tada se dogodilo čudo! Tako sam se brzo oporavljao da sam za dva mjeseca počeo raditi. Ove godine sam molio poslodavca da koristim dulji godišnji odmor i da izvršim svoj zavjet. I evo me ovdje. Hodam dnevno 20 – 25 kilometara i ako Bog da za trideset pet dana doći ću u Santiago de Compostelu. Donio sam odluku da ću svakih deset godina svojega života ponoviti ovo hodočašće. Sada imam trideset godina. Ako Bog da za deset godina ponovno sam ovdje.“
Impresionirala me njegova priča. Poželio sam mu još puno pohoda svetom Jakovu. Nastavili smo razgovarati o svakodnevnom hodočasničkom životu. Rekao mi je da spava isključivo po svratištima i da je kronično nenaspavan. Kaže da se uvijek nađe netko tko jako glasno hrče pa drugi ne mogu spavati. Hodali smo bez žurbe i razgovarali o svemu i svačemu. U predgrađu Ponferrade, Brazilac je nastavio ravno u mjesto, a mi smo skrenuli lijevo na označenu hodočasničku stazu koja je vodila po uskom asfaltnom putu. Bio je to loš izbor. Stalno smo morali paziti da nas neki od automobila ne pokupi. Španjolci voze jako brzo. Po takvom putu prošli smo kroz tri sela i ponovno ušli u ovaj grad. Završili smo gotovo u samom središtu grada i u neposrednoj blizini hotela El Castillo u kojem smo imali rezervaciju.
Ponferrada je glavni grad regije El Bierzo. Jedna je od glavnih točaka duž rute Camino de Santiago koja prolazi kroz pokrajinu León. Leži na rijeci Sil, pritoci rijeke Miño, u dolini El Bierzo potpuno okružena planinama. Ponferrada leži na Putu svetog Jakova koji je dio UNESCO-ve svjetske kulturne baštine, a svake godine mnogobrojni hodočasnici prolaze kroz grad na putu u Santiago de Compostela. Las Médulas, stari rimski rudnici zlata također su uključeni u UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine, a nalaze se samo nekoliko kilometara od grada. Ponferrada je poznata po Castillo de los Templarios, templarskom dvorcu koji od 16 000 četvornih metara. Godine 1178. Ferdinand II. od Leóna dao je grad templarima kako bi zaštitili hodočasnike na njihovu putu u Santiago de Compostela. Basilica de la Encina je crkva izgrađena 1573. godine u renesansnom stilu. Njezin barokni toranj datira iz 1614. godine. Crkva Santiago de Peñalba primjer je mozarapske umjetnosti, ermitaž Santo Tomás de las Ollas iz 10. stoljeća i romanička crkva Santa Maria de Vizbayo se također nalaze u blizini.
Povijesna jezgra ovoga grada nalazi se ispod impozantnog dvorca Castillo de los Templarios koji su izgradili vitezovi templari. Grad je osnovan istovremeno kada je zaživjela ruta Camino za Santiago de Compostelu. Ponferrada je posljednje veliko mjesto prije Santiaga. U njemu ima i trgovina sportskom opremom, pa ako je nešto stradalo na putu, može se obnoviti.
Nakon što smo se smjestili u hotel i obavili redovite dnevne hodočasničke aktivnosti, izašli smo u razgledavanje grada. Prvo smo posjetili Castillo de los Templarios. Ova impozantna i dobro očuvana građevina izvana oduzima dah. Dvorac je već bio zatvoren za posjetitelje. Nije nam preostalo drugo nego obići ga naokolo i promotriti ga iz svih smjerova.
Razgledavši dvorac, prošetali smo starom gradskom jezgrom. Ulice su bile pune hodočasnika i turista. Unatoč tome bile su jako čiste. Pronašli smo i restoran u kojem ćemo večerati. Nažalost, jelo se služi tek nakon devet sati, a piće se može dobiti odmah. Bio sam žedan i popio sam pivo. Renata nije htjela uzeti ništa prije večere. Točno u devet počeli su služiti večeru. Došao je konobar uzeti narudžbu. Jelovnici su ponovno samo na španjolskom jeziku. Pitam ga što bi nam on preporučio jer smo gladni. Rekao je da imaju jako dobar meni za dvadeset devet eura po osobi, uključeno piće. Pitao sam ga podrazumijeva li to i pivo. Odgovorio je potvrdno. Uzeli smo taj meni. Donio nam je nekoliko mesnih jela. Moram priznati da su sva bila ukusna ili smo mi bili jako gladni. Pojeli smo ih s tekom. Meni je uključivao i desert. Renata ga je pojela i pohvalila. Došlo je vrijeme za počinak. Napustili smo restoran, još malo prošetali gradom i otišli u hotel.
Šesnaesti dan
Ponferrada – Villafranca del Bierzo
Ovo je prvi dan na hodočašću da sam se probudio iza šest sati. Za ovo kasnije ustajanje postoje dva razloga: prvi je taj što nam je na rasporedu najkraća dionica u kojoj trebamo svladati 24,6 kilometara, a drugi je taj što smo prespavali u hotelu koji služi i doručak pa će mi ovo biti prvi doručak nakon Pamplone. Spustili smo se do recepcije hotela da pitamo gdje je restoran u kojem se služi doručak. Imali smo što i vidjeti. Pokraj recepcije stajao je mali švedski stol na kojem su stavljeni razni namazi i grijač za napraviti tost. Napitci su bili iz automata. Molio sam ih da mi skuhaju kavu s mlijekom. Odgovorili su mi da može uz plaćanje. Prihvatio sam nadoplatu i naručio kave. Jedino dobro u ovom doručku bio je sok od cijeđene naranče i moglo ga se piti po želji. Popili smo kavu, pojeli po jednu šnitu tosta s namazom i popili po dvije čaše cijeđene naranče. Sve u svemu nije bilo loše. Vratili smo se u sobu, uprtili ruksake i puni optimizma izašli.
Ponferrada je još jedan grad iz kojeg nije lako izaći. Treba dobro pratiti hodočasničke smjerokaze. Krenuli smo ulicom El Templare koja vodi uz dvorac i kada smo ga prošli, spustili smo se do mosta i prešli preko rijeke Rio Sil. Nastavili smo kroz park Parque de la Concordia, stazom koja vodi uz rijeku. Dan je bio sunčan i bez vjetra. Pješačenje uz nabujalu rijeku bilo je pravo osvježenje za tijelo i dušu. Osluškivali smo žubor vode koji se miješao s pjevom ptica. Nismo imali osjećaj da smo u velikom gradu. U parku su se rekreativci pomiješali s hodočasnicima. Poželio sam da ovo idilično okruženje traje što dulje. Stigli smo do kraja šetnice uz rijeku. Puni pozitivne energije, veselo smo nastavili dalje.
Na kraju ovog parka hodočasnička staza u malo oštrijem usponu, po građenom šljunčanom putu dolazi do kružnog toka. Odabrali smo smjer koji vodi Avenijom Avenida de Compostilla kroz lijepo održavan drvored velikih platana, a nakon njega kroz drvored od raznog drveća sve do izlaska iz Ponferrade. Bili smo puni pozitivnih dojmova o gradu. Zatečeni smo bili čistoćom ulica i održavanim parkovima s velikim zelenim površinama kojima je obilovao ovaj grad. Nekako je sve djelovalo smireno i pod kontrolom. Nitko nikuda nije žurio i činilo se da svi imaju dovoljno vremena. Drvoredi su priča za sebe. Posađeni su uz hodočasničku stazu i brižno su održavani. Ovim stanovnici ovoga grada pokazuju hodočasnicima da su u njega dobrodošli. Na dosadašnjem dijelu hodočasničkog puta prošao sam dosta manjih i većih gradova, ni u jednom nisam osjetio toliku količinu dobrodošlice i pozitivne energije kao u Ponferradi.
Iduće mjesto u koje smo stigli je Fuentes Nuevas. U njemu se nalazi kapelica i svratište – Ermita Campo Divino Cristo. Nasuprot kapelici je dobar lokal, pa se može napraviti pauza ako za nju ima potrebe. Mi smo nastavili glavnom ulicom. Od ovog sela do mjesta Camponaraya hodočasnička staza vodi po uskoj asfaltnoj cesti po kojoj je dopušten dvosmjeran promet, pa treba biti jako oprezan. Nemojte se čuditi ako vas na to podsjeti stalna škripa kočnica. Vozači su dosta bezobzirni i voze jako brzo ne vodeći puno brige o hodočasnicima na putu. Na ovom dijelu puta osjećali smo se ranjivim i nezaštićenim. Ne znam je li moguće ukinuti dvosmjerni promet na ovoj cesti, ali nešto se mora učiniti. Možda bi trebalo pronaći neki drugi put na koji bi trebalo usmjeriti hodočasnike? Ne znam odgovor na ovo pitanje, ali ako se nešto ne učini, ovdje će se jednom dogoditi zlo. Na našu sreću, malo isprepadani, uz dosta smo opreza prošli ovaj dio hodočasničke staze i stigli u mjesto Camponaraya.
U prošlosti je ovo selo bilo jedna od ključnih točaka na hodočasničkom putu jer su u njemu bile dvije hodočasničke bolnice: Hospital de la Soledad i Hospital de San Juan de Jaberas. Danas je u njemu svratište Ermita Nuestra Senora de la Soledad. Nogostupom smo prošli kroz selo. Na izlasku iz sela prešli smo most koji premošćuje rijeku Río Naraya. Došli smo do česme. Obnovili smo zalihe vode i nastavili kroz drvored čempresa, pa po poljskom putu sve dok nismo stigli do mjesta Cacabelos. Na ovom smo dijelu puta sustigli Danila Brazilca, poznanika od jučer. Jedva se vukao. Rekao mi je da oka nije sklopio. Odsjeo je u najvećem svratištu u Ponferradi. Spavao je u skupnoj sobi zajedno s još sto pedeset ljudi. Cijele noći netko je pričao, pa netko hrkao, a mnogi su se dizali i vraćali u sobu... Nimalo ugodna atmosfera za spavanje i odmor. Jedva je dočekao da svane pa da napusti to mjesto. Kada se potužio i istresao sve što ga tišti, zaključio je da tako ne može dalje i da danas mora potražiti kvalitetan smještaj jer se mora odmoriti. Bio mi je prespor. Pozdravili smo ga i produžili.
Cacabelos je u prošlosti bio popularan jer je imao pet hodočasničkih bolnica. Na početku 12. stoljeća biskup Santiago je ovdje izgradio crkvu svete Marije (Iglesia de Santa Maria), koja je obnovljena u 16. stoljeću. Toranj joj je dodan u 20. stoljeću. Na desnoj obali rijeke Río Cua, iz 18. stoljeća stoji svetište Sanctuario Quinta de la Angustia, izgrađeno na temeljima bivše hodočasničke bolnice. Na vratima sakristije je lik malog Isusa koji se karta sa svetim Antunom Padovanskim. Cacabelos se nalazi u vinorodnom području pa ima i muzej vina. Svratili smo se u kapelicu svetog Roka u kojoj je stalna izložba umjetnina. U njoj je čovjek koji nam je udario žig u našu hodočasničku putovnicu. Ulaznica se ne naplaćuje, a poželjno je da se donira koji euro. Stavili smo nešto sitniša u škrabicu, pozdravili ljubaznoga gospodina i produžili.
Dogovorili smo se da ćemo u prvom lokalu napraviti dulju pauzu. U središtu na trgu bio je lokal s velikom terasom. Svratili smo u njega, skinuli ruksake i odahnuli. Naručili smo sendviče i pivo. Jeli smo sendviče polako i s tekom, zavaljeni u stolce ispod suncobrana. Na terasi se odmaralo još nekoliko hodočasnika. U ovoj ulici nema prometa pa je vladao mir, a tišina je odzvanjala u ušima. Ovo je idealno mjesto za opustiti se, zaboraviti na usku asfaltnu cestu po kojoj su divljali neodgovorni vozači i zaboraviti taj dio puta. Pijuckao sam hladno pivo i promatrao golubove koji su trčkarali oko stolova. Predložio sam Renati da se pomolimo kada krenemo. Na terasi smo ostali gotovo sat vremena. Dobro smo se odmorili.
Čim smo izašli iz mjesta, hodočasnička staza je skrenula u plantaže vinograda. Vinogradi su bili svuda oko nas. Poljski put je bio ugodan za hodanje. Počinjemo s molitvom. Danas imamo na razmatranju prvo slavno otajstvo: Koji je od mrtvih uskrsnuo! Kao poticaj za ovo razmatranje, pročitao sam pripremljeni tekst iz Evanđelja po Marku:
Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa. I prvog dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob. I razgovarahu među sobom: “Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?“ Pogledaju, a ono kamen otkotrljan. Bijaše doista veoma velik. I ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi s desna. I preplaše se. A on će im: „Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite i kažite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje će ga vidjeti kako im reče!“ One iziđu i stadoše bježati od groba: spopade ih strah i trepet. I nikome ništa ne rekoše jer se bojahu. (Mk 16, 1-8)
Kako piše sveti Pavao u prvoj poslanici Korinćanima: „Doista predah vam ponajprije što primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; Ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Naposljetku, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.“
Sveti Pavao je bio najmlađi među apostolima. Prije preobraćenja, progonio je Crkvu Božju. Stoga se nije smatrao dostojnim susresti s Uskrslim. Kako je i sam napisao da je milošću Božjom to što je i da milost koju mu je pružio Bog nije bila uzaludna. Pavao svjedoči da Krist umrije za otkup naših grijeha, pa su tu otkupljeni i njegovi grijesi prije preobraćenja. I mi se možemo nadati otkupu naših grijeha, ako susretnemo Uskrslog, ako mu nađemo mjesto u našim srcima te ako se s njim družimo svaki dan. On je milostiv i otpustit će nam grijehe naše. Sveti Pavao svjedoči susretu s Uskrslim i svjedoči uskrsnuću samom. Uskrsnuće je temelj naše vjere u Krista.
Sveti Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima govori otprilike ovako: Ako Krist nije uskrsnuo, neće uskrsnuti ni oni koji vjeruju u Njega. Ako nema uskrsnuća, nije zadovoljena žrtva za naše grijehe. Ostajemo u smrti. Jer, ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je naša vjera. Bacamo svoje povjerenje uprazno. Ne postoji život vječni. Zbog toga je Uskrsli Gospodin i Uskrsnuće središnji dio naše vjere.
Isusovo uskrsnuće je svjedočanstvo uskrsnuća ljudskih bića, što je osnovno načelo kršćanske vjere. Za razliku od drugih religija, samo kršćanstvo posjeduje osnivača koji nadilazi smrt i obećava svojim sljedbenicima to isto. Sve druge religije osnovali su ljudi i proroci koji su završili u grobu. Kao kršćani, nalazimo utjehu u činjenici da je naš Bog postao čovjekom, umro za naše grijehe i uskrsnuo na treći dan. Grob ga nije mogao zadržati. On živi i danas, sjedi zdesna Bogu Ocu na nebu.
Razgovor Isusa sa saducejima u Lukinu evanđelju bio je odlučujući u Isusovu životu. Vjera u uskrsnuće daje jedini smisao njegovu hodu prema Jeruzalemu i svemu što će se tamo dogoditi. Kako se saduceji uklapaju u Kristovo uskrsnuće? Netko od saduceja upitaše Isusa: „Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu.“ Govor se odnosi na sedmero braće i jednu ženu. Prvi se oženi, ali umre i ostavi ženu bez djece. Po Mojsijevu zakonu, drugi uze njegovu ženu, onda treći i tako redom sva sedmorica, umriješe ne ostavivši potomka. Na kraju umrla je i žena. Saduceji provokativno pitaju Isusa: „Kojemu će dakle, od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.“ Isus im je odgovorio: „Djeca se ovoga svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji, jer su sinovi uskrsnuća.“ Isus je iz ove rasprave izašao kao pobjednik. Sada Isus iznosi jedan razlog vjere u uskrsnuće. Bog je Bog živih, a ne mrtvih; Mojsije naziva Boga Bogom Abrahama, Izaka i Jakova, što pokazuje da je on Bog živih i da mrtvi uskrsavaju i dalje žive. Bog je, dakle, Bog živih, on je Stvoritelj života, i po svojoj volji stvara život... Svjedoci smo tolikih katastrofa u svijetu u kojima stradavaju desetine tisuća ljudi, a javljaju se kao prirodne pojave na koje ne možemo utjecati, jer su one iznad našeg shvaćanja i razumijevanja. Uz spomenute prirodne katastrofe tu su i ratovi koji se neprestano vode, a vrlo često „za račun i u ime Boga“. Svijetom tumara stotine tisuća prognanih sa svojih ognjišta. Katkad nam se čini da nas ne dodiruju te tužne sudbine nastradalih. U televizijskim dnevnicima sve češće primamo obavijest da nas scene koje slijede mogu uznemiriti. U njima se prikazuje ljudska tuga i patnja, umiranje u mukama, javno pogubljenje….
Smrt je bitan događaj naših života. Ona označava kraj našeg boravka na zemlji. Kada se događa u obitelji izaziva tugu i žalost, jer je otišao jedan član zajednice. Kako umiremo danas? Tko je s nama i tko nas tješi u tim trenucima? Spominjem prirodne smrti koje su nekada zaokupljale cijelu obitelj i umiralo se u obitelji okružen najmilijima. Danas se to događa na rubu, vrlo često u bolničkim sobama, za neke u potpunoj samoći i ostavljenosti. Kako god da pokušamo definirati i samu smrt i sve ono što nas podsjeća na nju, ne uspijeva nam i najradije bismo pobjegli glavom bez obzira. Ako je oko nas i u nama toliki strah od smrti, kako ćemo povjerovati da smrt nema zadnju riječ, da ona ne znači naš konačni kraj?
Isus je pravi Bog i pravi čovjek. U teškim trenucima koje sami doživljavamo često u Njemu gledamo samo Boga koji je tu da nam pruži utjehu i da nas eventualno izbavi iz svega što nije dobro. Zaboravljamo da je on prošao i muke, ali muke kao čovjek. Uostalom, bio je razapet, patio je, osjetio je osamljenost, umro je... Često čujemo da je teško otkriti od čega nas je to Isus oslobodio. Naravno da smo svi naučili da nas je oslobodio grijeha, ali kako? Tražimo očite dokaze. Jedan takav dokaz upravo je u ovom otajstvu slavne krunice: ...koji je od mrtvih uskrsnuo. Tko? Isus Krist! Eto, konkretna smrt, od koje bježimo, i konkretno uskrsnuće, u koje se najčešće bojimo povjerovati. Je li doista Isus uskrsnuo? Skeptici će reći da nije. Neki se neće usuditi tvrditi ništa. Vjernici će reći da je uskrsnuo.
Neka ovo ne bude uvjeravanje, ali u Svetom pismu doista postoje dokazi da je Isus Krist zbilja uskrsnuo od mrtvih. Kristovo uskrsnuće zapisano je u Mateju 28,1-20; Marku 16, 1-20; Luki 24, 1-53 i Ivanu 20,1-21,25. Uskrsli Krist javlja se i u Djelima apostolskim. (Djela 1,1-11) Pogledajte samo apostole. Koje su to kukavice bile nakon događaja na Kalvariji! Što im li se moglo dogoditi? Otkud to da su od onakvih strašljivaca postali neustrašivi navjestitelji Radosne vijesti? Imamo toliko svjedočanstava kroz povijest da je jedan čovjek pristao otići u smrt zbog nekoga drugog čovjeka, ali tko bi uopće htio ići u smrt radi mrtva čovjeka, radi mrtvih ideala? Neka mi nitko ne tvrdi da su apostoli imali ikakve koristi od toga da tvrde da je Učitelj uskrsnuo.
Smrt je neminovna. Dogodila se ona u prirodnim nepogodama, ili prirodno, uvijek je ista. Za nevjernike kraj puta, a za vjernike vrata k novom životu. Isus je pobijedio smrt! Tumačili ovu rečenicu doslovno ili preneseno, uvijek je činjenična: Isus je gospodar života! I to je ono što nas treba ujedinjavati kad se susretnemo sa smrću, u obitelji, na svijetu… i svojom osobnom. Groblja nas podsjećaju na kratkoću života, ali uskrsnuće nam jamči da smrt nije vječna.
Molitva me osnažila. Vrijeme je bilo sunčano bez oblačka. Prolazili smo kroz nepregledne vinograde. Dok smo se molili prošli smo pokraj skupine hodočasnika. Nosili su male ruksake pa je to značilo ili da hodaju kratke dionice ili da imaju pratnju autobusa. Često sam susretao hodočasnike koji su pješačili u organizaciji neke agencije. Oni su uvijek imali pratnju nekoga prijevoznog sredstva i u pravilu nisu nosili teže ruksake.
Dok sam ja vrtio takve misli, sustigao me je jedan hodočasnik mojih godina. Započeo je razgovor na tečnom engleskom jeziku. Iznenadio sam se i pitao ga odakle je. Odgovorio mi je da je Irac. Kada je vidio da smo mi Hrvati koji hodočaste moleći se, odlučio nam je prići. Prepoznao nas je po hrvatskoj zastavi na ruksaku. Nastavio je: „Mi Irci jako volimo Hrvate i Hrvatsku. Ja sam bio više puta u Hrvatskoj. Posjetio sam Dubrovnik i Split. Lijepa zemlja i topli i gostoljubivi ljudi. Kada sam primijetio da se tako srčano molite, odlučio sam vas pozdraviti.“
Zahvalio sam mu na lijepim riječima. Rekao sam mu da i Hrvati jako cijene Irce. Nakon toga upitao sam ga da li je on na hodočašću. Odgovorio je: „Hodam ovo hodočašće već pet godina. Prošao sam najveći dio hodočasničkog puta. Prošle godine sam išao iz Sarrije u Santiago de Compostelu. Bio sam već u katedrali svetog Jakova. Susret sa svetim Jakovom apostolom je najveći događaj u mojem životu. Ove godine prijeći ću dionicu od Ponferrade do Sarrije. Išao bih još, ali nemam dovoljno godišnjeg odmora, pa jednu dionicu moram ostaviti za iduću godinu. Putujemo u organizaciji putničke agencije. Prati nas autobus pa ne moramo nositi teške ruksake.“ Bio sam zadivljen njegovom pričom. Zaželio sam mu da sljedeće godine bude zdrav i da s veseljem završi svoje hodočašće. Taman kada smo započeli razgovor o vinu, primijetio sam da je Renata dosta zaostala. Ispričao sam se ovom simpatičnom Ircu i rekao mu da moram pričekati svoju suputnicu. Ja sam usporio, a on je nastavio dalje sa svojom skupinom.
Sustigla me Renata baš kada sam ulazio u zaselak Pierros. U ovom zaselku je u 11. stoljeću izgrađena crkva svetog Martina – Iglesia de San Martín. Zaselak se nalazi na brežuljku s kojeg se pružao lijepi vidik na Villafranca del Bierzo. Pogledom sam ispratio hodočasničku stazu i vidio da i dalje vodi kroz nepregledne vinograde. Nastavili smo stazom koja se polako spuštala i za pola sata stigli u grad Villafranca del Bierzo.
Villafranca del Bierzo je posljednji važniji grad u pokrajini Leon uz hodočasničku stazu za Santiago. U jednom trenutku u njemu je djelovalo osam samostana i šest hodočasničkih bolnica. U njemu je bogata spomenička baština, a utjecaj Camina od njega je napravio poznato turističko središte. Plaza Mayor, Ayuntamiento, Calle del Agua, Convento del Agustinas Recoletas i ostale palače čine lepezu popularnih turističkih atrakcija. Na ulazu u grad sjeverna vrata na crkvi svetog Jakova su vrata oprosta – Puerta del Perdón, na kojima su oprost dobivali hodočasnici koji zbog bolesti nikako nisu mogli nastaviti svoje hodočašće.
Legenda kaže da je jednom jedan francuski hodočasnik došao do sjevernih ulaznih vrata u crkvu svetog Jakova u Villafranci. Hodočasnik je bio na hodočasničkom putu u Santiago. Obolio je i nije mogao nastaviti svoje hodočašće. Došao je do ovih vrata na crkvi svetog Jakova, a ona su bila zaključana. Kada su ga mještani primijetili da leži na ovim vratima, pitali su ga što želi. On je odgovorio da želi ući u crkvu da se pomoli. Kada su mu rekli da je crkva zaključana, inzistirao je da nađu svećenika s ključevima da mu otvori crkvu. Mještani su o tome obavijestili svećenika koji je došao otvoriti vrata. Kada je otključao sjeverna vrata, hodočasnik je prošao kroz njih i ozdravio je. Od tada se ova vrata zovu i vrata oprosta – Puerta del Perdón. Pokraj crkve svetog Jakova u 16. stoljeću Gil de Hontañón je izgradio fakultet svete Marije (Colegiata de Santa Maria) u gotičkom stilu. Ovdje treba spomenuti i ostatke nekadašnjega franjevačkog samostana iz 13. stoljeća, unutar kojeg je crkva svetog Franje.
Na samom ulazu u grad je crkva svetog Jakova. Otišli smo u hotel Parador de Villafranca del Bierzo gdje smo imali rezerviranu sobu. Nakon kraćeg odmora krenuli smo u razgledavanje grada. Večeru smo rezervirali u hotelu i time riješili jedan problem. Imali smo popis spomeničke baštine koju želimo posjetiti. Htjeli smo osjetiti bilo ovoga grada. Vrijeme je bilo idealno za obilazak.
Iznenadili smo se vidjevši da je središnji trg bio pun kafića i restorana. Svi su bili gotovo u potpunosti popunjeni. Većina gostiju u spomenutim objektima bili su hodočasnici. Zastali smo i mi u jednom lokalu koji je imao terasu na suncu. Iako je bilo sunčano, u gradu je bilo malo svježe, pa je sjedenje za stolom na suncu bilo ugodno. Naručili smo piće i uživali u ovom trenutku.
Krenuli smo u obilazak kulturne baštine ovoga mjesta. Ugodno nas je iznenadila očuvanost i briga koja se vodi o spomenicima kulture. Posebno nas se dojmila crkva svetog Franje. To je impozantna građevina unutar ostataka franjevačkog samostana. Na našu žalost crkva je bila zaključana. Krenuli smo pronaći vrata oprosta. Nismo uspijevali. Kada god bi nekoga upitali, uputio bi nas do njih s objašnjenjem kako da ih pronađemo. Sve vrijeme smo zamišljali da je to nekakav slavoluk kroz koji su hodočasnici prolazili, a na takvo nešto nismo nailazili. I kada smo po ne znam koji put došli do crkve svetog Jakova ugledali smo skupinu turista s vodičem koji je govorio engleski i opisivao legendu o vratima oprosta. Stajao je pred sjevernim ulaznim vratima crkve. Saslušali smo njegova objašnjenja i najedanput nam se sve rasvijetlilo. Bili smo razočarani što su i ova vrata bila zaključana. Nalaze se tik uz hodočasničku stazu i vjerujem da bi svaki hodočasnik rado prošao kroz njih i pomolio se u crkvi svetog Jakova.
Na kraju, sretni što smo se bar slikali na vratima, vratili smo se u hotel. U restoranu smo rezervirali stol za večeru. U ponudi su imali meni za dvadeset devet eura, koji je uključivao predjelo, glavno jelo, desert i vino ili pivo po želji i u neograničenim količinama. Porcije su bile obilne i ukusne. Atmosfera i posluga u restoranu fantastična. Opustili smo se. Renata je pila vino, a ja pivo. Uživali smo. Budući da nas je čekao novi, dosta naporan hodočasnički dan, ubrzo smo krenuli na počinak.
Sedamnaesti dan
Villafranca del Bierzo – O'Cebreiro
Probudio sam se u šest sati, a mogao sam još spavati. To mi se prvi put događa na ovom hodočašću. Budim Renatu, a ona se diže kao iz mrtvih. Frflja nešto nerazumljivo pa mislim da je još uvijek u polusnu. Napokon dolazi k sebi i diže se. Za ovakvo stanje zaslužan je hotel. Najkraće rečeno: izvrstan hotel sa sjajnim krevetom. To je bio odličan odabir. Nije ni skup. Spavanje s doručkom košta trideset eura. Mislim da je to prihvatljivo i za lošiji komfor od onoga koji se nudi u ovom hotelu. Jedina stvar koja nam nije odgovarala u ovom hotelu je vrijeme kada počinje serviranje doručka, a to je u osam sati. Nismo čekali doručak. U sedam smo pokupili svoje stvari i krenuli bez doručka.
Kroz grad Villafranca del Bierzo protječe rijeka Rio Burbia. Svoje ušće u spomenutu rijeku u ovom gradu je našla i rijeka Rio Valcarce. Geografski gledano, grad se nalazi u kotlini na nadmorskoj visini od oko 500 metara. Poseban šarm daju mu šetnice i rekreacijske zone uz spomenute vodotoke. Prolazili smo kroz njega u jutro. Sunce koje je obasjalo okolna brda nagovještavalo je vrlo lijep dan. Unatoč tome, ovako rano, sredinom svibnja, dosta je svježe. Obukli smo se toplije i tako riješili taj problem. Izlazak iz grada je jednostavan i gotovo da se ne može pogriješiti. Hodočasnička staza je dobro označena žutim strelicama i lako se slijedi.
Prešavši most preko rijeke Rio Burbia, ušli smo u kanjon rijeke Rio Valcarce. U ovome stiješnjenom kanjonu tiskaju se i isprepleću autocesta, regionalna cesta, hodočasnička staza i rijeka. Autocesta i regionalna cesta su prometne i bučne. Uz regionalnu cestu vodi hodočasnička staza koja je od nje odvojena betonskim blokovima. Ovi blokovi pružaju kakvu-takvu sigurnost hodočasnicima, ali ne mogu umanjiti buku koja dolazi s nje. U trenucima kada bi buka s ove ceste splasnula, uživali smo u šumovima vodopada koji su dopirali od rijeke Rio Valcarce. U ovaj kanjon, svakih nekoliko kilometara, utisnulo se i neko manje selo. Hodočasnička staza uvijek vodi kroz selo i nakon što ga prođe ponovno se vraća u zagrljaj regionalne ceste.
Na stazi je bilo dosta hodočasnika. Imao sam dojam da svi žure kako bi što prije napustili ovaj kanjon. Posebnu nelagodu su stvarali veliki kamioni koji su dizali prašinu. Trebali smo prijeći 21 kilometar pa da napustimo područje nesnosne buke. Prolazili smo kroz sela Pereje, Trabadelo, La Portela de Valcarce, Ambasmestasa, Vega de Valcarce, Ruitelan. U San Juliánu napokon smo se otrgnuli iz zagrljaja ove ceste.
U selu Vega de Valcarce napravili smo prvu pauzu. Sjeli smo u jedan lokal s terasom uz cestu. Nakon kraćeg odmora i okrijepe, posjetili smo crkvu svete Marije Magdalene i pomolili se. Na rubu ovoga sela, na brijegu, vidjeli smo utvrdu iz 14. stoljeća Castillo de Sarra. Nasuprot utvrdi su i ostaci utvrde Castillo Autares, koju su gradili Kelti, a nakon njih koristili Rimljani i Mauri. Na izlasku iz sela prošli smo pokraj crkve San Juan Baustista.
U selu San Julián hodočasnička staza je nakratko nastavila kroz polja i vinograde po poljskim putovima do početka dosta oštrog uspona prema mjestu La Faba. Jedva sam dočekao neki malo ozbiljniji uspon na kojem ću zaboraviti kamione koji su me maltretirali cijelo prijepodne. Zanimljivost ovoga dijela staze jest što vodi kroz visoku šumu koja je davala dobru hladovinu. Dodao sam gas i prestigao dosta hodočasnika kojima je ovaj uspon zadavao velike muke. Učinilo mi se da sam zatren stigao u La Fabu. To je malo selo u kojem su svratište i bar. Pronašao sam kafić i naručio veliko pivo za sebe i malo za Renatu. Čekao sam da mi se pridruži, jer je zaostala na usponu. Pijuckao sam svoje pivo i čekao je. Bila je žedna i naljutila se što sam joj naručio malo pivo. Rekao sam joj da može popiti dva i time završio prepirku. Naručio sam još jedno veliko sebi i malo Renati.
Hodočasnička staza izlazi iz šume i nastavlja po goleti koja je obrasla sitnim raslinjem. Uz hodočasničku stazu je zasađen drvored. Sa staze su otvoreni vidici u svim smjerovima. Na početku uspona vidjeli smo nešto neobično. Došli smo do čovjeka s četiri osedlana konja. Nudio je jahanje na konju do mjesta Laguna de Castilla za trideset eura. Nisam ni pomislio na unajmljivanje konja, ali Renati je nakon nekog vremena postalo žao što nije. Nastavili smo s usponom.
Vrijeme je bilo sunčano i vedro. Vidici otvoreni unedogled. Na ovom dijelu planine raste sitno raslinje primjereno mediteranskom podneblju i nižim nadmorskim visinama. Dominantna biljka u niskom raslinju je žutika koja je tek počela cvjetati. Mogu samo zamisliti kakav će to cvijetnjak biti za desetak dana. Uživao sam u usponu i krajoliku. Zaželio sam se ovakvih predjela. Ovo mi je došlo kao melem na ranu. Osjećao sam se zdravo i moćno. Nisam osjećao svoj teški ruksak. Bili smo gotovo sami na stazi jer je dosta hodočasnika ostalo u svratištu u prethodnom selu. Idealni uvjeti za molitvu.
Danas imamo na razmatranju drugo slavno otajstvo: Koji je na nebo uzašao. Kao poticaj za ovo razmatranje, pročitao sam tekst iz Djela apostolskih i Evanđelja po Ivanu:
Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazano da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego da čekaju Obećanje Očevo „koje čuste od mene“. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje. Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugog Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha istine, kojeg svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. (Dj 1, 3-4 8-9; Iv 14,16-18)
Poslije svoje muke Isus je mnogim dokazima pokazao da je živ. Četrdeset se dana ukazivao svojim apostolima i drugima, od Boga predodređenim svjedocima te im govorio o Kraljevstvu Božjem. Potom je njima naočigled uzdignut na nebo prethodno im obećavši da ih neće ostaviti kao siročad, nego da će im poslati Duha Branitelja koji će sići na njih i učiniti ih Njegovim svjedocima sve do kraja zemlje. Nakon toga bio je uzdignut njima naočigled i oblak ga je oteo njihovim očima. Fenomen uzdizanja prema nebu, za one koji su mu svjedočili, bio je znak Isusova povratka s ovog svijeta k Ocu. U svim kulturama nebo je simbol transcendencije, božanskog obitavališta, beskonačnoga, savršenstva… Nije, stoga, teško otkriti duboko značenje ove scene: Uskrsli Krist vraća se u svoju božansku slavu noseći sa sobom otkupljeno čovječanstvo. (Ef 4, 8-10)
Što za Isusa znači ovaj događaj? Uzašašće je završnica Kristova života koji je bio neprestano uspinjanje. Njegov ljudski život je, po ljudskim mjerilima, sasvim neuspio, ali prema sudu Očevu uspio je potpuno. To je život posvemašnjeg služenja ljudima. Njegova smrt je početak novoga svijeta u kojemu je ljubav glavna pokretačka snaga. Isus je sigurno već nakon uskrsnuća bio u svojoj slavi od Oca i odatle se pokazivao učenicima, a onda se jednom i vidljivo pred njima uzdignuo, uzašao u Očevu slavu. A kako je uzašao? Nažalost, apostoli i evanđelisti su nam ostavili vrlo malo i blijedo opisano od svega, ali sasvim jasno se označava da je Isus uzašao u svoju slavu. Duboka istina u svemu ovom jest da je Krist, pobjeđujući smrt, započeo nov način života kod Boga. On je onamo ušao prvi da bi pripravio mjesto za svoje izabrane, potom će se vratiti i uvesti ih da bi zauvijek bili s njime.
Da li je On uznesen da se više ne vrati i da ne bude više među nama? Ne, Krist je uzašao kod Oca, ali je među nama prisutan na osobit način. Rekao je: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ Prisutan je u svojoj riječi evanđelja, prisutan je u Euharistiji, prisutan je u svakom našem bratu čovjeku koji je sakrament Kristove prisutnosti među nama. Krist je morao uzaći da bi nam pripravio mjesto i da bi nam poslao svoga Duha koji će nas poučiti o svemu što je on, Krist govorio. Blagdan Uzašašća nije blagdan koji nas dijeli od Krista, nego blagdan koji nas napunja radošću, jer je među nama prisutan na jedan bolji način nego što je bio prisutan među svojim suvremenicima.
A što znači, za nas, uzašašće? Mnogo nam poručuju zadnje Isusove riječi upućene apostolima. „I bit ćete mi svjedoci muke, uskrsnuća, slave.“ Apostoli će to svjedočiti riječju i životom. I mi moramo biti svjedoci kako muke, tako uskrsnuća i slave. Čini mi se da mi kršćani danas želimo biti svjedoci samo njegove slave, ali ne nikako muke i uskrsnuća. Nakon Isusova uzašašća anđeli prekoravaju apostole: „Što stojite gledajući na nebo?“ Kao da su im htjeli reći: radite i trudite se kao što je Isus radio i trudio se pa ćete i vi jednako tako ući u njegovu slavu.
Svojim uzašašćem u nebo Isus se vraća „o desnu“ svome Ocu, čiju je ljubav prema ljudima potvrdio do krajnjih granica ljudskih mogućnosti: umro je za ljude. A to je i bila zadaća koju je Isus od Boga Oca dobio među ljudima i za ljude: posvjedočiti im da ih Bog ljubi, makar koliko ga to svjedočenje koštalo. Biti nekome „o desnu“ znači biti počašćen, biti priznat od toga nekoga. Ako je Isus o desnu Boga Oca, znači da je taj Bog Otac priznao to Isusovo djelo svjedočenja Božje ljubavi do krajnjih ljudskih granica: do smrti. Već je uskrsnuće najavilo da ta smrt na križu nije bila poraz nego cijena koju je zbog ljudske zloće platio Isus. Uzašašće uskrslog Isusa na nebo pak je na neki način dopuna uskrsnuća, konačno ostvarenje onoga što je uskrsnućem započelo. No „taj koji je uzašao“ ujedno je obećao da će „ponovno doći“ i to ne samo da kao turist „malo razgleda“ kako izgleda svijet mnogo godina nakon njegova odlaska s ovoga svijeta i uzašašća u nebo, nego će doći „suditi žive i mrtve“ – a to znači: sve ljude. Da će suditi „žive“ možemo razumjeti da će to biti oni ljudi koji će na svršetku ovoga svijeta živjeti kao ovozemaljski ljudi, a da će suditi „mrtve“ možemo razumjeti da će to biti ljudi koji će u vrijeme svršetka ovakvoga zemaljskog načina postojanja već biti „mrtvi“. Ali samo mrtvi za ovaj svijet, ali ne i za vječnost – jer mrtvima inače nema smisla suditi.
Naša budućnost u uzašašću nuka nas i nadahnjuje da zauzeto živimo na ovome svijetu, da ne budemo lijeni za dobro. Tako možemo razumjeti upit anđela koji je bio upućen svim svjedocima Isusova uzašašća: „Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.“ Isus će ponovno doći! Zato treba pripraviti i sebe i svijet da bude spreman za taj novi dolazak! To je poziv i zadatak za sve Isusove učenike do konca ovoga svijeta. To vrijedi za sve ljude koji će nastojati životom biti Isusovi: neće smjeti stajati i gledati nego riječima i djelima svjedočiti Božju ljubav prema ljudima i Božju umiješanost u događanja u svijetu. To svjedočenje Isusovih ljudi više će puta tražiti od njih ozbiljan napor i žrtvu.
Poznata su vremena kad su mnogi Isusovi ljudi, kršćani, čak i umirali za Isusa: to su brojni mučenici kojima mi niti imena ne znamo. Vrlo vjerojatno od nas kršćana na ovim prostorima i u ovim vremenima neće se tražiti takva žrtva života, ali je posve sigurno da se traži svjedočenje kršćanskog življenja u svojoj svakodnevici. I zato mi kršćani ne možemo i ne smijemo biti posve isti kao drugi ljudi, neprepoznatljivi po svojim riječima i djelima u svojoj svakodnevici života. Mi ne možemo biti tužni što: ne smijemo krasti, a drugi mogu, ne smijemo psovati, a drugi mogu, moramo nedjeljom na misu, a drugi ne moraju. Tko se tako osjeća, taj jasno pokazuje da uopće ne razumije vjeru kojoj pripada, pa makar je primio sve sakramente i makar je upisan u sve vjerničke knjige. Mi kršćani se trudimo ne činiti loše jednostavno zato što želimo biti „dostojni kršćanskog imena“, što želimo biti što vjernija slika svoga Stvoritelja. Dakako, da nam zbog ranjenosti istočnim grijehom to više puta ne uspijeva, ali se onda za te svoje neuspjehe kajemo, i onda se opet i opet iznova trudimo ostavljati trag dobra. Nezaobilazna pomoć i nadahnuće u tom našem nastojanju su nam Isusovi sakramenti i molitva. Pa kao što nijedan sportaš bez treninga ne može postići vrijedan rezultat, tako nijedan kršćanin ne može bez molitve i sakramenata uistinu kršćanski živjeti. Mnogo je primjera koji to pokazuju.
Onaj koji je uzašao, otišao je „pripraviti nam mjesto“ – kako je to Isus jednom zgodom rekao – i zato s pravom računa da ćemo mi jednom stići na to „pripravljeno mjesto“. Ta Isusova ponuda „mjesta“ u vječnosti jest ponuda koja se ne da ni s čim na ovome svijetu usporediti. Uistinu smo mi ljudi počašćeni onim što nam uskrsli Isus nudi u vječnosti, ali on hoće da i mi uložimo svoj trud i svoje sposobnosti. Ako se znamo iskreno kajati za naše grijehe, zaslužit ćemo život vječni. Svatko od nas će zadovoljnije i sretnije živjeti ako u ovaj život na zemlji unesemo vrijednosti neba, ako već na proputovanju ovim svijetom, u radostima i poteškoćama, po vjeri znamo da je to naše putovanje prema nebu. Tada se i nevolje lakše podnose, tada su i sretni događaji još radosniji jer nas k vječnoj radosti neba vode. Isus nas u nebo zove… ne oklijevajmo i slijedimo Ga.
S molitvom smo završili u selu Laguna de Castilla. Osnažen Duhom Svetim, pun elana, nastavio sam s usponom. Nakon desetak minuta hoda stigli smo do oznake na kamenu na kojem je pisalo da smo upravo na granici između pokrajine Galicije i Provincije Lugo. To je značilo da ulazimo u Galiciju u kojoj se nalazi katedrala svetog Jakova, odnosno da je to posljednja pokrajina na ovom hodočasničkom putu. Razveselila me ta spoznaja. Na prijevoju iznad mene nazirao sam naše današnje odredište – O'Cebreiro.
O'Cebreiro se smjestio neposredno ispod prijevoja. Treća je najviša točka na ovom hodočasničkom putu. Nalazi se na planinskom lancu Sierra dos Ancares. U njemu ima niz znamenitosti. Poznat je po okruglim kamenim kućama pokrivenim stožastim slamnatim krovovima. Kuće su donedavno bile nastanjene. Sada je u jednoj od njih smješten etnografski muzej. Ulaz u muzej se ne naplaćuje, a obično je otvoren u jutarnjim i večernjim satima. U O'Cebreiru je crkva iz predromaničkog doba izgrađena u 9. stoljeću, a posvećena je Blaženoj Djevici Mariji – Iglesia de Santa María Real. To je najstarija, još uvijek netaknuta crkva na cijeloj ruti Camino Francesa u Santiago de Compostela. Prema nagađanjima, u njoj je bio skriven sveti gral u srednjem vijeku. Njezina zvona zvonila su i vodila hodočasnike kada je bilo loše vrijeme s puno magle, preko zime.
Prema legendi iz 14. stoljeća, jedan se mještanin probijao kroz veliku mećavu i rekao svećeniku da je došao samo da bi prisustvovao misi. Svećenik mu nije povjerovao i rekao je da je došao samo zato da bi dobio malo kruha i vina. U tom trenutku se dogodilo čudo. Kruh i vino pretvorili su se u tijelo i krv Kristovu. Ova se slika nalazi u kapelici Santo Milagro. Sliku je darovala kraljica Izabela 1486. godine tijekom svojega hodočašća u Santiago de Compostela. Izvan crkve se može vidjeti poprsje Don Eliasa Valiña Sampedro, župnika koji je u šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća preporodio Camino. Putovao je po Europi i držao predavanja, a 1984. godine markirao je Camino Frances žutim strelicama kao smjerokazima kretanja. On je zaslužan i za obnovu hostela San Giraldo de Aurillac, koji je bez sumnje najposjećeniji nakon Roncesvala jer je u pogonu od 9. stoljeća.
Sobu smo rezervirali u svratištu Venta Celta koje se nalazi u samom centru O'Cebreira. Svratište je bilo puno hodočasnika. Nije bilo slobodnih mjesta za stolovima, pa smo sjeli za šank. Javili smo se vlasnici. Dobili smo ključ od sobe i taman kad smo htjeli krenuti vidio sam da kuharica servira neko varivo. Rekla nam je da je to juha od raštike. Naručili smo dvije porcije. Morao sam nakon dugo vremena pojesti nešto sa žlicom. Nisam mario da li je to juha ili varivo. Bilo mi je važno da je skuhano nešto zeleno i da je toplo.
Zaključili smo da je to varivo od raštike. Nedostajalo mu je dosta sastojaka, ali u ovoj situaciji i na ovom mjestu bilo je ukusno i uživali smo u njemu, pa smo nakon prve porcije naručili još jednu.
Nakon što smo se osvježili i presvukli, išli smo u obilazak O'Cebreira.Vani je puhao hladan sjeverac. Bilo nam je hladno pa smo se vratili u sobu po topliju odjeću. U oči su nam upali hodočasnici. Sve su terase ispred lokala bile pune. Bilo je dosta hladno, a neki od hodočasnika sjedili su na terasama u kratkim hlačama. Temperatura je bila niža od deset stupnjeva. Iako su sjedili na suncu, moralo im je biti hladno. Dok smo hodali kroz hladovinu po otvorenom terenu, imao sam osjećaj da je temperatura ispod nule.
Odlučili smo razgledati crkvu i pomoliti se. Na našu sreću bila je otvorena. Unutra je bio svećenik. Udarao je žigove u hodočasničke putovnice i naplaćivao ulaznice dva eura po osobi. U vitrinama u ovoj crkvi izloženo je puno prijevoda Biblije. Razveselio sam se kada sam među njima našao i hrvatski prijevod. Crkvica je mala, ali dobro očuvana. Nikada nije bila izvan upotrebe od kada je izgrađena u 9. stoljeću. Pomolili smo se i puni dojmova napustili ovaj hram Božji.
Htjeli smo posjetiti etnografski muzej, ali je bio zatvoren. Nastavili smo sa šetnjom. Gotovo sve kuće imale su slamnate krovove. Nema novogradnji osim jednog dosta velikog svratišta, ali ono je izgrađeno izvan sela. Našli smo stol ispred jednog bara i sjeli. Sunce je bilo još dosta visoko, a stol je bio na suncu u zavjetrini. Naručio sam pivo, a Renata zeleni čaj. Nije bilo ugodno sjediti na ovoj hladnoći. Popili smo piće i napustili ovu terasu.
Atmosfera je bila čista, nebo bez oblačka, a vidljivost dokle oko seže. Pokraj ovoga mjesta je i vrh na kojem je veliki drveni križ. Do njega je 200 metara visinske razlike i odlučili smo popeti se do njega. Krenuli smo polako do vrha da se ne oznojimo. To ne bi bilo dobro na ovoj hladnoći. Na glavu sam nabio vunenu kapu, a na ruke navukao rukavice. Nagrada za trud bila je velika. Vidici su bili nezaboravni i fascinantni. Neki su vrhovi ovoga planinskog lanca bili goli, a drugi su obrasli šumom. Na najvišim vrhovima bilo je još snijega. Sve je to činilo idiličnu harmoničnu sliku. Uživao sam u svakom trenutku i nije mi bilo žao uloženog truda.
Na ovaj smo se vrh popeli zbog još jednog razloga. Htjeli smo biti na zalasku sunca koji bi s ove visine trebao biti veličanstven. Sjeli smo u zavjetrinu postolja ovoga križa i čekali. Promrzli smo od hladnoće, ali bili smo zadovoljni. Zalazak sunca je zaista veličanstven na ovom mjestu. Za preporučiti je svima koji se nađu ovdje za dobre vidljivosti da učine isto. Posebno su bili fascinantni osunčani vrhovi ovoga gorja dok je kotlina bila u mraku. Čim je sunce zašlo i ovdje je nastupio mrkli mrak. Zadovoljni s viđenim, vratili smo se u svratište na večeru.
Našli smo slobodan stol. Naručili smo hodočasničku večeru. Molio sam konobara da mi donese još jedno varivo. Nije bilo više dobro kao prije. U restoranu je bila vesela atmosfera. Hodočasnici su bili zadovoljni i sretni što se nalaze na posljednjem gorju prije Santiaga de Compostele. Restoran je bio nabijen pozitivnom energijom. Svi su bili susretljivi i spremni na pomoć. To je duh hodočašća bez obzira na razloge i motive koji se razlikuju od hodočasnika do hodočasnika. Uživali smo biti dionikom toga zajedništva, ali došlo je vrijeme za odmor. Sutra je novi hodočasnički dan.
Osamnaesti dan
O'Cebreiro – Sarria
Probudio sam se malo prije šest sati. Pogledao sam kroz prozor i iznenadio se. Ništa se nije vidjelo. Prozorska stakla bila su zaleđena. Čuo se huk vjetra. Počeo sam cvokotati zubima. Bilo mi je hladno. Renata je ležala u krevetu i navukla pokrivač preko glave. Sklupčala se u smotuljak. Probudio sam je i otišao u kupaonicu. Renata se digla i odijevala sve dvostruko. Kažem joj da nije smak svijeta i da joj ne treba tolika roba. Nije poslušala. Imao sam osjećaj da je navukla na sebe sve što je imala u ruksaku. Puhao je hladan vjetar. Hladnoća je prodirala do kostiju. Žustro smo krenuli s ovoga prijevoja. Još sam jedanput naučio da se planinu, bez obzira na godišnje doba, nikada ne smije podcijeniti.
Nakon desetak minuta oštrijeg hoda zagrijao sam se i došao sebi. Ušli smo u šumu koja nas je štitila od hladnog i neugodnog vjetra. Hodočasnička staza vodi po šumskom makadamskom putu i lagano se spušta do sela Linares. Iako se već dobro razdanilo, još nije zasjalo sunce. Vjetar je radio smirujuću zvučnu kulisu u krošnjama stabala. Nestao je i osjećaj hladnoće. Procijenio sam da su to dobri uvjeti za molitvu. Danas imamo na razmatranju treće radosno otajstvo: Koji je Duha Svetoga poslao! Kao poticaj za ovo razmatranje pročitao sam pripremljeni tekst iz Svetog pisma:
„I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor.“ (Lk 24, 49) Onda se vratiše u Jeruzalem s brda zvanog Maslinsko, koje je blizu Jeruzalema, udaljeno jedan subotnji hod. I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili; Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun revnitelj i Juda Jakovljev – svi oni bijahu postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom. (Djela, 1 12-14) Kada je konačno došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđu po jedan na svakog od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: „Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinjem jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašavaju veličanstvena djela Božja.“ Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugog pitali: „Što bi to moglo biti?“ Drugi su pak, podrugujući se, govorili: „Slatkog su se vina ponapili.“ (Djela, 2 1-12)
Kroz cijelo Sveto pismo vidimo djelovanje Duha Svetoga, počevši od stvaranja svijeta (Postanak 1, 2) pa do današnjih dana, a tako će biti sve do ponovnog povratka Isusa Krista kojeg iščekujemo prema njegovu obećanju. U Starom zavjetu postoji niz svjedočanstava koja upućuju da je Duh Sveti povremeno dolazio i odlazio, ali se nije trajno zadržavao na zemlji i u ljudima.
Počevši danom Pedesetnice, Duh Sveti je započeo trajno prebivanje u vjernicima, što je ujedno i ispunjenje Božjeg obećanja da će uvijek biti s nama i da nas nikad neće zanemariti. Duh Sveti silazi na nas od Oca preko njegova sina Isusa Krista. Po Duhu Svetom darovana nam je vjera. Kada naša vjera postane nepokolebljiva i čvrsta, stvorili smo dobar dom u našim srcima, u koji se useljava Isus Krist. Tu, u našem srcu, Njegovu domu, moramo mu iskazati trajnu dobrodošlicu, a on će nam uzvratiti stalnom brigom za naše spasenje.
Bog je obećao vječni život svima koji vjeruju u Krista, a kao garanciju da će ispuniti svoje obećanje poslao je Duha Svetog, da prebiva u vjerniku do dana otkupljenja. Kada kupujemo neku nekretninu ili automobil, tražimo kredit od banke. Za to moramo dati depozit. Bog je osigurao sve vjernike davanjem depozita za njihov budući odnos sa sobom time što je poslao Duha Svetog da prebiva u njima. Mi vjernici moramo Bogu uzvratiti vraćanjem uzetog kredita i opravdati njegov depozit koji je bez ikakva jamstva položio za nas, imajući puno povjerenje u nas. Imajmo i mi puno povjerenje u njega, vratimo uzeti kredit i time ćemo osigurati Božju milost kada stignemo u kraljevstvo nebesko.
Kao kršćani u svojim molitvama najčešće zazivamo Boga Oca i Spasitelja Isusa Krista. A što je sa Svetim Duhom? Postoje mnoga pogrešna shvaćanja o osobnosti Svetoga Duha. Neki se usuđuju tumačiti Svetoga Duha kao neku tajnovitu silu koja je neosobna i koju Bog daje Kristovim sljedbenicima. Bez obzira na to što tko misli, Sveto pismo daje jasnu osobnost Svetom Duhu. To je Biće ili Osoba s umom, osjećajima i voljom. U Bibliji nalazimo da je Sveti Duh Bog, to jest treća Osoba Božanstva.
Zašto Svetoga Duha najmanje poznajemo? Odgovor nije teško objasniti. Isusa Krista, kao drugu božansku Osobu, poznajemo po tome što se utjelovio i postao Čovjekom, bio je jedan od nas. Po njemu smo upoznali Boga Oca, prvu Osobu Božanstva, kojemu se i sâm Isus obraća. U Evanđelju po Ivanu Isus kaže: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca.“ Iz Svetog pisma jasno proizlazi da je Sveti Duh Bog, odnosno treća Osoba trojedinog Boga. Dakle, na pitanje tko je Sveti Duh, možemo reći da znamo i vjerujemo da je Sveti Duh pravi Bog, treća Osoba Presvetog Trojstva. On je ljubav između Oca i Sina, ljubav koja želi ujediniti Boga i čovjeka. Otac, Sin i Sveti Duh se savršeno nadopunjuju i djeluju.
Nakon silaska Duha na apostole, oni su postali nove osobe, ispunjene Božjom snagom koja je došla po Svetom Duhu, osposobljeni da neustrašivo svjedoče Kristovo uskrsnuće. Pošto su apostoli bili ispunjeni silom Svetog Duha, izašli su među narod i neustrašivo svjedočili da je Isus uskrsnuo i da je živ. Njihovo svjedočenje i prva obraćenja smatraju se početkom kršćanske crkve ili rađanjem crkve. Kao novo stvorenje crkva se može roditi samo od Duha u kojem je izvorište svega što se rađa u Bogu. Isus Krist šalje svoga Svetog Duha svojoj crkvi sve do današnjeg dana. U Djelima apostoli govore o djelovanju Svetog Duha. Sveti Pavao svjedoči da ga je Duh vodio na određena mjesta, a isto tako sprječavao da ide na neka druga mjesta. Iz toga možemo zaključiti da su učenici u svojoj službi bili vođeni Svetim Duhom.
Ono što je važno za nas danas jest vidi li se na nama očitovanje Svetog Duha. To je važno zbog toga što Sveti Duh koji je djelovao u Isusu i u apostolima djeluje i u nama vjernicima danas. Kad bi apostol Petar prolazio, njegova sjena bi ozdravljala ljude. Duh je djelovao preko apostola i očitovao svoje darove.
Postavlja se pitanje jesmo li kao vjernici ispunjeni Svetim Duhom? Možemo reći da sve ovo znamo; ali vidi li se u našim životima djelovanje Svetog Duha? Dragi prijatelju, možda ideš u crkvu redovito, možda primaš i euharistiju ili svetu pričest, ali jesi li ispunjen Svetim Duhom? Kako to možeš znati? Vrlo lako.
Ako Sveti Duh djeluje u nama, on proizvodi plodove Duha. Koji su to plodovi Duha? U poslanici Galaćanima čitamo: „Naprotiv plod su Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Protiv ovih ne postoji zakon. Oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama. Ako imamo život po Duhu, slijedimo Duha. Ne težimo za taštom slavom.“ (Gal 5, 22-25)
Sveti Duh želi u našem životu učiniti nešto sasvim novo, On želi proizvesti nabrojene plodove u našem životu i zato dopustimo mu da nas obuzme i obnovi svoju silu i snagu u nama. On će to učiniti ako ga molimo i ako to želimo, čak i onda kad pomislimo da nismo sposobni govoriti i svjedočiti za njega, On će nam reći što treba. Molimo da Sveti Duh uđe u naša srca i pouči nas kako što više ljubiti i slijediti Spasitelja Isusa.
Duh Božji je stvarna i pozitivna sila u našoj povijesti i on uvijek pronalazi pojedince preko kojih može djelovati za opće dobro. Duh Sveti silazi na svakoga, a ne samo na službene predstavnike Crkve. Odgovornost je, dakle, na svima nama. Primanjem Duha primamo i njegove plodove. Isus nam odmah nudi svoj mir.
Kakav je to njegov mir? Ivan nam svjedoči da je dar Duha isto što i dar Kristova mira. Taj jedinstveni mir nije samo odsutnost rata i nemira nego je unutarnja punina, duhovno blagostanje koje se prelijeva i u našu konkretnu životnu stvarnost. U svijetu koji duboko razdiru podjele i napetosti svake vrste potrebno je vjerovati u evanđeosku utopiju uzajamne ljubavi i praštanja. Odgojiti se za mir znači naučiti upravljati sukobima, prihvatiti nenasilan stil života te naučiti umijeće iskrenog i mirnog dijaloga u poštovanju i uzajamnom uvažavanju. Kristov mir nije sinonim za običnu odsutnost nemira. Njegov mir pronalazi svoj izvor u ljubavi nebeskog Oca.
Sljedeću molitvu stalno je molila moja majka. Kada sam je prvi put čuo, nisam shvaćao što to ona moli. Moja majka ne zna čitati, pa je morala tu molitvu naučiti od svoje majke ili bake. Što nam to govori? To nas upućuje da je priprosti puk, koji vjeruje bez propitkivanja, svjestan potrebe za Duhom Svetim, pa mu se obraća sljedećom molitvom:
Dođi, Duše Presveti, s neba nas posjeti, zrakom svoje milosti.
Dođi, Oče ubogih, djelitelju dara svih, dođi srca svjetlosti.
Tješitelju tako blag, ti nebeski goste drag, pun miline, hlade tih.
Umornima odmore, u vrućini lahore, razgovore žalosnih.
Sjaju svjetla blaženog, sjaj u srcu puka svog, napuni nam dušu svu.
Bez božanstva tvojega, čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu.
Nečiste nas umivaj, suha srca zalijevaj, vidaj rane ranjenim.
Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim.
Svim što vjeru imaju, što se u te ufaju, sedam svojih dara daj.
Daj nam krepost zaslužnu, i smrt lijepu, blaženu, daj vjekovit svima raj.
Moramo se otvoriti zazivima Duha Svetoga i zagledati se u vlastiti život i pronaći ono što se na poseban način treba otvoriti Njegovu djelovanju.
Molitva nas je toliko obuzela da nismo primijetili da smo prošli kroz selce Linares. U ovom selu je mala crkvica iz 12. stoljeća Iglesia de San Esteban. Vidio sam njezine slike na internetu kada sam se pripremao za ovo hodočašće. Uz slike je pisalo da se ne zaključava preko dana, pa sam planirao da je posjetimo i u njoj se pomolimo. Nažalost, samo smo prošli kroz selo. Slijedi kraći i malo oštriji uspon na brdo Alto de San Roque na kojem se nalazi veliki brončani kip hodočasnika. Tu se može i predahnuti i uživati u nezaboravnim vidicima.
Nakon ovoga brda silazi se oko 600 metara nadmorske visine sve do mjesta Triacastela. Hodočasnička staza na tom dijelu prolazi kroz niz manjih planinskih sela. Čini se da je ovo pravi stočarski kraj i većina stoke koju sam vidio bile su muzne krave. Hodočasnička je staza, kroz ova sela, bila puna kravljeg izmeta. Suhi se nije mogao izbjeći, a sve sam učinio da ne stanem u svježi. To nije bilo nimalo lako. Kuće u ovim selima su zapuštene i neodržavane. U selima kao da nema žive duše. Nigdje nikoga. Ne znam što ti ljudi rade i gdje su. Ovo je zanimljiva pojavnost na cijelom dosadašnjem hodočasničkom putu.
Krajolik kojim smo prolazili bio je lijep. Ovaj dio planine je šumovitiji, ali s puno proplanaka i livada. Dosta je i sjenokoša, pa to daje privid stočarskog kraja. Kako smo se spuštali, bilo je sve toplije. Vrijeme je bilo vedro i sunčano. Počeli smo skidati slojeve odjeće koju smo navukli u O`Cebreiru. Hodočasnička staza nije bila nimalo ugodna za hodanje. Nije bilo oblutaka, ali je povremeno bila strmija i posuta pijeskom. Trebalo je pripaziti da se ne posklizne. Ovaj dio puta toliko je iscrpio Renatu da je odučila naći nekakav prijevoz iz mjesta Triacastela do Sarrije.
Polako i sigurno, pazeći na svaki korak, svladali smo posljednje veliko gorje na ovom hodočasničkom putu. Ustali smo rano ujutro i izašli na temperaturu ispod nula stupnjeva, a sada u mjestu Triacastela temperatura je 20 stupnjeva Celzijevih u hladu. Nije lako pješačiti po tako velikim temperaturnim razlikama. Skidao sam sa sebe sloj po sloj odjeće. Od toplije odjeće ostavio sam samo deblje planinarske hlače. Njih sam odlučio skinuti u lokalu gdje ćemo napraviti pauzu. Zadnja dionica hodočasničkog puta do mjesta Triacastela vodi kroz drvored visokih hrastova i kestenova. Hladovina je dobrodošla. Ugoda koju je stvarala sjena ovih velikih stabala je neopisiva.
Triacastela je dobilo ima po tri utvrde koje su nekoć tu stajale. Na to podsjeća toranj crkve iz 18. stoljeća Iglesia de Santiago, na kojem su izrezbarene tri utvrde. Kamen za crkvu je iz istog kamenoloma iz kojeg je kamen za katedralu svetog Jakova u Santiagu. Kamen su donosili hodočasnici pa su im u to ime, u gradu, podignuli spomenik. Danas je ovo mjesto živo s puno kafića, trgovina i restorana.
Sjeli smo za stol na terasi ispod suncobrana u jednom lokalu, skinuli teške ruksake i opustili se. Naručili smo sendviče i pivo. Upitao sam konobara zna li koje su mogućnosti prijevoza do Sarrije. Autobus je vozio tek navečer, a drugi prijevoz ne postoji. Pitao sam ga kakva je situacija s taksijem Odgovorio je da jedini taksi u mjestu ima vlasnica ovoga restorana. Zamolio sam ga da je pita može li odvesti jednu osobu do Sarrije. Vlasnica je došla do našeg stola i rekla da ona ide odmah, i ako netko želi ići da ga može povesti. Renata je ostavila sendvič i pivo, žurno uzela ruksak i otišla za Sarriju.
Renatin sendvič sam spremio u ruksak, a svoj sam pojeo. Popio sam oba piva. Dobro sam se opustio i odmorio. Nakon osvježenja uprtio sam ruksak i krenuo slijedeći žute strelice. Na izlasku iz ovoga gradića došao sam do table na kojoj su bile opisane dvije mogućnosti nastavka puta do Sarrije. Odabrao sam kraći put da što prije stignem u Sarriju kako bi mi ostalo što više vremena za razgledavanje.
Čuo sam da me netko zove. Okrenuo sam se i vidio jednog Kineza kako mi maše. Stao sam i pričekao ga. Nakon što me sustigao nastavili smo zajedno. Na tečnom engleskom pitao me zašto sam izabrao ovaj smjer. Odgovorio sam mu da je kraći i da na njemu ima manje uspona. Ispričao mi je svoju priču. On je Amerikanac iz Los Angelesa. Radi u tvrtki koja se bavi distribucijom električne energije. Ove godine spojio je tri svoja godišnja odmora i sa suprugom došao na hodočašće. Katolik je. Svaki dan prelazi 10 –15 kilometara, jer supruga više neće i ne može. Danas su ostali u Triacastela, a sutra trebaju dalje. Došao je vidjeti koji smjer da odaberu i kakve su nam mogućnosti na njemu. Do sada su potrošili četrdeset pet dana, a htio bi do kraja godišnjeg odmora stići u Santiago. Dogodine će se vratiti i prijeći ovaj put biciklom. Želi ponoviti ovo hodočašće na kojem je postao drugi čovjek. Naučio se toleranciji i slušanju drugih. Prije je bio živčan i jedva da je imao strpljenja saslušati ono što ga netko pita. Sada je to druga priča. Potpuno se preobrazio. Ima stalnu potrebu da to svjedoči svakome koga sretne.
Pažljivo sam ga saslušao. Dojmila me se njegova priča. Rekao sam mu da i ja imam suputnicu i da je otišla taksijem za Sarriju. Zavjetovala se prijeći pola hodočasničke staze pa sada kada je umorna koristi neki oblik prijevoza. „Rekao sam vam informacije koje imam i razloge zašto sam odabrao ovaj smjer.“ Iznenada me upitao: „Da li je ovo hrvatska zastava na ruksaku?“ Nisam mogao vjerovati da zna kako izgleda hrvatska zastava. Nasmijao sam se i odgovorio potvrdno. Pitam sam ga kako to zna. Odgovorio mi je da mu je to hobi te da zna većinu zastava i grbova. Odvratio sam da nemam taj talent i da mu se divim. Hodali smo zajedno gotovo kilometar. Kada se hodočasnička staza počela malo oštrije uspinjati, pozdravili smo se. On se vratio, a ja sam nastavio dalje prema današnjem cilju. Nekako sam stalno mislio o onome što mi je ispričao.
Dan je bio sunčan i vruć. Znoj se cijedio niz moje tijelo. Bio sam skroz mokar. Krajolik kojim sam prolazio bio je posve različit od onoga jutrošnjeg, planinskog. Ovaj je bio brežuljkast s puno obrađenih poljoprivrednih površina s kojih je dolazio nesnošljiv smrad. Seljaci fekalijama polijevaju njive, a izgleda da baš sada fermentiraju i oslobađaju plinove. Morao sam staviti nešto preko nosa i usta. Nisam imao rubac pa sam odvojio sjenilo za vrat s moje planinarske kape i svezao ga preko nosa i usta. Ne znam je li to bila autosugestija, ali imao sam osjećaj da je to umanjilo smrad. Ne znam što je bilo, ali pouzdano znam da mi je bilo lakše disati.
Prilazio sam jednom selu. Imao sam osjećaj da je napušteno i bez stanovnika. Kuće su bile urušene i iz većine je raslo drveće. Hodočasnička staza prolazila je ovim sablasnim selom. Kada sam stigao do jednoga ograđenog dvorišta na kojem su bila otvorena vrata, mislio sam da sam zalutao. Počeo sam se okretati i uočio sam žutu strelicu koja pokazuje smjer preko ovog dvorišta. S moje lijeve strane bila je stara kuću ispred koje se sušilo oprano rublje. To je značilo da nije napuštena. Dvorište je bilo pokriveno rijetkim blatom. S lijeve strane primijetio sam kvočku koja leži, a ispod nje su provirivale dvije pileće glavice. S desne strane uočio sam desetak razbacanih jaja u kojima sam vidio mrtve piliće. Sve je izgledalo kao da je neki luđak uzeo jaja ispod kvočke i razbacao ih po dvorištu. Užasna i uznemirujuća scena.
Izvadio sam mobitel i napravio nekoliko snimki ovog dvorišta. Bio sam uznemiren i jedva sam čekao da napustim ovo selo. Na izlasku iz sela još jedanput sam slikao ovaj užas. Hodočasnička staza nastavila je kroz blatni usjek oštrije uzbrdo. Nisam mogao izbjeći blato. Cipele su mi postale teške. Na izlasku iz ovog usjeka bilo je odmorište s česmom i pitkom vodom. Odlučio sam stati i oprati gojzerice. Kada sam ih oprao, uzeo sam bocu i počeo točiti vodu. Primijetio sam mladića koji mi je prilazio. Pozdravio je i pitao da li je voda pitka. Odgovorio sam da još nisam pio, ali da stoji natpis da je pitka. Skinuo je ruksak, uzeo svoju bocu i došao uliti vodu. Započeli smo razgovor. Rekao mi je da je student prava, da je iz Madrida i da mu je na fakultetu još ostao samo diplomski rad, pa je odlučio prije nego što diplomira napraviti ovo hodočašće.
Pitao sam ga da li je prošao kroz zapušteno selo u kojem je samo jedna naseljena kuća, a hodočasnička staza prolazi preko blatnog dvorišta. Rekao je da je upravo tuda prošao. „Jesi li vidio kvočku s pilićima i razbacana jaja iz kojih su virili leševi pilića?“ Odgovorio je niječno. Rekao sam mu da ću mu pokazati slike, da sam ja to snimio. Izvadio sam mobitel i potražio zadnje snimke. Mojem iznenađenju nije bilo kraja. Imao sam sve slike, ali na njima nije bilo kvočke niti razbacanih jaja. Nasmijao sam se i ugrizao se za usnu da utvrdim da li sanjam. Nije bio san. Sve je bila java osim kvočke i pilića. Sotona je ponovno pokušao unijeti nemir u moju dušu. Nije uspio jer mi dušu štiti Duh Sveti, moj najbolji i najvjerniji saveznik u borbi protiv zla. Hvala ti Branitelju! Hvala ti na zaštiti i miru koji unosiš u moj hodočasnički život.
Sa Španjolcem sam nastavio do idućeg sela u kojem smo popili pivo. Ispričao sam mu svoju priču. Rekao mi je da on nije doživio ništa slično, ali da je čuo dosta sličnih priča s ovoga hodočašća. Španjolac je bio umoran i ostao je u kafiću, a ja sam uprtio svoj ruksak i nastavio prema Sarriji.
Ponovno sam morao zavezati sjenilo preko usta i nosa. Valjda visoka temperatura pridonosi ovako intenzivnom nesnošljivom smradu. Žurio sam da čim prije stignem do Sarije i da se riješim ovoga smrada. Na hodočasničkoj stazi više nisam susreo nijednog hodočasnika. Vrućina je bila nepodnošljiva, a znoj je tekao u potocima. Što sam se više primicao Sarriji, imao sam osjećaj da temperatura zraka raste. Oko pet sam napokon stigao u Sariju do hotela Alfonsa IX. U gradu se nije osjećao nesnošljivi smrad. Bio sam žedan. Nazvao sam Renatu i rekao joj da me čeka ispred hotela. Prvo sam želio sam popiti nekoliko piva i nadoknaditi izgubljenu tekućinu. Otišli smo u hotelski bar i naručili meni pivo, a njoj cijeđenu naranču. Iznenadila se kada sam izvadio njezin sendvič iz ruksaka. Pojela ga je s tekom.
Sarrija je osnovana za vrijeme vladavine posljednjeg kralja Leóna, Alfonsa IX., u 13. stoljeću. On je umro kao hodočasnik na Caminu za Santiago 1230. godine. Grad je postao nezaobilazno mjesto na hodočasničkom putu za Santiago. U njemu je izgrađeno nekoliko crkava, samostana, kapela i sedam hodočasničkih bolnica. Na ulazu u grad je u 13. stoljeću izgrađen samostan Convento de la Magdalena, koji je služio kao konačište. U 13. stoljeću izgrađena je i gotička crkva Iglesia de San Salvador, koja ima vrlo lijepa reljefna vrata, a pokraj nje je zgrada Županijskog suda, koja je do sredine 19. stoljeća bila bolnica. Najljepša ulica u gradu, Rua Maior, vodi uz rijeku koja teče kroz središte starog grada sve do srušenog dvorca Fortaleza de Sarria. Kula ovoga dvorca još je uvijek sačuvana i vrijedi je posjetiti. U Sarriji ima puno hotela, hostela i svratišta. Spavanje treba rezervirati unaprijed jer dosta hodočasnika započinje svoje hodočašće baš u ovom gradu, pa je uvijek malo gužva. O tome treba voditi računa.
Naš hotel je zaista dobar i nije skup. Soba je bila prostrana, a u kupaonici kada. Nalio sam je punu vode i zavalio se. Opustio sam se potpuno i zaboravio silni znoj koji sam danas prolio. Otišli smo razgledati grad. Iznenadio sam se čistoćom ulica koja nije uobičajena u dijelu Španjolske u kojem žive Španjolci. Nalazili smo se u Galiciji. Grad je lijep. Poseban šarm daje mu rijeka koja teče kroz središte grada. Ovo je istinski suživot grada i rijeke. Stotine se ugostiteljskih objekata tiska uz rijeku i svi su puni. Idilična slika. Tražili smo i mi neki lokal uz rijeku da popijemo piće. Kada smo se odlučili za jedan, na terasi nije bilo slobodnog stola. Tek iz trećeg puta pronašli smo slobodan stol na terasi. Zavalili smo se u stolicu i uživali. Promatrao sam ljude. Izgledali su mi sretni. Na njihovu licu nije bilo zabrinutosti. Opušteno su ispijali piće, a terasa je odzvanjala smijehom.
Odlučili smo večerati u hotelskom restoranu. Prije nego što smo krenuli u grad, vidjeli smo da u ponudi imaju „pulpo“. Htjeli smo probati taj specijalitet karakterističan za Galiciju. U svim turističkim vodičima pišu o njemu. Meni se čini da to ne može biti nešto posebno. Hobotnica pripremljena na razne načine i posuta mljevenom crvenom paprikom. Dosta neobična kombinacija, ali treba je probati i onda suditi.
Restoran u hotelu Alfonso IX. je dobar. Mjesto se mora rezervirati. S našom rezervacijom je bilo sve u redu. Sjeli smo i naručili pulpo. Bio je serviran na drvenoj dasci. Dobili smo jedan malo deblji krak hobotnice pečen na roštilju i začinjen maslinovim uljem i mljevenom crvenom paprikom. Bio je jako ukusan. Pojeo sam svoju porciju s tekom i naručio još jednu. I druga je bila jednako ukusna. Mogu reći da je moj prvi pulpo bio jako ukusan. Popio sam nekoliko piva u opuštenoj atmosferi. Renata je također bila zadovoljna s večerom. Pila je vino tinto. Naučila je sorte vina i vinorodna područja. Saznala ja da je buteljirano vino tinto iz pokrajine Rioja najbolje u Španjolskoj i počela ga je stalno naručivati. U Španjolskoj se svako vino s vinske karte može dobiti na čaše, pa se ne mora uzeti cijela butelja. Uživali smo u večeri. Kada smo se potpuno opustili, morali smo na počinak. Takav je hodočasnički život!
Devetnaesti dan
Sarria – Palas de Rei
Od Sarrije do Santiaga de Compostele preostaje još 112 kilometara pješačenja. Prema propozicijama ovoga hodočašća, svi hodočasnici koji prijeđu pješice 100 kilometara ili biciklom 200 kilometara imaju pravo na svoj Compostela. S obzirom na tu činjenicu puno hodočasnika izabire ovo mjesto kao početnu točku svojeg hodočašća, pa je zbog toga zadnji dio ovoga hodočasničkog puta najopterećeniji. To treba imati na umu kada se organizira prenoćište jer svratišta, hosteli i hoteli mogu biti prebukirani. Treba napomenuti da na preostalom dijelu hodočasničke rute nema problema s vodom i hranom jer se svakih nekoliko kilometara prolazi kroz neko mjesto u kojem se može napraviti opskrba sa spomenutim artiklima.
Odlučili smo da ćemo ovaj dio hodočasničkog puta proći u tri dana. Prva dionica započinje u Sarriji, a završava u Palas de Reiju. To je udaljenost nešto veća od 50 kilometara. Krenuo sam prije šest sati. Da ne bih lutao po Sarriji i tražio žute strelice po mrklom mraku, dan ranije prošao sam cijeli put izlaska iz ovog mjesta. S Renatom sam se dogovorio da zbog dužine dionice autobusom dođe do mjesta Portomarín pa da zajedno nastavimo dalje.
Napustio sam hotel, prešao rijeku preko mosta i krenuo uzbrdo prema starom gradu. Na jednom križanju primijetio sam skupinu hodočasnika iz Južne Koreje i jednog Japanca. Tražili su pravi put osvjetljavajući čeonim svjetiljkama zidove i ulicu. Nisu znali nastaviti i tražili su smjerokaze. Rekao sam im: „Krenite za mnom, ja znam put, a imam i navigacijski uređaj.“ Korejci su se oglušili ili nisu razumjeli pa je samo Japanac krenuo za mnom.
Lako smo napustili Sarriju i našli se na makadamskom putu. Išao sam dosta brzo. Više od šest kilometara na sat. Japanac me je slijedio u stopu stalno držeći razmak od nekoliko koraka. Na kraćoj uzbrdici ubrzao sam svoj hod do svojih maksimalnih mogućnosti. Japanac me slijedio držeći stalno jednak razmak. Hodao je s planinarskim štapovima u ruci pa sam imao osjećaj da će mi te štapove zataknuti u cipele. Na kraju ovoga uspona sam zastao i pričekao Japanca. Rekao sam: „Dobro hodaš, slijediš me držeći isti razmak. Ako želiš, možemo nastaviti zajedno. Ja sam Jure.“ Rado je prihvatio moju ponudu. Rekao mi je svoje ime koje nisam mogao nikako zapamtiti. Predložio sam mu da ga jednostavno zovem Japanac. Sa smiješkom je prihvatio.
Japanac me pitao odakle sam. Odgovaram mu da sam iz Zagreba koji je glavni grad Hrvatske. Pitam ga da li je ikada čuo za Hrvatsku. Odgovorio je da je i da je misli posjetiti na kraju ovog hodočašća. Prvi put je čuo za Hrvatsku kada je kod nas bio Papa Ivan Pavao II. Vidio je kratki osvrt na taj posjet na japanskoj televiziji. Tada je malo pogledao internet i slike koje je vidio bile su mu fascinantne. Posebno ga je impresionirao Dubrovnik, pa ga sada nakon ovog hodočašća, ide posjetiti. Pitao me znam li išta o Japanu. Odgovorio sam mu da znam dosta općenitih podataka, da se kod nas tijekom školovanja proučava zemljopis i uči se o zemljama cijelog svijeta. Rekao sam mu da je Japan velika tehnološka sila i svatko u svojem stanu ima neki predmet ili uređaj koji je izrađen u toj zemlji, da ne govorimo o automobilima. Japanski automobil vozi svaki treći vozač u Hrvatskoj.
Dok sam ja pričao o Japanu, sustigla su nas dva hodočasnika. Japanac se s njima srdačno pozdravio i malo porazgovarao. Kratko smo išli zajedno. Jedan od njih je rekao da je to njima presporo. Upitao sam Japanca odakle ih poznaje. Upoznao ih je u svratištu gdje su zajedno proveli noć. Njih dvojica su vojnici iz Kanade. Hodočašće su započeli u Sarriji i ovo im je prvi dan, pa se još nisu umorili. Nas smo dvojica prosječno hodali 5,5 kilometara na sat. To je odlična brzina ako se hoda cijeli dan. Zaželio sam sreću vojnicima i rekao neka samo tako nastave.
Nakon kraće stanke Japanac mi reče: „Jure, ti ne znaš hodati. Radiš prevelike korake, a to nije zdravo za tvoju kičmu. Trebaš raditi puno malih koraka jer to manje opterećuje zglobove. Tko te je učio hodati?“ Odgovorio sam mu: „Moja majka prije šezdeset jedne godine.“ Japanac je odmah zaključio da imam šezdeset dvije godine. Rekao mi je da iako ne znam hodati, da se dobro držim na stazi. Nastavio je: „Takav način hodanja troši puno energije. Kakvom se rekreacijom baviš? Kako se hraniš prije treninga?“ Odgovorio sam mu da sam planinar i da planinarim često. Kada sam u Zagrebu, planinarenjem se bavim bar pet dana tjedno. Treniram ujutro i ne hranim se posebno. Popijem kavu i sok od prirodnog voća. U pravilu cijeđeni citrus.
Japanac me pažljivo saslušao. Rekao mi je da se nepravilno hranim i da ujutro prije treninga treba uzeti lagano probavljiv, a energetski izdašan obrok. Takvom načinu prehrane u Japanu ih uče od malih nogu. Reče mi da je i on planinar, da ima pedeset jednu godinu i da živi u Osaki. Do sada je planinario po japanskom gorju. Želja mu je planinariti po Alpama. U tom trenutku pokazao sam mu planinarsku stranicu koju uređujem i svoju sliku sa sinom na vrhu Grossglocknera. Rekao sam mu da nakon ovoga hodočašća idemo zajedno pokušati osvojiti Mont Blanc. Zapisao je adresu planinarske stranice. Nakon toga je nastavio: „I ja imam sina s kojim planinarim. Želja nam je osvojiti najviši vrh Japana Fuji. Visok je 3776 m. Dođi sa sinom, budi moj gost i zajedno idemo osvojiti ovaj vrh.“ Zahvalio sam mu na pozivu i rekao sam da ću ozbiljno razmisliti o tome.
Kada smo prošli pokraj prvog otvorenog lokala, Japanac je predložio da nešto pojedemo da bismo mogli nastaviti dalje. Rekao sam mu da nisam gladan, ali da ću mu praviti društvo. Očekivao sam da će naručiti sendvič jer to jedu svi hodočasnici. Kada sam mu to rekao, odgovorio je da je to pretežak obrok. Nastavio je: „Sada treba uzeti nešto na bazi šećera, ali jako lagano i popiti prirodni sok.“ Naručio je lisnato tijesto s pekmezom i cijeđenu naranču. Ja sam uzeo mali sendvič i pivo. Japanac se nasmijao i odmahnuo rukom. Zadržali smo se desetak minuta i krenuli smo dalje.
Nastavili smo s našim razgovorom. Pitao sam ga zašto je odabrao ovo hodočašće. Odgovorio je: „U svijetu ima nekoliko poznatih obilježenih hodočasničkih putova. Na prvom mjestu je Santiago, pa Jeruzalem, Rim, Meka i jedno veliko hodočašće u Japanu. Bio sam na ovom u Japanu i sada sam ovdje.“ Vidjevši da sam se začudio kada je spomenuo poznati hodočasnički put u Japanu, počeo mi je objašnjavati što je to. Zamolio sam ga da mi polako govori pa da to zapišem. „Shikoku Henro ili Shikoku Junrei, odnosno hodočašće Shikoku obuhvaća obilazak 88 budističkih hramova na otoku Shikoku. Ukupna duljina hodočasničkog puta iznosi oko 1200 kilometara. Godišnje ga prođe više od 500 tisuća ljudi iz cijelog svijeta. Puno njih dolazi na ovo hodočašće iz sportskih i kulturnih, a ne vjerskih razloga. Ovo hodočašće je staro oko 1200 godina. Hodočasnički put prolazi nezaboravnim krajolicima koji obiluju rijekama i u stalnom je kontaktu s Tihim oceanom. Uz spomenute prirodne ljepote, ovo hodočašće nudi i upoznavanje arhitekture i narodnih običaja „starog“ Japana. Pozivam te da dođeš i da zajedno s našim sinovima prođemo ovaj hodočasnički put.“
Japanac me pitao koji su moji motivi dolaska na ovo hodočašće. Odgovorio sam mu: „Ja sam vjernik i moj dolazak na ovo hodočašće ima isključivo duhovnu komponentu. Sveti Jakov apostol bio je Isusov suvremenik i učenik. Poslije Isusova uzašašća na nebo apostoli su otišli na sve četiri strane svijeta. Sveti Jakov je otišao u Španjolsku koja je u to vrijeme bila rimska pokrajina. Španjolci su prvi od europskih naroda koji su prihvatili katoličanstvo. To znači da je sveti Jakov bio jako dobar i uvjerljiv u propovijedanju i prenošenju Isusova naslijeđa. Za njegov grob se zna. Oduvijek sam želio otići na grob svetog Jakova i pomoliti se. Sada upravo to provodim u djelo.“
Japanac je dodao: „Proučavao sam i ja Bibliju. U Japanu ima katolika, pa sam se i ja zainteresirao da saznam nešto više o toj vjeri. Prestrašio sam se jer vi govorite samo o muci, patnji, križu… Na ovom svijetu treba se samo žrtvovati i patiti da bi se zaslužila posmrtna nagrada. To je teško shvatiti i prihvatiti. Ipak, družeći se s ljudima na ovom hodočašću, boraveći u svratištima, osjetio sam energiju zajedništva. Veselim se svakom popodnevu i večeri koju provedem s tim ljudima. Nije lako prijeći 800 kilometara samo zato da bi se poklonilo posmrtnim ostacima svetog Jakova, a ipak mnogi to čine. Muče se i pate, a ipak iz te muke i patnje izlazi nešto lijepo i veliko. Obuzima vas sreća i zadovoljstvo. Potpuno me promijenilo ovo hodočašće. Sada sam druga osoba. Želim se vratiti dogodine ponovno sa svojom ženom i prijeći ovaj put. Ako ne bude htjela hodati, uzet ćemo bicikle. Mora doći sa mnom i osjetiti ovu energiju.“
Jutros, kratko nakon što smo se upoznali, svjedočili smo izlasku sunca. Upitao sam Japanca zašto je u to vrijeme zastao i zagrlio drvo iz drvoreda. Rekao je da u to vrijeme drvo prima energiju sunca, pa ako se i mi prislonimo uz to drvo, dio te energije prijeđe i na nas. Pitao sam ga zašto tu energiju moramo primati preko drveta, zašto je ne primamo direktno bez posrednika. Odgovorio je da drvo ima mehanizme za prihvat te energije koje mi ljudi nemamo, pa drvo moramo koristiti kao posrednika u transferu te energije. Osjetio sam da nas ova tema vodi u meni nepoznato područje i započeo sam drugu temu. Upitao sam Japanca kada je započeo ovo hodočašće i koliko prelazi dnevno.
Japanac je odgovorio: „Došao sam u San Jean Pie de Port 21. travnja 2014. godine. Krenuo sam 22. travnja i do danas sam stigao dovde. Prelazim svaki dan oko 25 – 30 kilometara, ovisno o konfiguraciji terena. Spavam i hranim se isključivo u svratištima. Ne smeta mi hrkanje ljudi pa se svaku noć naspavam. Ništa ne planiram unaprijed. Dignem se ujutro i hodam dok mogu ili dok ne dođem do nekoga dobrog svratišta. Danas planiram doći do Portomarína.“ Zanimalo ga je štoi je sa mnom. Odgovorio sam mu da sam krenuo 28. travnja iz San Juana, da mi je plan završiti hodočašće za dvadeset jedan dan i da danas idem do grada Palas de Reija. To znači da ćemo se družiti do Portomarína.
S okolnih polja ponovno je dolazio nesnošljiv smrad. Pitao sam Japanca da li mu to smeta. Odgovorio je: „Smeta, ali što se tu može, naučen sam prihvatiti stvari koje ne mogu promijeniti.“ Smrad nas je pratio do Portomarína. Intenzitet mu je bio nešto manji jer je bilo malo hladnije. Unatoč tome, morao sam staviti nešto preko usta.
U Portomarín se ulazi preko mosta koji premošćuje rijeku Río Miño. Gradić se nalazi na umjetnom jezeru Belesar izgrađenom 1960. godine, kada se na rijeci Río Miño izgradila brana. S izgradnjom brane neke od značajnijih građevina ostale su pod vodom. Jedna od njih je i crkva svetog Ivana – Iglesia de San Juan. Stari dio Portomarína je također ostao pod vodom. U to vrijeme najvrjednije povijesne spomenike preseljavalo se doslovno ciglu po ciglu u novi dio grada. Romanička crkva svetog Nikole iz 12. stoljeća Iglesia de San Nicolas, nakon premještanja i rekonstrukcije, više podsjeća na neki dvorac nego na katoličku crkvu. Crkva više nema zvona niti zvonika. Ako se pažljivo pogledaju opeke, na njima se mogu vidjeti brojevi kojima su označavane prilikom preseljenja.
Na ovom mostu smo se slikali za uspomenu. Prešli smo most i nastavili po stepenicama do svetišta Gospe Snježne – Escalinata de Nuestra Señora de las Nieves. Novi dio grada nalazi se na brijegu, a na vrhu toga brijega je glavni gradski trg na kojem je crkva svetog Nikole. Ušli smo u crkvu. Kleknuo sam da se pomolim. Dok sam se molio, Japanac je klečao pokraj mene. Ne znam što je radio, ali kada sam se dignuo, on je učinio isto. Nisam ga pitao zašto je kleknuo i pravio mi društvo. Nakon razgledavanja crkve Japanac je otišao u crkvene prostorije da mu udare žig u hodočasničku putovnicu. Udaranje žiga trebalo je platiti pet eura, pa ja to nisam učinio. Pozdravio sam suputnika i svatko je nastavio po svojem planu.
Dok sam se molio u crkvi, zvonio mi je mobitel. Vidio sam da me zvala Renata. Nazvao sam je i rekla mi je da je stigla u Portomarín. Bila je na glavnom trgu, ispred crkve svetog Nikole. Nasmijao sam se. Rekao sam joj da tu stoji i čeka da ja stižem. Kada sam se okrenuo oko sebe, vidio sam je pedesetak metara dalje, kako stoji i čeka. Došao sam do nje i predložio da idemo dalje. Pitala me kako sam proveo jutarnje pješačenje. Htjela je upoznati mojega prijepodnevnog suputnika. Pričekali smo trenutak i Japanac se pojavio ispred crkve. Tu sam ga upoznao s Renatom. Nakon kraćeg razgovora, razišli smo se i svatko je nastavio svojim putem. Rekao sam Japancu u šali da se nadam da se danas više nećemo sresti. Odgovorio je da sigurno nećemo ako ja ne promijenim plan i ne ostanem u ovom gradu. Mahnuli smo mu u znak pozdrava i otišli dalje.
Rekao sam Renati da sam imao samo jednu kratku pauzu, pa da je vrijeme da negdje sjednemo da se malo opustim. Izabrali smo jedan lokal koji je imao terasu na suncu, a bio je pun hodočasnika. Našli smo slobodan stol i sjeli. Skinuo sam svoj ruksak i za trenutak osjetio olakšanje. Dok smo tako opušteno čavrljali, na terasu su stigla ona dvojica kanadskih vojnika. Upitao sam ih od kuda oni sada tu. Rekli su da su napravili dulju pauzu u jednom selu i evo ih. Uprtili smo svoje ruksake, mahnuli vojnicima i krenuli dalje.
Od Portomarína do Palas de Reija hodočasnička staza vodi stalno polako uzbrdo. Krajolik se mijenja i nema više toliko obradivih površina. Počinje dominacija mediteranskog raslinja, borova koji cvjetaju u ovo vrijeme i otpuštaju ugodan miris. Hvala Bogu nema više onoga smrada koji me je pratio gotovo dva dana. Atmosfera se potpuno očistila, sunce je sjalo, a temperatura je blizu 30 stupnjeva. Većim dijelom hodočasnička staza ide kroz borovu šumu ili kroz drvorede pa je to davalo prijeko potrebnu svježinu. Procijenio sam da su to jako dobri uvjeti za molitvu. Danas imamo na razmatranju četvrto slavno otajstvo: Koji je Tebe, Djevice, na nebo uzeo.
Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo slavi se 15. kolovoza svake godine. Taj dan je najveći crkveni marijanski blagdan. Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, tradicionalno se hodočasti u mnogobrojna marijanska svetišta. Marija je uznesena na nebo, dušom i tijelom. O tome su opširno pisali kršćanski autori sveti Bernard, sveti Antun Padovanski i drugi.
Marija je netaknuta Djevica, Majka Mesijina, Majka Sina Božjega, Zaručnica Duha Svetoga, poslušna „Službenica Gospodnja“, uzorna vjernica i slušateljica, „majka boli“, blagoslovljena među ženama, zaštitnica katoličke Crkve i čitavog kršćanstva, pa njoj i dolikuje da bude i duhovno i tjelesno izravno uznesena na nebo.
Marija potječe iz kraljevske loze i Davidove porodice, rođena je u gradu Nazaretu 18. godine prije Krista, odgojena u Jeruzalemu u Hramu Gospodnjem, preminula u Jeruzalemu gdje je i pokopana te Uznesena na Nebo.
Marijini roditelji Joakim i Ana najprije nisu imali djece. Joakim je želio prinijeti žrtvu no to je odbio visoki svećenik. Tada se Joakim povukao među svoja stada, anđeo mu se javi i reče da se vrati svojoj ženi koju će sresti kod zlatnih vrata. I Ani, Joakimovoj ženi, se ukazao anđeo i najavio da će unatoč dubokoj starosti dobiti dijete. Tako se rodila Marija koju je majka Ana odmalena učila u vjeri i službama u hramu. Već s tri godine Marija je sama išla u hram, gdje ju je s ostalim ženama primio veliki svećenik. U Novom zavjetu, u Evanđelju po Luki (Lk, 1, 26-38) nalazi se izvješće o navještenju arhanđela Gabrijela Mariji, koje započinje riječima „Ave Maria“, da će „začeti i roditi sina i dati mu ime Isus“. Josipu, njezinu mužu, u snu se javlja anđeo i govori mu da ne napušta trudnu Mariju. Izvješće o Isusovu rođenju slušamo svake godine na Božić.
Najstarija crkvena predaja kaže da je Majka Božja poslije Isusova uzašašća živjela na zemlji još dvadeset pet godina i navršila sedamdeset dvije godine života. Neko vrijeme živjela je u Jeruzalemu, a onda je sveti Ivan apostol odveo u Efez. Život je provodila u molitvi i razmatranju o proživljenim otajstvima. Uz to je kao Majka Crkve savjetovala, tješila apostole i prvu kršćansku zajednicu, poticala ih na ustrajnost, strpljivost i odanost u vjeri u Krista koji ih čeka na nebu. Tako je deset godina Majka Božja uz svetog Ivana proboravila u Efezu, a zatim se opet vratila u Jeruzalem, jer više nije mogla biti daleko od mjesta koja su joj bila sveta zbog uspomene na njezina Božanskog Sina. Čim se Blažena Djevica Marija vratila u Jeruzalem obišla je sva sveta mjesta s dubokom vjerom i najvećom pobožnošću.
Isus Krist nije uzeo svoju presvetu Majku Mariju odmah sa sobom na nebo, jer je htio da ona bude još neko vrijeme kršćanima na utjehu. Ali je u Mariji neprestano gorjela čežnja da se na nebu što prije združi sa svojim Sinom. Gospodin je uslišao njezinu molitvu i poslao je anđela da joj navijesti čas blaženoga preminuća. Prije odlaska u nebo željela je vidjeti svoje apostole. Isus je ispunio tu želju svojoj dragoj majci. Tako su se kod njezina smrtnog kreveta skupili svi apostoli, osim svetog Tome. On je stigao tri dana kasnije i zaželio je vidjeti Majku Božju barem mrtvu u grobu. Tada su otvorili grob, ali u grobu nisu našli Marijino tijelo, nego su osjetili miris njezinih haljina i čuli anđeosko pjevanje, kako je Blažena Djevica Marija uznesena na nebo s dušom i tijelom.
Marija je dušom i tijelom uznesena na nebo, jer je Majka Božja, a to je njezina najveća odlika. Uznesena je i jer je bezgrešna djevičanska Majka te da primi plaću i krunu svojeg života. Najprije je nebo sišlo u njezinu utrobu za nas i naše spasenje, a onda je Ona uzašla na nebo opet za nas i naše spasenje. Isus je svoju dragu majku uskrisio i poveo je k sebi u nebo. Tako Sin Božji svojoj Majci daje prijestolje neba, jer mu je njegova Majka tako spremno dala prijestolje svojega srca. Presveto Trojstvo je uistinu božanski nagradilo njezinu vjernost i odanost za vrijeme njezina zemaljskog života. A sasvim je i dolikovalo da tijelo Bezgrešne Djevice Marije Majke Božje, koja nije okaljala nijednu sjenku grijeha, ne zahvati zakon raspadanja. Bog je Mariju pozvao u svoja nebesa te joj tako uzvratio ljubav za ljubav. Tako je Sin Božji Isus Krist isplatio dug svojoj predragoj Majci Mariji. Marijinim uznesenjem na nebo i čovječanstvo je isplatilo svoj dug nebesima. Sin je Božji bio na zemlji i postao je posrednikom po kojem smo Bogu dali dužnu zadovoljštinu. A Marija je zauzvrat otišla u Božja nebesa i postala posrednica po kojoj Bog daje milost ljudima. Tako se Marijinim uznesenjem povezalo nebo i zemlja, nastao je međusobni život, prostrujale su milosti i molitve. Stvorena je jedinstvena zajednica, jedno općinstvo svih po Kristu posvećenih, onih na nebu, nas na zemlji i onih u čistilištu.
Budući da će naša tijela okaljana grijehom jednom biti odijeljena od duše, molimo te, Djevice, da nam još za života na zemlji usadiš u srca vjeru u uskrsnuće mrtvih, jer svi ćemo jednoga dana iz raspadljivosti ovoga života ustati na život vječni. Svojom majčinskom ljubavlju grijala si srce samoga Spasitelja. Daj da i naša srca vječno gore od ljubavi prema Bogu. Tvoj život bio je pun žrtve, odricanja, poniznosti, predanja i ljubavi. Zato te Gospodin u slavi i sjaju uzeo na nebo.
Usredotočeni na molitvu nismo primijetili da smo prošli kroz sela Toxibó, Gonzar, Castromaior te da stižemo u Hospital de la Cruz. U okolini ovoga mjesta u 9. stoljeću vodile su se velike bitke između kršćana i Maura. Danas se u njemu može vidjeti samostan svete Marije Magdalene i nekoliko gotovo napuštenih kuća. Molitva me uvijek opusti i osnaži. Krunica je najbolji lijek za dušu i u to se svakodnevno uvjeravam. Sljedeće mjesto na našem hodočasničkom putu je Ventas de Naron. Predložio sam da u njemu napravimo pauzu i da se osvježimo. Na ulazu u mjesto je svratište u kojem je kafić. Svratište je bilo puno hodočasnika. Skinuli su hodočasničku odjeću i obuću i opušteno se izležavaju po travnjaku svratišta. Nama je preostalo još osam kilometara do našega današnjeg odredišta i nismo se mogli potpuno opustiti. Naručili smo pivo i uživali u svakoj ispijenoj kapi. Opustili smo se, odmorili i trebalo je nastaviti dalje.
Iz Ventas de Naróna krenuli smo prema mjestu Ligonde. Na tom dijelu hodočasnička staza prelazi preko brda Sierra Ligonde koje je visoko 725 metara To je najviša točka na ovoj dionici. Ligonde je nekada bio popularno odmorište uz hodočasničku rutu. Imao je i hodočasničku bolnicu. Danas je izgubio na važnosti. U mjestu je crkva svetog Jakova – Iglesia de Santiago iz 17. stoljeća s vrlo lijepim reljefnim vratima iz romaničnog razdoblja. Svratili smo do crkve, ali je bila zaključana. Nije nam preostalo drugo nego pomoliti se i zatražiti zagovor svetog Jakova za ostatak našega hodočasničkog puta.
Dalje na stazi susreli smo mladića koji je na ruksaku imao nekoliko amblema s različitih velikih hodočašća. Jedan je bio i s ovoga hodočašća. Ovoga mladića viđao sam posljednjih nekoliko dana, a tek sada mi se pružila prilika da s njim porazgovaram. Prišao sam mu, predstavio se, pozdravio ga i upitao odakle dolazi. Bilo mu je drago što sam mu prišao. Odgovorio je da je Talijan i da dolazi iz mjesta Pordenone. Završio je teologiju. Prošle godine je išao na ovo hodočašće iz San Jeana. Tada je vidio da je ova hodočasnička ruta opterećena. Odlučio je ponoviti hodočašće, pa je ove godine krenuo iz Lourdesa 3. travnja i sada je tu. Hodočasnička ruta iz Lourdesa je manje opterećena pa ostavlja hodočasniku više vremena i prijeko potrebnog mira za meditaciju. Nastavio je nevezano za ovo hodočašće: „Često dolazim u Hrvatsku, u Istru. Ponekad s društvom odem nedjeljom na ručak. Imate dobru ribu po prihvatljivim cijenama. Kada sam vidio hrvatsku zastavu na vašem ruksaku, mislio sam vam prići. Nisam to učinio. Drago mi je da smo se upoznali na vašu inicijativu. Nadam se da ćemo u nastavku ovog hodočašća više vremena provesti zajedno.“ Razgovarali smo još o uobičajenim hodočasničkim stvarima poput smještaja, hrane, cijena itd. I tako, riječ po riječ, stigli smo u naše današnje odredište.
Palas de Rei je nekada imao i kraljevsku palaču, a njezini se ostaci mogu vidjeti i danas. Osim nje, tu je i crkva Inglesia de San Tirso, koja ima vrlo lijepa reljefna romanička vrata. U mjestu treba posjetiti Plazu Concello na kojoj se mogu vidjeti ostaci dijela ovoga gradića. Ostatak mjesta ne razlikuje se od ostalih gradića na hodočasničkoj ruti. Otišli smo vidjeti crkvu koja je iznimno lijep sakralni objekt. Crkva je bila zaključana. Kratko smo se pomolili ispred njezinih prekrasnih vrata i otišli pronaći pansion u kojem smo rezervirali smještaj.
Pomučili smo se dok ga nismo našli. Morali smo pitati nekoliko ljudi da bismo stigli do njega. Vlasnica nas je primila, dala nam ključ od sobe, tražila da joj odmah platimo i obavijestila nas da pansion nema restoran niti da služi doručak. Nakon ovakvoga vojničkog prijma, otišli smo u sobu koja je bila u redu. Imala je sve što hodočasniku treba i bili smo zadovoljni. Obavili smo higijenu i otišli u grad pronaći mjesto za večeru.
Prolazeći ulicama ovoga grada, činilo nam se da je okupiran od hodočasnika. Bilo ih je svugdje. Imao sam dojam da ovaj grad živi za i od hodočasnika. Promatrali smo lokale u kojima se služila večera. Dosta restorana je bilo prazno ili samo s nekoliko hodočasnika koji su jeli. Uto smo prošli pokraj restorana koji je bio pun kao šipak. Ušli smo. Sve je bilo puno hodočasnika. Sjeli smo za šank i upitali konobara za rezervaciju stola za večeru. Odgovorio je da ćemo morati čekati oko 45 minuta. Prihvatili smo i naručili piće. Sjedili smo za šankom. Dolazili su novi hodočasnici i raspitivali se za večeru. Sve su ih redom odbijali. Izgleda da smo bili zadnji koje su prihvatili.
Čekali smo naš stol, pijuckali pivo i promatrali što drugi jedu u ovom restoranu. Dobro smo ogladnjeli. Taj sam dan prešao više od 50 kilometara, a pojeo sam samo dva sendviča. Nekoliko piva još je više potenciralo glad. Jedva sam dočekao da nas pozovu za stol.
Napokon smo se dokopali stola. Meni koji su nudili sastojao se od juhe od leće, nakon toga jedno od nekoliko ponuđenih glavnih jela i na kraju desert, sve za osamnaest eura po osobi. Za glavno jelo naručio sam pulpo, a Renata kozice sa špinatom. Juha od leće bila je izvrsna. Molio sam konobara da mi donese još jednu porciju. Rekao mi je da svakog jela možemo dobiti dok se ne najedemo. Pojeo sam još jednu juhu. Glavno jelo bilo je fantastično. Uživali smo u svakom zalogaju. Porcije su bile obilne i nije ih trebalo pojačavati. Kao desert služili su kolač svetog Jakova. Kolač je bio izvrstan.
Uz jelo sam pio pivo, a Renata vino tinto. Popio sam sigurno pet piva, što za večerom, što dok sam čekao stol za šankom. Renata je popila dvije čaše vina i nekoliko čaša cijeđene naranče. Istinski smo uživali u večeri. Pozvao sam konobara da nam donese račun. Kada sam vidio račun na kojem piše trideset šest eura, rekao sam da smo uz jelo imali i nekoliko pića, pa mislim da ste to zaboravili naplatiti. Konobar me pažljivo saslušao i na kraju rekao: „U cijeni menija od osamnaest eura po osobi, uključena je i neograničena količina vina ili piva.“ To me ugodno iznenadilo. Bilo mi je jasno zbog čega je bila onolika gužva u ovom restoranu i zašto su mnogi hodočasnici bili odbijeni. Izvadio sam dvije novčanice po dvadeset eura i rekao konobaru da je uredu. Brzo se vratio do našeg stola i donio četiri eura. Rekao sam mu da je sve u redu i zahvalio na dobroj, kvalitetnoj i ukusnoj večeri. On mi je odgovorio: „Ja sam vlasnik restorana. Cijena vaše večere je trideset šest eura. Molim vas da platite toliko, a za napojnicom nema potrebe. U ovom restoranu hodočasnici plaćaju samo ono što im je ponuđeno. Sretni smo što ste uživali u večeri i to je naša nagrada.“
Iznenadio nas je ovakav stav i suosjećanje s hodočasnicima. Zahvalili smo svima: kuharici, šankerici i konobaru. Puni dobrih vibracija, siti i zadovoljni, napustili smo ovaj lokal i otišli na počinak.
Dvadeseti dan
Palas de Rei – Arzúa
Pansion smo napustili u sedam sati. Na hodočasničkoj stazi bilo je puno hodočasnika. Temperatura je bila niža od pet stupnjeva. Puhao je hladan sjeverni vjetar koji je još povećavao osjećaj hladnoće. Obukli smo topliju odjeću. Na glavi smo imali tople kape, a na rukama rukavice. Ubrzali smo korak da se malo zagrijemo. Pojavilo se i sunce koje je obećavalo vedar dan. U prizemnom sloju bila je izmaglica koja je vjerojatno pridonosila osjetu hladnoće.
Prije nego što smo napustili Palas de Rei, odlučili smo posjetiti crkvu Iglesia de San Xulián koja datira iz 12. stoljeća. Na našu sreću crkva je bila otvorena pa smo to iskoristili i pomolili se. Pokraj ove crkve je jako zanimljiv i dojmljiv križni put. Vratili smo se na hodočasničku stazu i nastavili naš hodočasnički put.
Sunce se diglo i pokazalo svoju snagu. Hladnoća je jenjavala pa smo skidali višak odjeće sa sebe. I vjetar je stao. Krajolik kroz koji prolazimo vrlo je zanimljiv, brežuljkast, razveden – galicijski. Raslinje tipično primorsko. Sve što može cvjetati, procvjetalo je. Osjećali smo se kao u cvjetnom vrtu koji nas je obasipao ugodnim mirisima koji su bili melem za naša osjetila. Hodočasnička staza u pravilu vodi po građenom makadamskom putu i zaobilazi bučnije prometnice. Jako je ugodna za hodanje i nije bučna. Kada smo prolazili kroz sela, hodali smo sporednim asfaltiranim cestama koje također nisu bile bučne. Ovaj je dio hodočasničke rute, idealan za molitvu i meditaciju. Započeli smo s našim dnevnim molitvenim rasporedom. Svaki dan molimo cijeli ružarij i razmatramo po jedno otajstvo. Danas na razmatranju imamo slavno otajstvo: koji je Tebe, Djevice, na nebu okrunio. Kao poticaj za razmatranje pročitao sam tekst iz Svetog pisma:
„I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njeno bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonište da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana. I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi.“ (Otk 12, 1-9)
„Pjevali su pjesmu novu pred prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama. Nitko ne mogaše naučiti te pjesme doli one sto četrdeset i četiri tisuće – otkupljeni sa zemlje. Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.“ (Otk 14, 3; Dn 12, 2-3)
Potom se na nebu pokaza veličanstven znak: Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda. Bila je trudna i vikala je u bolovima i mukama rađanja. Zatim se pokaza drugi znak u nebu: velik Zmaj plamene boje sa sedam glava i deset rogova. Na glavama mu sedam kruna. Njegov rep pomete trećinu nebeskih zvijezda i surva ih na zemlju. Zmaj stade pred ženu koja je imala roditi, da joj proždre Dijete čim ga rodi. I ona rodi sina – muškarca – koji će vladati svim narodima željeznim žezlom. Njezino Dijete bi doneseno k Bogu i njegovu prijestolju, a žena pobježe u pustinju, gdje joj je Bog pripravio sklonište, da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana.
Ona je i nakon poroda Isusa ostala djevica, a to je djelo Duha Svetoga. Ona je naša nebeska majka, jer nam je Gospodin dade za majku. Mariju je Gospodin uznio i okrunio na nebu. Ona je tako kraljica i neba i zemlje, ali po Božjem daru. Sve milosti koje je Marija dobila od Gospodina, nije zadržala za sebe, nego ih je uvijek dijelila potrebitima oko sebe. Po svojem uznesenju na nebo postala nam je svima zagovornica, pomoćnica, zaštitnica, posrednica kod Boga i Isusa Krista.
Razmatrajući i razmišljajući o Mariji, kao Majci Božjoj, Kraljici neba i zemlje i svih svetaca, utičem joj se s pouzdanjem i sinovskom ljubavlju, zazivajući da me zaštiti i da mi podari potrebne milosti za život i spasenje. Ona nam je dala primjer duboke poniznosti, šutnje i žrtve za spasenje duša. Nikad se nije pokazala pred mnoštvom kao Majka Isusova, nije bila s Njim kad je On činio čudesa, ni kad su mu ljudi klicali: „Hosana“, ni na Taboru kad se preobrazio. Ali pod Križem, kad su vikali i psovali Isusa, kad je bio ponižavan kao zločinac i razbojnik, tu, pod križem, usred prezira i mržnje, tu se pokaza da je Njegova Majka. I tako tu, u šutnji, u boli prinese na žrtvu Svog jedinog Sina, za ispaštanje grijeha ljudi, sjedinivši se s Njim u uzvišenoj žrtvi Bogu Ocu.
Promatrajmo Njezino srce i mislimo: Nebeski Otac stvorio je tolika veličanstvena djela i beskrajne, izvanredne ljepote, a u Marijino srce ulio je više milosti nego u bilo koji drugi stvor, zato među Njegovim djelima nijedno nije toliko uzvišeno i lijepo kao Marija.
Mislimo da su također Sin i Duh Sveti obdarili Djevicu Mariju svim Svojim darovima i izvanrednim milostima, koje se ne mogu naći ni u jednom drugom biću. Pomislite samo kolike je milosti morao uliti u Mariju Sin, koji ju je pripremao za Svoju Majku, najčistiju i najsvetiju među svim stvorovima.
Ljubi je naš Nebeski Otac i cijelo Presveto Trojstvo, pa kako da je mi ne ljubimo i ne slavimo? Moramo je mi posebnom ljubavlju ljubiti i častiti, kako nas sveta Crkva uči. Presveta Djevica je objavila da kad je bila uznesena u nebo, Presveto Trojstvo ju je okrunilo i proglasilo njezino kraljevstvo. Mi je posebno moramo častiti kao Majku i Kraljicu našu, kao takvu trebamo da je ljubimo, da joj služimo i da je slijedimo.
Problem je nas ljudi što nekad dobra koja imamo ne znamo prepoznati i cijeniti. Gledajući druge mislimo da su oni sretniji, bogatiji, zdraviji, pa mislimo da je Bog druge više blagoslovio, a nas malo manje. Ali to nije istina! Istina je da je nekome dano više, a drugome manje, ali nije istina da je bilo kome dano premalo. Naprotiv, svi smo primili obilno i svako po svojoj mjeri. U svojoj dobroti i brizi za ljude, Bog nikoga ne zaboravlja već svakoga pojedinog blagoslivlja i zove k sebi, neiscrpnom izvoru sreće i mira.
Istina, Mariji je Bog učinio velika djela; djela kakva na isti način neće učiniti nikome od nas. Marija to sama prepoznaje te izgovara u svom hvalospjevu: „Veliča duša moja Gospodina – što pogleda na neznatnost moju – odsad će me svi naraštaji zvati blaženom – jer velika mi djela učini Svevišnji.“
I na nama je Bog učinio velika djela. Zato možemo izgovoriti Marijin hvalospjev Gospodinu, kao svoju molitvu, ne samo kao čašćenje Majke Božje, nego ponajprije kao zahvalu za Božja dobra koja svakog dana primamo i kao čin prepoznavanja i vrednovanja Božjih milosti koje nas često pogađaju, a ostaju neprimijećene jer ih ne prepoznajemo. Činjenica je da često u našim životima osjećamo nezadovoljstvo. I što teže postižemo trenutak zadovoljstva i sreće, to ga lakše ponovno gubimo. Zamislimo se nad ovim pitanjem: Jesmo li stvarno s razlogom nezadovoljni?
Često smo nezadovoljni zbog sitnica koje graniče s glupošću. Nezadovoljni smo i ljuti, kada vozimo automobil, ako onaj ispred nas vozi presporo ili ako onaj iza nas vozi prebrzo. U prometu nas svaka sitnica zna razbjesniti, a ne bi trebala. Nekada smo cijeli dan ljutiti samo zato jer nas je netko od poznanika krivo pozdravio, ljutimo se: ako nam je juha servirana, a ohladila se, ako naš partner ima mišljenje s kojim se ne slažemo, ako je osvanuo kišan, a očekivali smo sunčan dan, ako nije pobijedio omiljeni nam nogometni klub i možemo tako unedogled. Ljutimo se zbog sitnica koje toga nisu vrijedne, stvari koje su potpuno sekundarne i mogu se lako ispraviti. Moramo to gledati drukčije, iz drugog kuta. Samim time što imamo auto, kuću, prijatelje, poznanike, što imamo obitelj i nešto za jelo – u svakom trenutku imamo više razloga da kažemo da smo blagoslovljeni nego da kažemo kako smo zaboravljeni. Normalno, ako nešto nije u redu, uvijek to treba izbjegavati i rješavati, ali ništa na svijetu ne bi nam smjelo oduzeti radost življenja kada postanemo svjesni da smo ljubljena Djeca Božja.
Ne moramo imati velika materijalna sredstva, niti raditi na visokim pozicijama ili biti poznati i hodati crvenim tepihom da bismo bili sretni. Moramo biti sretni samim tim što smo stvoreni, što imamo razum i slobodnu volju, što smo zdravi, što imamo vjeru da smo spašeni i da ćemo prijeći u novi život na nebu nakon zemaljskog života, što će sva naša iskustva, pa i naši problemi i nezadovoljstva biti kao i naše tijelo preobraženi te ćemo se pridružiti Majci Božjoj, svim svetima i našoj pokojnoj braći u vjeri, dušom i tijelom, u slavi nebeskog kraljevstva.
Završili smo s molitvom. Osjećam radost u srcu i ushit u duši. Osjećam se snažno i moćno. Ne tište me nikakvi problemi. Korak mi je lagan, a hodam već dvadeset dana po cijeli dan. Što više poželjeti? Što bi me učinilo radosnijim nego što jesam? Okrenuo sam glavu i pogledao u vedro nebo. Sunce je već dobro grijalo i osjećao sam njegovu toplinu. Krajolik je izgledao kao iz bajke. Na hodočasničkoj stazi bilo je puno hodočasnika. Stalno su odzvanjali pozdravi: „Hola“ i „Buen Camino“, pozdravi koji nisu forma nego su izgovoreni iz duše. Svi se jezici svijeta mogu čuti na ovom putu. Kada je čovjek sudionik ove atmosfere, osjeća se prihvaćenim, osjeća nevjerojatnu količinu pozitivne energije koja se oslobađa na ovom hodočasničkom putu i obuzima hodočasnika, osjeća se ispunjenim i duhovno obogaćenim.
Dok su mi se ove misli vrzmale po glavi, prilazi mi hodočasnik i pozdravlja „Hola“. Odzdravio sam mu. Pogledao sam ga malo bolje i ocijenio da je mojih godina. Hodočasnik je nastavio: „Ja sam John iz Australije. Živim u Sidneyju. Vi ste iz Hrvatske“? Odgovorio sam: „Iz Hrvatske sam. Živim u Zagrebu. Kako ste prepoznali da sam Hrvat?“ Odgovorio je: „Imate hrvatsku zastavu na ruksaku. Poznajem tu zastavu jer mi u susjedstvu živi nekoliko hrvatskih obitelji koji uvijek za praznike uz australsku, istaknu i hrvatsku zastavu. Otuda znam kako vaša zastava izgleda.“
Započeli smo razgovor. John mi je rekao da je krenuo na ovo hodočašće početkom travnja, da se ne bavi nikakvim sportom i da hoda po petnaestak kilometara dnevno. „Ovdje sam isključivo iz duhovnih pobuda. Bio sam suvlasnik tvrtke koja se bavi mobilnom telefonijom. Posao nam je jako dobro išao. Radio sam od jutra do sutra, nije bilo radnog vremena. Broj zaposlenih stalno je rastao i došli smo do tisuću radnika. Pritisak na mene bio je iznimno velik. Tada sam obolio od teške bolesti. Bilo je neizvjesno hoću li preživjeti. Život mi je visio o koncu. Morao sam napraviti tešku operaciju s neizvjesnim ishodom. Prije operacije, ne znam kako, došao sam do informacije o ovom hodočašću. Proučavao sam na internetu i odlučio: ako ikada ozdravim i budem sposoban, zadnji atom snage potrošit ću na ovom hodočašću. Dogodilo se čudo. Operiran sam i nevjerojatno brzo sam se oporavio. Liječnici su bili iznenađeni, a ja sam to pripisao svetom Jakovu. To se sve dogodilo početkom prošle godine. Kada sam se oporavio, prodao sam svoj udio u tvrtki svojem partneru. U svojoj bolesti shvatio sam da novac i materijalne vrijednosti ne vrijede puno. Okrenuo sam se duhovnoj obnovi. Uvijek sam bio katolik i moje vjerovanje nije bilo upitno. Dok sam radio, zapostavio sam vjeru. Razmišljao sam samo o tvrtki i zaradi. I onda je došla škola koja me vratila životu i pravim i neprolaznim vrijednostima.“
Rekao sam mu: „Pričekajte malo. Zašto ste mene odabrali da mi to ispričate?“ John je nastavio: „Došao sam ovamo i imam potrebu da svjedočim svoju istinu. Ispričao sam je svima koji su ovdje i koji su je htjeli saslušati. Moji susjedi Hrvati su uzorni katolici. Često se družim s njima. Oni su mi rekli da je većina Hrvata katolici. Vas sam susreo ovdje i pretpostavio sam da ste tu iz duhovnih pobuda. Ako i niste, nema veze, imam potrebu da svjedočim ono što se meni dogodilo.“
Nakon kraće šutnje i hodanja u tišini, John je nastavio: „Bio sam u Hrvatskoj 1970. godine. Bio sam u Splitu. Ako me zdravlje posluži, namjeravam s obitelji ići ponovno.“ Nadovezao sam se: „Sada ste tu blizu i možete navratiti.“ Na što mi on odgovori: „Ovaj put nisam to planirao. Kada dođem u Santiago, ostat ću u tom gradu nekoliko dana. Poslije toga letim u Lisabon gdje će mi se pridružiti obitelj. Dolazi mi žena, sin, snaha i dvoje unučadi. Provest ćemo tri tjedna u Portugalu i Španjolskoj. Nokon što oni iskoriste svoj godišnji odmor, vratit ćemo se u Lisabon. Nakon toga oni se vraćaju u Australiju, a ja ću krenuti ponovno pješke do Santiaga. Želim prijeći hodočasnički put od Lisabona preko Fatime do Santiaga. Čitao sam dosta o tom putu. Dobro je označen. Na njemu je manja gužva pa se čovjek može prepustiti molitvi i meditaciji.“
Nakon Johnove ispovijedi i ja sam njemu ispričao svoju priču. Približili smo se gradiću Melide u kojem smo odlučili napraviti pauzu. Pozvao sam svojega novog poznanika da nam se pridruži, a on mi je odgovorio da tu završava svoju današnju dionicu i da sutra nastavlja dalje. U Melidi smo se pozdravili i otišli svatko na svoju stranu.
Grad Melide utemeljio je u 13. stoljeću kralj Alfons IX. Kapele svetog Petra, Capilla de San Pedro i svetog Roka, San Roque, datiraju iz vremena osnutka grada, a nalaze se na glavnoj aveniji – Avenida de Lugo. Iz 14. stoljeća je i crkva Svetog Duha, Iglesia de Sancti Spiritus, izgrađena od kamena staroga franjevačkog samostana, a nalazi se na trgu Plaza del Convento. Na periferiji grada je crkva svete Marije od Melide, Santa Maria de Melide, koja datira iz 12. stoljeća, a poznata je po vrlo lijepom i impresivnom oltaru.
U gradu ima puno trgovina, barova i restorana razbacanih po uskim ulicama njegova starog dijela. U jednom od brojnih restorana treba probati prepoznatljivi specijalitet Melide, „pulpo“. Ovo mjesto se hvali da sprema najbolji Pulplo u cijeloj Španjolskoj. Zaustavili smo se u lokalu koji je istaknuo da u ponudi ima pulpo. Kada smo naručili pulpo, konobar je rekao da ga ne služe u prijepodnevnim satima. S obzirom na to da smo već sjeli, naručili smo sendviče i pivo. Smazao sam svoj sendvič kao da je najbolji pulpo. Bio sam žedan pa sam naručio i bocu mineralne vode. Nakon dobrog odmora i opuštanja, uprtili smo ruksake i nastavili dalje.
Kada smo se vratili na hodočasničku stazu, susreo sam hodočasnika iz Kanade. Dolazi iz Montreala, a na hodočašću je isključivo iz duhovnih pobuda. Planira završiti hodočašće za 35 – 40 dana. Priključio nam se i hodočasnik iz Italije. Dolazi iz mjesta Bari. Kada sam mu rekao da sam iz Zagreba, srdačno me je pozdravio. Rekao mi je da gotovo svaki godišnji odmor provodi na našoj obali, za koju kaže da je najljepša i najčistija na svijetu. Zanimljivo je bilo kako je počeo uvjeravati Kanađanina da obavezno mora posjetiti Hrvatsku. Na što mu je Kanađanin odgovorio: „Ako Bog da, sljedeći godišnji odmor, sa svojom obitelji, namjeravam provesti u Dalmaciji. Planirali smo otići i u Dubrovnik, ali on je preskup za nas.“
Nastavili smo razgovor o hrani, vinu, pivu i općenito o gastronomiji. Talijan je stalno hvalio našu ribu, za koju kaže da je izvrsna a po prihvatljivoj cijeni. Ugodno je bilo ćaskati i hodati s ova dva hodočasnika, ali njihov tempo mi je bio prespor. Pozdravio sam ih i nastavio dalje. Sustigla me i Renata i pita: „Tko su ovi hodočasnici? O čemu ste razgovarali?“ Odgovorio sam joj: „Ništa važno! Razgovarali smo o uobičajenim hodočasničkim temama.“
Kako smo sustizali druge hodočasnike, među njima je bilo dosta poznanika koje smo susretali zadnjih dana. Dosta je i novih i svježih, koji su hodočašće započeli u Sarriji, ali njih se lako prepozna: nisu prašnjavi, ne nose velike ruksake i hodaju malo brže. Na hodočasničkoj stazi je bila gužva. Izgledala je kao promenada. Trebalo nam je malo mira, pa smo ubrzali korak i podesili brzinu tako da malo hodamo sami.
Kada smo ostali sami, opustio sam se. Sjetio sam se Australca i njegove priče koja me oduševila. Stalno su mi se njegove riječi vraćale u misli. Zahvalio sam Bogu što na Zemlji ima takvih ljudi. Hodočasnička staza vodi gore-dolje kroz šumu u kojoj su najčešća stabla hrasta, bora i eukaliptusa. Dosta je i livada i sjenokoša, pa se čini da je ovo dominantno stočarski kraj. Uz stazu, na livadama, često se vide veća stada krava. Hodali smo dosta živo, gotovo u tišini, svatko sa svojim mislima, tako da nismo primijetili da stižemo u Arzúu, koja je naše posljednje odredište prije Santiaga de Compostele.
Arzúa je posljednji veći grad prije Santiago de Compostela, a ima približno 7000 stanovnika. Poznat je po kremastom siru od kravljeg mlijeka Quiexo težine od oko kilograma. Godišnji sajam sira (Fiesta de Quiexo), s više od tisuću izloženih vrsta sira, održava se prve nedjelje u ožujku, svake godine. Najznačajniji spomenici ovog mjesta su: kapelica svete Magdalene, Capilla de la Magdalena, koja datira iz 14. stoljeća i crkva svetog Jakova iz 20. stoljeća. U ovom ćemo gradu, u hotelu Suiza, provesti noć i odmoriti se prije završne dionice našega hodočašća u Santiago de Compostela.
Hotel Suiza nalazi se na suprotnom kraju grada u odnosu na onaj odakle smo mi dolazili. Prošli smo cijeli grad. Na prvi pogled činio mi se drukčijim od onih gradova kroz koje smo do sada prolazili. Djelovao mi je kao velika spavaonica, bez nekih značajnijih sadržaja. Najprije smo otišli do hotela da se osvježimo. Hotel je dosta neobičan. Nalazi se u krugu neke metalne tvornice. Kada smo se prijavljivali na recepciji, upozorili su nas da se doručak služi od osam. Uzeli smo ključ i otišli u sobu. Soba je bila u redu. Imali smo pristojan krevet, tuš i sanitarni čvor. To je sve što nam je potrebno.
Dok se Renata pripremala za izlazak u grad, zavalio sam se na krevet i dobro se opustio. Kada sam započinjao ovo hodočašće, razmišljao sam kako ću se osjećati noć prije Santiaga. Nekako mi je krivo što nisam pozitivno nervozan, što me ne prolaze žmarci. Do ovog kreveta prošao sam 750 kilometara i propješačio dobar dio Španjolske. Nikada nisam razmišljao dalje od sljedećeg dana. Zašto sada ne razmišljam o sljedećem danu.
Arzúa je mali gradić u kojem se sve vrti oko glavne ulice. U centru je mali trg na kojem ima dosta barova i samo jedan restoran u kojem se može pojesti nešto kuhano. Na trgu je i crkva svetog Jakova. Najprije smo otišli do crkve, razgledati je i pomoliti se. Nakon što smo nahranili dušu, došao je red na tijelo. Otišli smo do jedinog restorančića i zatražili meni. Za susjednim stolom sjedio je jedan hodočasnik koji je jeo pulpo i pohane lignje. Upitao sam ga: „Jeste li zadovoljni s hranom?“ Odgovorio mi je: „Hrana je izvrsna i mogu vam je preporučiti!“ Naručili smo isto što i on. Dok smo čekali hranu, naš susjed nam je rekao da je iz Koblenza, da već deset godina hoda ovo hodočašće i da će ga ove godine završiti.
Konobar nam je donio pohane lignje. Imao sam osjećaj da bih lakše sažvakao gumu nego ove lignje. Nije bilo jestivo. Nakon toga donio je pulpo. Ni ovo jelo nije bilo ništa bolje. Ostavili smo gotovo sve. Ovo je bila najgora večera na cijelom hodočašću. Kada je Nijemac vidio da smo ostavili gotovo sve, rekao je da je njemu bilo dobro. Rekli smo mu da nismo gladni i da smo samo htjeli probati ova jela.
Dvadeset prvi dan
Arzúa – Santiago de Compostela
Od kada sam došao na hodočašće, na spavanje odlazim oko dvadeset dva sata. Nijedanput nisam imao problema da zaspim. Usnuo bih čim bih otišao u krevet. I ovu, posljednju noć prije Santiaga, otišli smo na spavanje u uobičajeno vrijeme. Počeo sam se vrpoljiti u krevetu i nikako mi san nije dolazio na oči. Svako malo bih pogledavao na sat. Vrijeme je prolazilo sporo. Kada bih pomislio da su prošla bar dva sata, pogledao bih na sat, a prošlo bi dvadesetak minuta. Kada bih pogledao kroz prozor, izgledalo je kao da je dan. Bio je gotovo pun mjesec, a vrijeme vedro. Pomišljao sam da se dignem i odmah krenem. To mi je sto puta prošlo kroz glavu. Morao sam poštovati činjenicu da ne hodočastim sam, a Renata je mirno spavala.
Kroz glavu su mi prolazili protekli hodočasnički dani. Ne mogu vjerovati da se primaknula i posljednja hodočasnička dionica. Znam da je sutra dan kada ću se susresti sa svetim Jakovom u njegovoj katedrali. Koliko sam samo puta tražio njegov zagovor kod Svevišnjeg, da mi dade snage da izdržim velike napore posljednjih dvadeset dana. I evo me ovdje, pun sam snage i volje i jedva čekam da započne posljednja dionica prema Santiagu. Razbucao sam cijeli krevet tražeći neki položaj u kojem ću usnuti. Nisam ga našao. Nekako sam dočekao pet sati. U sobi je bilo svijetlo od mjesečine, gotovo kao da je dan. Spremio sam se i krenuo probuditi Renatu. Bila je budna. Rekla mi je da je slabo spavala. Stalno joj se pred očima vrtio sutrašnji dan.
Napustili smo sobu. Na recepciji nije bilo recepcionera. Otišao sam do izlaznih vrata. Bila su zaključana. Znao sam da mora postojati neki način da se izađe iz hotela jer u njemu odsjeda dosta hodočasnika. Jedino što mi je padalo na pamet bio je ključ od sobe. Otišao sam do ulaznih vrata i probao otključati. Na moje iznenađenje, vrata su se otključala. Taman kada sam mislio ostaviti ključ od sobe u bravi, s vanjske strane vidio sam kutiju na kojoj je bilo nešto napisano. Na papiru je bila obavijest da se ključ od sobe ubaci u kutiju. Nitko me nije na to upozorio kada sam uzimao ključ i plaćao račun za spavanje. Samo sam se nasmijao.
Vani nas je dočekala puna mjesečina. Vidljivost je bila dovoljno dobra, pa nam nije trebala čeona svjetiljka. Nebo je bilo vedro. Bilo je malo prohladno. Hodočasnička staza je makadamska i ugodna za hodanje, a prolazi kroz puno sela u kojima se može predahnuti. Kada se malo razdanilo, započeli smo s našom dnevnom molitvom. To će biti naš posljednji izmoljeni ružarij prije Santiaga. Molitva me nije smirivala kao obično. Bio sam napet i želio sam čim prije stići na svoje hodočasničko odredište. Kako smo dulje molili, to me je sve više smirivalo da bi na kraju ipak potpuno utonuo u sadržaj molitve. Zaključio sam da je molitva ona najefikasniji lijek za sve napetosti. Bili smo usredotočeni na molitvu, pa nismo registrirali izlazak sunca koje je već dobro grijalo i ubilo početnu jutrošnju svježinu.
Dobro smo napredovali. Što smo se više približavali Santiagu, hodočasnička staza je sve češće vodila kroz šumu eukaliptusa. Približavalo se podne i odlučili smo napraviti pauzu. Nakon aerodromske piste prešli smo preko manjeg brežuljka i zaustavili se u mjestu Lavacollau koje se nalazi na istoimenom potoku. U srednjem vijeku hodočasnici bi se prije nego što bi nastavili putovanje u Santiago oprali u ovom potoku. Zbog blizine zračne luke Lavacolla je sada više usmjerena prema putnicima nego prema hodočasnicima. Zaustavili smo se u prvom lokalu i naručili sendviče i pivo. Želio sam pojesti svoj sendvič čim prije i nastaviti dalje, ali Renati je trebala dulja pauza. Pustio sam je da se dobro odmori. Nismo puno razgovarali. Osjećala se pozitivna napetost. U baru je bila velika gužva i svi su se hodočasnici nekako vrpoljili ili se to mani samo tako činilo. Napokon, odlučili smo krenuti. Uprtili smo svoje ruksake. Ovo je trebala biti posljednja pauza prije Santiaga.
Vratili smo se na hodočasničku stazu. Renata je krenula naprijed i unatoč trudu nisam je mogao sustići. To me iznenadilo jer je uvijek zaostajala i morao sam je vući. Toliko je otišla naprijed da sam je izgubio iz vida. Dobila je nevjerojatnu snagu i motivaciju koja je vuče naprijed. Na ulazu u grad na horizontu sam primijetio tornjeve katedrale svetog Jakova. Od kada sam se počeo pripremati za ovo hodočašće, dosta sam čitao i prikupljao sve moguće informacije o svetom Jakovu i ovom hodočašću.
Prema legendi, apostol Jakov donio je kršćanstvo na Iberski poluotok. Pogubljen je u Jeruzalemu 44. godine. Njegovi posmrtni ostaci kasnije su vraćeni u Galiciju. Također prema legendi, posmrtne ostatke svetog Jakova otkrio je 814. godine pustinjak Pelayo, nakon vizije neobičnog svjetla na noćnom nebu. Potragom je pronađena mramorna grobnica, a u njoj zemni ostaci čovjeka odrubljene glave. Biskup Teodemir iz Irije prepoznao je to kao čudo i javio kralju Alfonsu II. od Asturije i Galicije koji je naredio da se na tom mjestu izgradi kapelica.
Glas o čudu brzo se proširio, pa već od 840. godine ljudi iz cijele Europe počinju hodočastiti svetom Jakovu. Tome su pridonijele i priče kako se sveti Jakov znao iznenada pojaviti u vojnim okršajima između domicilnoga kršćanskog stanovništva i Maura i donijeti pobjedu kršćanskoj vojsci u trenucima kad je za nju bitka već izgledala potpuno izgubljena. Zato je prozvan i imenom Santiago Matamores (Sveti Jakov ubojica Maura). Spominje se da su ga vidjeli u bitki kod mjesta Clavajo, koja je vođena 23. svibnja 844. i u za Španjolce značajnoj bitki u mjestu Las Navas de Tolosa 1212. godine. Stalni napadi Maura i potreba da se od njih uspješno brani, iziskivala je zajedničku obranu u nejedinstvenim kršćanskim zemljama. Katoličke zemlje su se ujedinjavale u borbi protiv Maura. Zbog toga sveti Jakov postaje zaštitnik kršćanstva u Španjolskoj i cijeloj Europi. One godine kada blagdan Svetog Jakova pada u nedjelju, Španjolci proglašavaju Godinom svetog Jakova.
Izgradnja sadašnje katedrale počela je 1075. godine pod vladavinom Alfonsa VI. Kastiljskog i pokroviteljstvom biskupa Diega Peláeza. Gradnja je nekoliko puta prekidana, a prema Liber Sancti Iacobi posljednji kamen postavljen je 1122. godine, no tada sigurno nije do kraja dovršena. Katedrala je posvećena 1128. godine u nazočnosti kralja Alfonsa IX. od Leona.
Jakov je bio sin Zebedeja i Salome, a brat Ivana evanđelista. Rodio se u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Među apostole ga je pozvao sam Isus Krist u proljeće ili ljeto 28. godine. O tom događaju u svojem evanđelju sveti Matej piše: „Idući odatle dalje, Isus opazi drugu dvojicu braće, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave lađicu i svog oca te pođu za njim.“ (Mt 4, 21-22) Sveti Jakov pripada najužem krugu apostola oko Isusa. Bio je prisutan kada je Isus oživio Jairove kćeri kada se Isus preobrazio na Taboru i njegovoj smrtnoj borbi u Getsemaniju. Sveti Jakov je bio naglog karaktera. O tome nam svjedoči zgoda iz Isusova života, koju nam opisuje evanđelist Luka, kada ga negostoljubivi Samarijanci ne htjedoše primiti. „Kad to vidješe učenici, Jakov i Ivan, rekoše: „Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?“ Isus se okrenu pa ih ukori. I odu u drugo selo.“ (Lak 9, 54-56) Ono što još sigurno znamo o svetom Jakovu zabilježeno je u Djelima apostolskim. „U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve. Mačem pogubi Ivanova brata Jakova.“ (Dj 12, 1-2)
Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju i obraćenje sudskoga sluge koji je Jakova vodio na sud. Kada je taj sluga vidio kako je apostol hrabro primio smrtnu osudu, priznao se i sam kršćaninom. Jakova je zamolio za oproštenje za sve što mu je učinio. Apostol ga je poljubio i rekao mu: „Mir s tobom!“ Poslije toga je obojici odrubljena glava.
Tijelo svetog Jakova preneseno je u Santiago de Compostelu, u Španjolskoj. Njegov je grob u srednjem vijeku postao uz Rim i Jeruzalem najviše pohođeno hodočasničko mjesto. Španjolska ga je izabrala za svojega zaštitnika. Svetog su Jakova kao svojega naročitog zaštitnika poštovali tijekom stoljeća hodočasnici i putnici, zatim srednjovjekovni vitezovi, pa onda apotekari, kožari, ratari i voćari. Slikari ga obično prikazuju kao putnika sa štapom u ruci, koji put i s mačem, što podsjeća na njegovu smrt, jer je od kralja Heroda Agripe bio pogubljen mačem i tako prvi od apostola pošao u mučeničku smrt. Sveti Ivan Zlatousti kaže o njemu: „Od početka ga je prožimao veliki žar: zapustio je sve ljudsko, te se popeo do neizrecivog vrhunca i ubrzo bio pogubljen.“
Sustigao sam Renatu. U tišini smo nastavili zajedno dalje. Ništa nisam mogao reći, jednostavno sam zanijemio. Drhtao sam od uzbuđenja. Trbuhom su mi prolazili žmarci. Sve oko mene je dobivalo smisao, sve se posložilo i nije bilo viška ni manjka. Htio sam još ubrzati korak, ali nisam mogao. Uložio sam i posljednji atom snage da bih se sada našao na ovom mjestu. Stižem na izvor duhovnosti na kojem se stoljećima napaja Europa. Tisuće je hodočasnika i ljudi dobre volje mjesecima napuštalo svoje domove da bi stigli do ovoga izvora duhovnosti i zadovoljili svoju dušu. Mnogi od njih našli su svoje posljednje počivalište stremeći prema ovom izvoru na koji nikada nisu stigli. Hodao sam uzdignute glave, slijedio sam žute strelice, a misli su mi letjele daleko. Od San Jeana iz kojeg sam krenuo prije dvadeset jednog dana, pa do ovoga svetog mjesta prebirao sam po svojem životu. Razabirao sam dobre od loših osobina i dijelio žito od kukolja. Svi imamo kukolja na zasijanoj njivi života. Važno je prepoznati kukolj i odvojiti ga. Trudio sam se da ga prepoznam i ostavim iza sebe prije nego što svojom nogom kročim u ovo sveto mjesto.
Molitva mi je bila nezamjenjiv saveznik, davala mi je veliku snagu i držala me u duhovnoj i tjelesnoj ravnoteži. Puno sam putovao i obišao sam cijeli svijet. Dolazio sam u mnoga zvučna odredišta, ali sada osjećam da stižem u najvažnije od svih dosadašnjih. Kada sam se primaknuo velebnoj katedrali svetog Jakova, koja je duhovni svjetionik kršćanske Europe, srce mi je zadrhtalo, a duša mi se ispunila milinom. Proteklih dvadeset dana na ovom hodočašću za mene je bila škola poniznosti, iskrenosti, velikodušnosti, strpljivosti, prihvaćanja, oskudijevanja, ustrajnosti, ljubavi, vjere, nade… Za trenutak, razmišljajući o prijeđenom hodočasničkom putu, kroz glavu mi je proletio citat iz Evanđelja po Mateju: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Mt 7, 13-14) Hvatajući se za ovaj citat i svodeći ga na hodočasničko odredište, zaključio sam da je svladavanje uske hodočasničke staze pokora koja čisti dušu i vodi nas u Život vječni.
Francuski redovnik i hodočasnik Picaud 1139. godine napisao je prvi vodič za hodočasnike u Santiago, koji se danas čuva kao oslikani rukopis pod nazivom Liber Sancti Jacobi: Codex Calixtinus, u katedrali u Santiagu. Imajući u vidu spomenuti citat iz Matejeva evanđelja, francuski je hodočasnik u prvom vodiču za hodočasnike u Santiago napisao:
„Hodočasnički put jako je dobar, ali uzak. Budući da je uzak, taj put vodi čovjeka u život, za razliku od širokog i prostranog puta koji vodi u smrt. Hodočasnički je put za dobre ljude jer se poroci smanjuju, tijelo se mrtvi, kreposti rastu, grijesi se opraštaju. On je pokora za pokornika, put za pravednike, ljubav svetaca, vjera u uskrsnuće i nagrada za blaženike, udaljavanje od pakla, zaštita Nebesa.
Hodočasnik na tom putu ne uživa u obilju hrane, pa se topi debljina proždrljivih, ograničava putenost, smanjuju apetiti tijela koji napadaju utvrdu duše, pročišćuje duh, poziva čovjek na misaoni život, snižavaju se oholi, uzdižu ponizni, ljubi se siromaštvo. Mrzi kritiku čovjeka kojim dominira škrtost. S druge strane, ljubi čovjeka koji daje siromasima. Nagrađuje jednostavne ljude koji čine dobra djela, dok škrte i grešnike ne spašava kandža grijeha.“ (Liber Sancti Jacobi: Codex Calixtinus iz 12. stoljeća)
Putem su mi dolazili u misli pojedini citati iz djela svetog Pavla, toga velikog apostola, navjestitelja Evanđelja i neumornog hodočasnika. Postajao mi je sve bliži kako smo se mi približavali Santiagu, jer sam sve bolje shvaćao kako je dobro poznavao hodočasničke tegobe i kako je iz svojega hodočasničkog iskustva razvio misao u kojoj je izvrsno usporedio hodočašće s kršćanskim putem prema vječnom životu. Iz brojnih pouka koje sam iz te njegove misli dobio za svoj život, ističem samo jednu: Potreba postojanog i ustrajnog kršćanskog života, s ciljem da svojim djelima zaslužimo vječni život. Nije nam bitno da u vječni život stignemo prvi jer nas on čeka isto kao i odredište hodočašća.
Propješačiti osamsto kilometara, putovima i stazama strane zemlje, doista je velika stvar. Ovakav pothvat je dokaz kako je moguće i ono što nam se u početku čini nemogućim. Uvijek u sebi imamo snage za barem još jedan kilometar i onda kada osjećamo da smo iscrpljeni i da ćemo pasti. Ne trebamo se bojati napraviti još jedan korak ako vjerujemo u sebe i ako se ne bojimo. Nizao sam kilometre bez straha da ću pasti jer sam imao jasan cilj i silnu želju da ga ostvarim. Evo me sada, ulazim u Santiago i jako sam blizu ostvarenju svojega cilja. Ovaj trenutak mora dodirnuti hodočasnika i izazvati erupciju emocija. Kada sam ugledao tablu na kojoj je pisalo „Santiago de Compostela“, oči su mi zasuzile i obuzeo me je neopisiv osjećaj zadovoljstva i ushita. Nikada se u životu nisam tako osjećao i nikada me nisu ovako obuzele i paralizirale emocije. Katedrala svetog Jakova apostola stajala je ispred mene.
Ušao sam u katedralu s ruksakom na leđima i sa štapovima u rukama. Kleknuo sam ispred oltara i pokušao sam se pomoliti. Obuzele su me emocije i najedanput se nisam mogao sjetiti nijedne molitve. Zaboravio sam sve i samo sam zahvaljivao Duhu Svetom, svojem najboljem savezniku, što me je doveo do ovoga oltara pred kojim sam nijemo klečao. Bio sam potpuno obuzet i nisam se mogao pomaknuti. Učinilo mi se da ovdje klečim čitavu vječnost. Kroz glavu su mi prolazila pitanja: Zašto ovdje klečim? Kako da se pomolim u ovom trenutku? Koja je molitva prikladna? Puno pitanja bez odgovora. Klečao sam i gledao pozlaćeni kip svetog Jakova, dok mi je u grudima bio košmar. Nekako sam se pridignuo i krenuo iza oltara.
Iza oltara sam ugledao dugačak red u kojem su stajali hodočasnici. Rijetki su imali ruksak na leđima pa pretpostavljam da su najprije otišli u svratište osvježiti se i tada došli ovamo i stali u red. Stao sam u red i polako se pomicao. I konačno, stigao sam do pozlaćenog kipa koji sam promatrao ispred oltara. Nisam se mogao suzdržati i zagrlio sam ga. U tom trenutku, iz hladnoga pozlaćenog kipa, prema meni je potekla silna energija. Osjetio sam se ispunjenim i osnaženim. Obuzele su me emocije i počeo sam nekontrolirano plakati. Suze su mi tekle niz lice i padale na kameni pod. Hodočasnici iza mene su me gledali u čudu ili sam ja sebi to tako protumačio. Shvatio sam da stojim u redu i da drugi čekaju svoj susret sa svetim Jakovom. Krenuo sam dalje. Ispod oltara smješten je grob svetog Jakova. Ispred groba je klupčica dostatna da mogu kleknuti dvoje hodočasnika. Kleknuo sam na klupčicu i zahvalio sam svetom Jakovu što mi je davao snage da dođem do ovoga mjesta i poklonim mu se. Red hodočasnika je opet presudan. Morao sam dalje tako da i drugi hodočasnici dobiju svoju minutu. Izašao sam iz katedrale na njezin južni izlaz.
Emocije su malo splasnule i počeo sam normalno funkcionirati. Uzeo sam telefon i nazvao svojeg zeta Marija. Njemu sam prvom rekao ovu sretnu vijest. Nisam ga slučajno izabrao kao prvu osobu kojoj ću priopćiti ovu blagovijest. Doživljavam ga kao svojeg sina s jedne i kao prijatelja s druge strane. Nisam mogao govoriti. Jedva sam izustio da se nalazim ispred katedrale. Ovaj trenutak je za mene bio toliko dirljiv da ću ga se sjećati cijeli život. Nakon Marija, nazvao sam sina Krešimira koji mi je bio velika potpora na ovom hodočašću. Nakon njega, nazvao sam svoju miljenicu, svoju kćer Sandru koja mi je podarila najveće blago koje imam, a to je troje mojih unuka: Mašu, Miju i Marka. Oni su najveća sreća i jedini smisao mojega života. Svima sam im htio reći da su stalno bili sa mnom na ovom putu. Molio sam se za njih, za njihovu sreću i zdravlje, svakodnevno. U ovom trenutku, bez obzira na obuzetost emocijama, nisam mogao zaboraviti svoju Ejlu koja je uz mene odrasla i doživljavam je kao svoju kćer. Draga moja Ejla, i ti si bila u mojim molitvama svakodnevno. Na kraju nazvao sam i dosta prijatelja koji su mi svojim zanimanjem za ovaj moj pothvat bili velika podrška i pomogli mi da prevladam najteže trenutke.
Stajao sam na prostranom platou i tek tada sam shvtio da ne hodočastim sam. Registrirao sam Renatu koja je stajala pokraj mene. Nisam joj ništa mogao reći. Nijemo sam je pogledao i u njezinim sam očima pročitao da je prošla kroz emocionalnu buru. Trebali smo otići do hotela i ostaviti ove teške ruksake, ali nismo. Najprije smo obišli oko katedrale. Kraj glavnog ulaza u katedralu ugledali smo dva prekrasna barokna zvonika koja visoko stoje iznad trga Prazo do Obradoiro. Ostali smo zadivljeni ljepotom ovoga Božjeg Hrama, koji u svakom posjetitelju ovoga trga izaziva ushit i oduševljenje. Oko ovoga trga izgrađeno je puno značajnih povijesnih građevina. Ovdje ću spomenuti samo hodočasnički hostel – Hostal de los Reyes Catolicos, iz 15. stoljeća, koji je utemeljio kralj Fernando i kraljica Izabella. Danas je to hotel. Smatra se najstarijim hotelom na svijetu.
Vrijeme je bilo sunčano, a atmosfera čista. Procijenio sam da su to idealni uvjeti za napraviti nekoliko snimka ovoga zdanja. Krenuli smo prema našem hotelu. Rezervirao sam smještaj u hotelu koji se nalazi preko puta ureda za izdavanje potvrde o izvršenom hodočašću, Compostela. Ovaj ured nalazi se u ulici Rúa Vilar, Casa do Deán, na desnoj strani, u neposrednoj blizini katedrale. Hodočasnici koji su prešli pješice najmanje sto kilometara imaju pravo na svoj Compostela, što dokazuju svojom hodočasničkom putovnicom. Lako smo pronašli naš hotel i ured za hodočasnike. Najprije smo otišli do ureda.
Ispred ureda je bio dugačak red. Skinuli smo ruksake, uzeli naše hodočasničke putovnice i stali u red. Povratio sam se od emocionalnog šoka i počeo primjećivati ljude. Svi su stajali u redu i nikome se nije žurilo. Veselo su čavrljali i vidjela se neopisiva sreća i ponos jer su završili svoje hodočašće. Prostor je bio ispunjen neograničenom količinom pozitivne energije. Svi su blistali od sreće. Kada sam došao na red, zatražio sam dvije Compostele: jedna je općenita koja potvrđuje da je hodočasnik obavio svoje hodočašće po propozicijama, a druga je analitička u kojoj se ispisuje vrijeme i mjesto početka i vrijeme završetka hodočašća. Kada mi je službenik pregledao hodočasničku putovnicu i utvrdio da sam ovo hodočašće završio za dvadeset jedan dan, rekao je: „Konačno, nakon dugo vremena jedan hodočasnik koji je prešao ovaj hodočasnički put pješačeći dvadeset dan.“ Čestitao mi je na uspjehu, a ja sam ga upitao gdje mogu dobiti hodočasničku putovnicu za Finisterru i Muxiu. Odgovorio je: ovdje, i dao mi je putovnicu u koju je udario prvi žig od ovoga hodočasničkog ureda. Zahvalio sam mu na čestitkama i izašao.
U hotelu smo uzeli ključ od sobe i opustili se. Ležao sam na krevetu i nepomično zurio u plafon. Nisam još bio svjestan da se nalazim u Santiagu. Osjećao sam se predivno i bio sam pun energije. Unatoč tome nisam se pomicao s kreveta. Renata je otišla u kupaonicu i rekla mi da imamo veliku kadu. Zamolio sam je da kad završi da mi u kadu pusti toplu vodu. Kada je Renata izašla iz kupaonice, ušao sam unutra i zavalio se u kadu. Osjetio sam veliko olakšanje i mislio sam da ću zaspati jer prošlu noć nisam oka sklopio. Nisam zaspao jer je adrenalin činio svoje. Nakon što sam se sredio, obukli smo se i izašli iz hotela.
Grad je bio pun hodočasnika. Hodočasnički suveniri preplavili su trgovine. Prodavali su se svakakvi suveniri: krunice, majice, žute strelice, Jakobove kapice… U jednoj od trgovina i mi smo kupili darove za naše najmilije. Prošetali smo užim centrom i oduševila nas je čistoća ulica i svježina fasada. Promet kroz uži centar grada je zabranjen pa je to velika pješačka zona. Na trgu, ispred katedrale, uočili smo skupinu jahača s konjima koji su ovo hodočašće prešli jašući na njima. Pokušali smo pronaći restoran u kojem bi proslavili naš uspješan dolazak u Santiago. Nismo našli ništa zadovoljavajuće, pa smo se vratili u hotel, koji, ako je vjerovati onome što piše na internetu, u najmanju ruku dobar restoran. U hotelu sam se raspitao za mogućnost najma automobila za iduća četiri dana. Službenica nam je pronašla agenciju koja iznajmljuje automobil niže klase za 23 eura po danu. Automobil smo mogli preuzeti u hotelu i na kraju ga ostaviti na aerodromu. To nam je bilo prihvatljivo. Otišli smo na večeru.
Restoran je bio jako dobar, a hrana ukusna. Nije to bila večera koje ću se sjećati cijeli život iako joj nemam što prigovoriti. Renata je pila vino, a ja pivo. Renata svoje hodočašće završava u Santiagu, a ja sam odlučio ići dalje do Finisterre i Muxie. Iznajmit ćemo automobil i ona će me pratiti. Iz Zagreba sam donio mali ruksak u koji stane tek nekoliko stvari, pa ću ga sada iskoristiti da u njega stavim samo osobne dokumente, novčanik i kišnu kabanicu, dok će mi ruksak povesti Renata u iznajmljenom automobilu. To će mi značajno olakšati daljnje napredovanje.
Za večerom smo dogovorili raspored aktivnosti za sutra. Ujutro poslije doručka, preuzet ćemo automobil i odnijeti velike ruksake u prtljažnik. Nakon toga, prije nego što počnu pristizati novi hodočasnici, otići ćemo u katedralu, još jedanput zagrliti kip svetog Jakova i u miru se pomoliti na njegovu grobu. Poslije molitve na grobu ići ćemo na hodočasničku misu koja se održava svaki dan točno u podne, za hodočasnike u katedrali u Santiago de Compostela. Imena hodočasnika, njihova zemlja podrijetla i polazišna točka hodočašća, koji su dan ranije dobili svoj Compostela, čitaju se prije hodočasničke mise u jedanaest. To nikako nismo htjeli propustiti. Poslije mise ja ću nastaviti pješice do Negreire u kojoj ćemo prenoćiti. Renata dalje putuje automobilom i upoznaje Galiciju. Nakon večere, umorni ali sretni, otišli smo na počinak.
Osvanulo je lijepo sunčano jutro u Santiagu. Nakon dugo vremena doručkovali smo u hotelu. Došla je gospođa iz agencije za iznajmljivanje automobila i dovezla vozilo. Potpisao sam ugovor, ostavila nam je ključeve i objasnila gdje se vozilo nalazi. Svoje smo stvari odnijeli u prtljažnik automobila. Uzeo sam svoj mali ruksak i otišli smo u katedralu.
Najprije sam otišao još jedanput zagrliti pozlaćeni kip svetog Jakova. Ovako rano nije bilo gužve. Oko oltara vrtjelo se tek nekoliko hodočasnika. U katedrali je vladao mir i spokoj. Kada sam došao do kipa svetog Jakova, ponovno sam osjetio onu silnu energiju koja je potekla od kipa prema meni. Bio sam smiren, spokojan i ispunjen. Zanijemio sam i ništa nisam govorio. Bio sam ganut i jedva sam suzdržavao suze. Ostao sam dugo u ovom zagrljaju. Iza mene je dolazio jedan hodočasnik pa sam morao krenuti dalje. Primijetio sam da je i taj hodočasnik zagrlio kip, a suze su mu nekontrolirano tekle niz obraze i slijevale se niz pozlaćeni kip. Svjedočio sam nevjerojatnom emocionalnom pražnjenju. Suze liječe dušu, a suze radosnice tijelo i dušu.
Kada sam došao do groba svetog Jakova apostola, ponovno sam se rasplakao kao malo dijete. Suze su mi samo tekle, a ja sam osjetio blaženi mir. Nije bilo niti jučerašnje gužve koja te jednostavno gura naprijed. Imao sam vremena koliko mi treba i mogao sam se u miru moliti. Potpuno sam se predao molitvi. Molio sam se svetom Jakovu na svojem hodočasničkom putu, baš za takav osobni susret s njim. Sve je bilo divno, dirljivo i puno emocija. Više od godinu dana sam živio za ovaj trenutak i on je sada postao stvarnost. Veličanstveno!
Najsretniji u svojem životu bio sam kada su rođena moja djeca: Sandra i Krešimir. Nakon toga, kada mi je moja kćer podarila troje unučića: moju Mašu, Miju i Marka. To su moja tri anđela vrijedna življenja, patnje i muke. Ovaj trenutak je također jedan od najvećih u mojem životu. Hodočašće je nevjerojatan spoj snage i duha. Ako bilo koja od ovih dviju komponenta zakaže, hodočasnik se nađe u problemu. Ja sam bio iznimno dobro tjelesno pripremljen, a duhovna snaga mi je uvijek bila jača strana i velika vrlina. Uvijek sam bio discipliniran i uporan u izvršenju zadataka. Ovaj zadatak mi nije teško pao, niti sam se, hvala Bogu, puno namučio. Svladavao sam dionicu po dionicu i nikada nisam razmišljao o kraju. Znao sam da će on doći! Nijednog trenutka nisam posumnjao u sebe. Molio sam se Bogu da me čuva od ozljeda koje bi mogle spriječiti nastavak hodočašća. Zaobišle su me ozljede i završetak hodočašća nijednog trenutka nije bio upitan.
Klečao sam na grobu i želio sam ostati na ovom mjestu zauvijek. Samo sam meditirao i dozivao u svijest koliko sam puta zazivao svetog Jakova da mi pomogne da duhovno i tjelesno ne klonem. Barem jedanput svakoga hodočasničkog dana. Sve mi se obistinilo, ostvarilo i zahvalan sam svetom Jakovu na njegovoj pomoći. Svakodnevno zahvaljujem i Duhu Svetom, mojem savezniku i Branitelju, što mi nije dao da nijedanput klonem i posumnjam u sebe i u smisao ovoga hodočašća. Mogao bih ostati na ovom mjestu cijelu vječnost, ali trebalo je zauzeti dobro mjesto u katedrali za vrijeme hodočasničke svete mise. Krenuli smo u centralnu lađu i zauzeli dobro mjesto. Nastavili smo s molitvom do početka mise.
U jedanaest sati na oltar su došla dvojica svećenika. Najprije smo molili krunicu, a poslije toga su čitali imena zemalja iz kojih dolaze hodočasnici koji su završili hodočašće. Za mene je to bio dirljiv i inspirativan trenutak. Točno u podne započela je koncelebrirana sveta misa. Na oltaru je bilo desetak svećenika. Katedrala je bila popunjena hodočasnicima do posljednjeg mjesta. U zraku se osjećao duh zajedništva. Hodočasnici svih boja kože i iz svih krajeva svijeta, sjedinili su se u molitvi. Sve ih je tu okupio sveti Jakov. Njemu su se došli pokloniti i od njega zatražiti zaštitu. Ne mogu procijeniti koliko je hodočasnika i vjernika bilo u katedrali, sigurno nekoliko tisuća. Sveti Jakov je od ovoga mjesta napravio duhovni svjetionik cijelog svijeta. Nakon mise sedam redovnika je priredilo igrokaz s kandilom. Ljuljali su veliko kandilo privezano golemom užadi uzduž i poprijeko glavne crkvene lađe. Nakon toga primili smo završni hodočasnički blagoslov. Puni dojmova, sretni i zadovoljni napustili smo ovaj Božji Hram.
Dvadeset drugi – dvadeset peti dan
Santiago de Compostela – Faro de Fisterra – Muxia
Razna su objašnjenja kako je došlo do nastavka hodočasničkog puta od Santiaga de Compostele do Finisterre i nakon toga nastavak prema sjeveru do gradića Muxíe. Najvjerojatnije objašnjenje je ono koje govori o posjetu „kraju poznatog svijeta“, spaljivanju dijela odjeće kao simbolu pročišćenja i nakon toga nastavku do svetišta Blažene Djevice Marije u mjestu Muxía. Ovo svetište posvećeno je barci, jer se Gospa ukazala u betonskoj barci. Prema legendi, brod u kojem su vraćeni posmrtni ostaci svetog Jakova u Španjolsku, na dijelu obale smrti, doživio je brodolom. Sanduk s posmrtnim ostacima pronađen je na ovom mjestu nakon Gospina ukazanja. Pronađeni posmrtni ostaci svetog Jakova s ovoga mjesta odneseni su dalje od obale i pokopani su u mramornu grobnicu negdje u sredini tadašnje Galicije.
Malo hodočasnika nastavlja hodočašće do „Svjetionika na kraju svijeta“, Faro de Finesterra, i do gradića Muxia. Od onih koji nastave hodočašće, većina ih ide do spomenutog svjetionika. Ovaj dio hodočasničke staze u cjelini vodi kroz Galiciju, po brežuljkastom terenu i lijepom krajoliku. Na počecima ovoga hodočašća, hodočasnici su uvijek nastavljali pješačiti do svjetionika koji je izgrađen na najisturenijem dijelu europskog kopna. Smatrali su da je to kraj zemlje. I ja sam odlučio da ću proći taj dio puta i nastaviti nakon toga uz „Obalu smrti“, Costa de Morte, sve do mjesta Muxia. Dužina ove hodočasničke staze je 123 kilometra i prešao sam je u četiri dana.
Nakon hodočasničke mise u katedrali svetog Jakova, krenuo sam prema Negreiri. Ova dionica je relaksirajuća i duga je ukupno oko 22 kilometra. Hodočasnička staza je lijepa jer vodi kroz šumu eukaliptusa i hrasta, dok ugodu čine upotpunjuju lijepi zeleni brežuljci u daljini. Na njoj je samo jedan malo oštriji uspon koji započinje na dvanaestom kilometru u kojem se svladava 250 metara visinske razlike. Ostali dijelovi staze vode stalno gore-dolje, nisu naporni i otkrivaju svu ljepotu Galicije. Nisam mogao potpuno doživjeti ljepotu ovoga krajolika. Emocionalno sam još proživljavao događaje iz Santiaga. Hodao sam mehanički, bržim korakom da što prije stignem na ovo odredište.
Prvo što sam primijetio kada sam nastavio hodočasnički put, bio je izgled smjerokaza. Uobičajeni smjerokazi na hodočasničkom putu do Santiaga su žute Jakobove kapice na kamenim stupovima i žute strelice koje označavaju smjer kuda treba ići. Na ovom dijelu hodočašća ima promjena. Naime, smjerokazi na kamenim stupovima su žuto-plavi, a to su boje Vijeća Europe. Zraci na ovim smjerokazima pokazuju smjer kojim treba nastaviti hodočašće. Na nekima od kamenih stupova pokazuje se preostali dio puta do Finisterre, a nakon nje do Muxíe.
Na hodočasničkoj stazi nisam susreo nijednog hodočasnika. Sve je izgledalo pusto i nezanimljivo. Stalno su mi se vraćale slike iz Santiaga i nisam se uspijevao usredotočiti na pješačenje. Počeo sam se propitkivati: Zašto sam odlučio nastaviti hodočašće? Brzo bih odagnao takve misli. Želio sam proći cijelu hodočasničku stazu kako su je prolazili vjernici u počecima ovoga hodočašća. Tu se više nema što dodati.
U Negreiru sam stigao za četiri sata. Renata me već čekala u svratištu San Jose. To je zapravo stambena zgrada u kojoj graditelj nije uspio prodati stanove. Sada ih iznajmljuje hodočasnicima. Dobili smo sobu u jednom dvosobnom stanu. Dijelili smo sanitarni čvor s još dvoje hodočasnika koje smo čuli, ali ih nismo upoznali. U sobi smo imali četiri metalna kreveta. Po tome se vidjelo da se željela napraviti brza i jeftina prilagodba ovoga prostora.
Bio sam žedan. Htio sam popiti pivo. U svratištu nema nikakvih ugostiteljskih usluga, pa smo odlučili otići u grad u neki lokal. Nedaleko od svratišta bio je bar. Naručio sam pivo i polako sam ga pijuckao. Bar je bio pun gostiju, ali među njima je bilo jako malo hodočasnika. Vidi se da ovaj nastavak hodočasničkog puta nije pretjerano popularan među hodočasnicima. Vratili smo se u svratište, presvukli se i otišli razgledati grad.
Negreira je mali gradić i lako ga je obići. Šetali smo gradom i mjerkali dobro mjesto u kojem ćemo večerati. Kada smo zašli s glavne ulice, uočio sam restoran koji je imao terasu. Sunce je još sjalo i bilo bi lijepo sjesti na terasu pokraj rijeke. Konobar nam je rekao da poslužuju jelo pa smo sjeli na terasu. Na terasi je uz nas bilo još samo dvoje ljudi. Atmosfera u lokalu nije mi ulijevala povjerenje, ali nije mi se dalo ići dalje. Konobar nam je donio jelovnik.
Jelovnik je bio na španjolskom jeziku. Jedino jelo koje smo prepoznali bilo je pulpo. Pogledao sam cijene. Najskuplje jelo zvalo se „chuleton“, težilo je 800 grama i koštalo je osamnaest eura. Pitao sam konobara što je to. Na lošem engleskom jeziku odgovorio mi je da je to jelo od mesa. Pretpostavio sam da je to steak. Naručio sam to jelo. Renata je naručila pulpo.
Nestrpljivo sam čekao. Bio sam gladan i znatiželjan. Za dvadesetak minuta konobar je donio jela. Pulpo smo znali što je i tu nije bilo iznenađenja. Moje jelo je bilo T-bone steak i izgledao je da zaista ima 800 grama. Bio je sočan i pečen točno kako treba. Smazao sam ga cijelog bez problema. Bio je to jedan od najboljih steakova koje sam pojeo. Najeo sam se najbolje dosad na ovom hodočašću. Renatin pulpo nije bio tako upečatljiv. Popio sam nekoliko piva, Renata čašu vina tinta te smo ubrzo otišli na počinak.
Svratište San Jose napustio sam u sedam sati. Renata je zadovoljna ostala spavati. Današnji cilj mi je bio selo Oliveroa do kojeg trebam pješačiti 34 kilometra. Vrijeme je bilo sunčano i malo prohladno. To me razveselilo. Hodočasnička staza bila je jako slična jučerašnjoj. Nakon dva sata pješačenja i prijeđenih desetak kilometara, odjednom se naoblačilo i počelo je kišiti. Obukao sam kišnu kabanicu. Malo je zahladilo pa nije bilo vruće ispod nje. Sa svakim kilometrom kiša se pojačavala, a vidljivost je bila nikakva. Uz hodočasničku stazu nigdje nisam vidio česmu na kojoj se može uzeti voda. Prvi lokal nalazi se na dvadeset drugom kilometru. Prošao sam kroz nekoliko sela u kojima nije bilo ni lokala niti trgovine. Odlučio sam u ovom baru napraviti pauzu.
U bari nije bilo nikoga. Iza šanka je stajala konobarica. Naručio sam sendvič i pivo, skinuo kišnu kabanicu i stavio je na stolicu pokraj sebe. Konobarica mi je stavila sendvič i pivo na šank. Nije htjela donijeti za stol. Uz to počela se ljutiti jer sam kišnu kabanicu stavio pokraj sebe na plastičnu stolicu. Platio sam. Bilo mi je žao što sam uopće ušao. Sendvič je bio standardno dobar, pojeo sam ga s tekom, popio sam svoje pivo, obukao kišnu kabanicu i vratio se na hodočasničku stazu. Kiša me pratila sve do mojega današnjeg hodočasničkog odredišta u koje sam stigao u četrnaest sati.
Smještaj smo rezervirali u svratištu Casa Loncho. Ovo svratište ima i zasebne sobe sa sanitarnim čvorom. Renata je već stigla i uzela ključ od sobe. Kiša je padala kao iz kabla. Dobro je i zahladilo. U sobi nema grijanja, pa sam se nabrzinu istuširao i obukao. Restoran se nalazi u drugoj kući, udaljenoj pedesetak metara. Pretrčali smo tu udaljenost i ušli u restoran koji je bio gotovo pun hodočasnika. Atmosfera je bila vesela i opuštena. I nas dvoje smo se tako osjećali. Naručili smo piće i polako pijuckali. Nismo ni imali drugog izbora. Dosta hodočasnika je bilo pripito. To me iznenadilo. To nisam vidio nigdje ranije na ovom hodočašću.
Kiša je prestala padati iako je izgledalo da će za čas ponovno početi. Izašli smo da prohodamo i vidimo ovo mjesto. Selo ima tek nekoliko kuća i nalazi se na sjecištu putova. Svi hodočasnici koji nastavljaju hodočašće moraju proći kroz njega i zadržavaju se preko noći. To su domaći shvatili pa je ovdje cijena spavanja u svratištu najveća na cijeloj hodočasničkoj ruti.
Vratili smo se u restoran na večeru. Bio je pun hodočasnika i jedva smo pronašli slobodan stol. Konobarica nas je upozorila da zbog gužve u kuhinji neka jela trebati čekati nešto dulje. Zatražio sam jelovnik. Opet ista priča. Imaju jelovnik samo na španjolskom jeziku. Zamolio sam je da nam ga ipak donese. Malo je koristi od njega. Prvo mi je upao u oči „culeton“ od 800 grama za petnaest eura. Odmah sam se odlučio za njega. Renata je vidjela da neki hodočasnici jedu neku vrstu školjki koje su izgledale kao prstaci, samo što su bile trostruko duže. Ona se odlučila za to jelo. Naručio sam „culeton“ i upitao konobaricu kako se zove jelo što je jeo hodočasnik za susjednim stolom. Naručili smo jednu porciju tog jela. Iznenadilo me kad me konobarica pitala kako želim da mi „culeton“ bude pečen. Odgovorio sam joj srednje prema krvavom. Nisam bio siguran da me razumjela. Rekla je da „culeton“ treba čekati nešto dulje. Odgovorio sam joj da mi se nikuda ne žuri.
Renata je ubrzo dobila svoje jelo. Nisam mogao razabrati o kakvoj se vrsti školjki radi. Nikada ih prije nisam vidio. Renata je rekla da su joj školjke ukusne i dobro pripremljene. Nema razloga da joj ne vjerujem. Konačno, i meni je stigao steak. Prvo što sam primijetio da je manji od sinoćnjeg, pa mi nije jasno zašto pišu 800 grama. Steak je bio pečen točno onako kako sam htio. Bio je sočan i nije bio žilav. Količina mi je bila dovoljna i moram priznati da sam ga pojeo s tekom.
Imao sam osjećaj da sam zaspao prije nego što sam legao. U noći, u jednom trenutku, čuo sam jaku grmljavinu. Nisam bio siguran da li sanjam. Probudio sam se, kiša je lijevala kao iz kabla, a munje su parale nebo. Nestalo je i struje u sobi, a bilo je gotovo pet sati. Planirao sam krenuti u šest i nije mi bilo jasno kako ću se spremiti bez rasvjete. Vrtio sam se još malo u krevetu i odlučio se dignuti. Prestalo je grmjeti, ali kiša je lijevala nesmanjenom žestinom. Nekako sam se spremio i u šest sati izašao. Restoran je bio otvoren. Otišao sam do njega i rekao vlasniku da nema struje u sobi. Odgovorio je da nema problema. Sigurno iskočio osigurač. Pozdravio sam ga i krenuo po kiši u mrklu noć.
Prvih 16 kilometara današnje hodočasničke dionice vodi po visoravni, a nadmorska visina meandrira između 300 i 350 metara. Hodočasnička staza na ovom dijelu vodi po građenom makadamskom putu. Za ovako kišno vrijeme to je prava blagodat. Da je još blatna staza, teško bi bilo hodati. Napredovao sam dobro i trudio sam se da mi kiša ne pokvari raspoloženje. Na kraju ove visoravni prvi put sam ugledao Atlantski ocean. Zastao sam malo na tom prijevoju i mogao sam samo zamišljati kako je lijep ovaj pogled za lijepih i sunčanih dana kada je vidljivost dobra. Trgnuo sam se iz tih misli i krenuo nizbrdo do gradića Cee. Ovdje se staza dosta oštro spušta do mora i na njoj ima dosta oblutaka, pa je njezino svladavanje i po suhom vremenu dosta zahtjevno. Ovako, po mokrim i skliskim oblutcima, trebao sam dosta umješnosti da se sretno spustim do obale.
Kiša se još pojačala. Odlučio sam u gradiću Cee napraviti pauzu. Pronašao sam otvoreni bar i svratio u njega. Skinuo sam kišnu kabanicu, naručio sendvič i pivo i opustio se. Polako sam jeo sendvič i promatrao potoke vode kako teku po ulicama ovoga gradića. Trebalo je nastaviti pješačenje. Nikako mi se nije dalo izlaziti na kišu. Nakon kraćeg oklijevanja, prisilio sam se, obukao sam kišnu kabanicu i izašao u pravi potop.
Hodočasnička staza sve do kraja današnje dionice vodi uz ocean. Kroz mjesta sam hodao po nogostupu, a čim bi prošao naseljeno mjesto staza bi skrenula s nogostupa i vodila kroz šumu eukaliptusa. U Finesterri staza vodi po šetnjici uz veliku pješčanu plažu. Da je lijepo i sunčano vrijeme, proći ovim dijelom bio bi pravi užitak, ali po ovom pljusku to je pokora.
Finisterre (Galicijski: Fisterra) je gradić u autonomnoj pokrajini Galiciji u Španjolskoj. Nalazi se u uvali prije rta Finisterre, koji je krajnje odredište za mnoge hodočasnike na Putu svetog Jakova. Ovaj dio stjenovite španjolske obale zove se još i Costa de Morte (Obala smrti), zbog velikog broja brodoloma koji su se dogodili u ovim vodama Atlantskog oceana. Ime je dobila od latinskog naziva za ovaj poluotok; „Finis terrae“ što znači „kraj zemlje“.
Finisterra je drevna luka i ribarsko mjesto. Capela da Nosa Señora do Bo Suceso, koja datira iz 18. stoljeća, nalazi se na glavnom gradskom trgu i najvažnija je kulturna atrakcija ovoga mjesta. Uz nju je i spomenik hodočasniku, Monumento al peregrino de Santiago. Na vrhu rta Finisterre izgrađen je monumentalni svjetionik „Faro de Finisterre“, koji gleda na Atlantski ocean. Na putu do svjetionika je župna crkva Santa María de Fisterra, u kojoj se nalazi kapelica Santo Cristo.
Prošao sam kroz ovaj gradić i nastavio laganim usponom do rta na kojem je izgrađen svjetionik Faro de Finisterre. Kiša je prestala padati i na trenutak mi se činilo da će zasjati sunce. Kod svjetionika je bilo puno turista i nešto hodočasnika. Turiste do ove točke dovode agencije s autobusima, pa je zbog toga, u blizini svjetionika, izgrađeno veliko parkiralište. Do ovoga parkirališta je došla i Renata. Htjela je sa mnom podijeliti radost dolaska na pretposljednje odredište mojega hodočasničkog puta.
Finisterre je bio kraj poznatog svijeta dok se Kolumbo nije umiješao i to promijenio svojim otkrićem Amerike. Ovo mjesto je bilo krajnje odredište mnogih hodočasnika koji su hodočastili u Santiago de Compostela u prošlim stoljećima.
Slavni Svjetionik na kraju svijeta najpoznatija je znamenitost u cijeloj Galiciji. Svjetionik je izgrađen 1853. godine, a za vedra dana vidi se do 30 kilometara s mora. Sjeverozapadna obala Galicije je kamenita, oštra i podmukla. Zbog te svoje negostoljubivosti dobila je ime Obala smrti (Costa da Morte). Brojni brodovi, od antičkih vremena do danas, na ovom dijelu obale našli su svoj nesretni kraj.
Kada kao hodočasnik dođete ovamo, preplave vas emocije i zahvaljujete Bogu što ste živi i zdravi priveli kraju vaš hodočasnički put. Svaki hodočasnik zna da kada jednom počne obilaziti hodočasnička odredišta, da to putovanje nikad ne završava. Hodočašćenje se naseli u vas i nosite ga kroz cijeli život. Poseban ushit u srcu osjeti se upravo na ovom mjestu, na „kraju svijeta“, ispod svjetionika u Cape Finisterre.
U kamenom podu ispod svjetionika napravljena je rupa u kojoj hodočasnici spaljuju dio svoje odjeće. Taj ritual simbolizira kraj hodočašća i početak novoga života. Neki hodočasnici napišu svoje zavjetne poruke i na kraju ih ovdje spale kao čin pokajanja za sve svoje grijehe. Izvadio sam svoju majicu iz ruksaka, onu natopljenu crnim vinom, spustio sam se do vrha velike stijene i pokušao sam je zapaliti. Puhao je jak vjetar i nikako je nisam uspijevao zapaliti, pa sam u nju zamotao kamen i sve sam zajedno bacio u ocean. Na moje iznenađenje majica je pala u vodu. Pokraj ritualne jame, postavljen je brončani spomenik cipeli, koji također simbolizira kraj ovoga hodočasničkog puta.
Uz spomenik cipeli tu je i križ ispod kojeg hodočasnici ostavljaju kamenčiće koji simboliziraju oslobađanje od duševnog tereta koji svatko nosi u sebi. Hodočasnici obavljaju ovaj ritual na cijelom hodočasničkom putu, kod svih usputnih križeva. Neki hodočasnici na kamenju ostavljaju i osobne poruke u kojima zahvaljuju Bogu za preobrazbu koju doživljavaju na svojem hodočasničkom putu. Te poruke su zapravo životne lekcije koje je hodočasnik naučio na ovom hodočašću. Većina pisanih poruka govori o napuštanju načina života u prošlosti i veselju i radosti koji vode prema novom početku. Bez obzira na razloge, ovaj čin je jako osoban i duboko smislen. Tu je i spomenik posvećen dupinima, brončani dupin. Njih se često može vidjeti s ove pozicije, a ovaj kip simbolizira važnost tih doista nevjerojatnih i divnih stvorenja u vodama Cabo Fisterra.
Pokazalo se i sunce. Iskoristio sam taj trenutak i napravio nekoliko snimki za uspomenu. Puhao je hladan i neugodan vjetar. Bio sam znojan i počeo sam drhtati. To mi je bio znak da moram napustiti ovo mjesto i krenuti natrag u Finisterru. Žustro sam krenuo i za desetak minuta sam se ugrijao i došao sebi. Na povratku sam susreo nekoliko hodočasnika koji su napredovali prema svojem cilju. Na licima im se vidio umor od cjelodnevnog lijevanja kiše.
I na ovom dijelu hodočašća imao sam hodočasničku putovnicu. U nju sam marljivo sakupljao žigove. Hodočasnici koji prođu ovaj put i sakupe žigove u svoju hodočasničku putovnicu, imaju pravo na potvrdu o poduzetom hodočašću koje se zove Fisterriana. Ova potvrda se izdaje u najstarijem svratištu u Finesterri. Otišao sam do njega i uzeo svoju Fisterrianu, a nakon toga sam stigao u hostel u kojem smo imali rezerviran smještaj. Renata je već dugo bila tamo i uzela ključ od sobe.
Jedva sam dočekao da stignem u sobu. Cijeli sam dan imao na sebi kišnu kabanicu i bio sam potpuno mokar od znoja. Skinuo sam sve sa sebe i otišao pod topli tuš. Dugo sam se tuširao i to me vratilo u život. Počeo sam osjećati glad jer sam cijeli taj dan pojeo samo jedan sendvič, a prešao sam više od 40 kilometara po kišnom nevremenu. Otišli smo potražiti restoran za večeru. Prošli smo rivom koja je imala puno restorana. Po tome se vidjelo da je ovo ponajprije turističko mjesto. Izabrali smo jedan koji je nudio meso jer sam morao pojesti nešto konkretno.
Kiša je ponovno počela nemilosrdno padati. Odjednom su počeli teći potoci vode po ulicama. Trkom smo ušli u restoran. Konobar nam je rekao da smo došli rano jer da kuhinja počinje raditi tek u 21 sat. Ponudio nam je mjesto i naglasio da nam može donijeti jedino piće. Naručili smo piće i čekali da kuhinja počne raditi. U tom trenutku u restoran su utrčala dvojica kanadskih vojnika. Nakon pozdrava pitao sam ih kako su došli do Finisterre. Došli su autobusom jer im je bilo dosta pješačenja od Sarrije do Santiaga. Rekli su da nisu mislili da je to tako naporno. Nasmijao sam se. Ja sam se osjećao dosta svježe, a preostala mi je još samo jedna dionica od 28 kilometara. Hvala Ti Bože, na snazi koju si mi dao.
Kuharice su stigle i konobar je došao uzeti narudžbu. Naručio sam biftek, a Renata pulpo. Moj biftek je bio katastrofa. Meso je bilo žilavo, prepečeno i gotovo nejestivo. Konobar je nudio da naručimo nešto drugo. Odbili smo. Kiša je i dalje pljuštala. Stavili smo kapuljače na glave i potrčali do hostela. Zaspao sam odmah i bez problema.
Prvi put na ovom hodočašću probudila me je budilica s mobitela. Ustao sam i ubrzano se spremio za polazak. Krenuo sam u šest sati kako sam i planirao. Kiša je još uvijek nesmiljeno pljuštala. Obukao sam kišnu kabanicu još u sobi. Nakon toga izašao sam i krenuo svladati svoju posljednju dionicu. Vani je još bio mrkli mrak. Sreća je bila u tome što se hostel nalazio na hodočasničkoj stazi, pa nije bilo problema sa snalaženjem. Hodočasnička staza prvih šest kilometara vodi po asfaltnoj cesti što je bila sretna okolnost s obzirom na pljusak koji se slijevao na zemlju. Ulična rasvjeta pomogla je da lakše pratim žute strelice.
Dobro se razdanilo kada sam napustio asfaltnu cestu i prešao na makadamski put. Krajolik je tipičan primorski s dosta eukaliptusa i borova čiji se intenzivan miris osjećao u zraku poslije kiše. Na obrađenim poljima primjećujem sve više povrtnica i kukuruza. Hodočasnička staza cijelo vrijeme prolazi u neposrednoj blizini mora. Na ovom dijelu najbolje se može doživjeti Obala smrti. Tu, na ovom području, živi i gnijezdi se puno različitih vrsta ptica. Također, ne manje važno, treba istaknuti da se na ovoj ruti može naći puno primjera tradicionalne ruralne arhitekture i dosta iznimno lijepih crkava.
Kroz cijelo ovo moje hodočašće provlači se molitva kao zahvala Bogu što mi je dao toliku duhovnu i tjelesnu snagu da izdržim sve nedaće ovoga dugačkog i teškog puta. Molitva krunice Blažene Djevice Marije utkana je svaki proživljeni trenutak ovoga hodočašća. Ovdje želim iznijeti neke svoje misli o molitvi s posebnim osvrtom na molitvu Svete Krunice i pokušati odgovoriti na pitanja: Zašto se ja molim? Zašto molim Krunicu Blažene Djevice Marije?
Krunica je jednostavna molitva satkana od temeljnih molitava naše vjere: Vjerovanje, Očenaš, Zdravo Marijo. U taj niz utkana je molitva kojom slavimo Presveto Trojstvo u ime cijelog svemira: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Svaki dan sam molio cijeli ružaruj. Najprije sam molio radosno, zatim žalosnio i na kraju slavno otajstvo. Prije moljenja otajstva ponovio bih sebi njegov sadržaj i nakon toga bih počeo razmišljati o tom sadržaju. Postavio bih si sljedeća pitanja: Kako se sadržaj tog otajstva odnosi na mene? Što mi on znači? Što mi Bog kroz taj sadržaj pokušava reći? I na kraju, što iz toga sadržaja mogu naučiti?
Što je to molitva? Na ovo pitanje postoji samo jedan odgovor: Molitva je otajstvo samo po sebi. Uvriježeno je mišljenje da nas molitva treba potpuno zanijeti, da treba na nas prenijeti neku zemaljsku radost ili mistično iskustvo, pa ako do toga ne dođe, pomislimo da nešto s našom molitvom nije u redu i da se ispravno ne molimo. Ja mislim da je molitva nešto puno jednostavnije i njezina se prava srž odvija u nama. Molitvi sam istinski sklon i ona je utkana u moju podsvijest. Čim mi nešto krene po zlu ili se nađem u nekoj opasnosti, molitva mi spontano dođe na usta i uvijek znam kome se trebam obratiti za pomoć. Svatko od nas ima nekoga kome se obraća, a ja se uvijek obraćam Djevici Mariji: „Gospe moja, pomozi mi…“
Svaki put kada se počinjem moliti ne činim to s istim zanosom i voljom. Ponekad mi je teško držati koncentraciju i moliti se. Koliko puta mi je bilo teško krenuti na Sljeme jer mi vrijeme nije odgovaralo? Kada bih se prisilio i to učinio, uvijek bih bio posebno sretan zbog toga. Taj bi mi izlet dvostruko vrijedio. Tako je s molitvom. Često se prisilim da se počnem moliti da bi mi na kraju bilo drago što sam tu prisilu prihvatio. Mi, kao ljudska bića, moramo proći više stupnjeve pročišćenja u molitvi, da bi nam ona naposljetku donosila pravu radost. Zato je molitva pomalo proturječna, nešto čemu prirodno težimo, a istodobno izbjegavamo, pa ipak to činimo, čak i s veoma pomiješanim osjećanjima. Ona može biti prekrasan čin ljubavi.
Kako postupam u molitvi, što mi je osnovno u molitvi? Uvijek se molim jednim od sljedeća dva načina molitve: one koju izgovaram naglas, i one koju izgovaram u sebi. Bilo kojim od spomenuta dva načina da se molim, dopuštam Duhu Svetom da me prosvijetli.
Prva i očita vrsta molitve je izgovaranje molitvi naglas. Molitve koje izgovaramo naglas još zovemo i glasnim molitvama. O čemu one govore? Velike predrasude kod ljudi vladaju protiv ovih vrsta molitve. Nevjernici će reći: „To su samo uhodani obrasci, oni ništa ne znače“ ili „One su beskorisne ako se samo ponavljaju, a u stvarnosti ništa ne izražavaju“ i ako u molitvi izgovarate tolike stvari koje stvarno ne mislite.
Svakodnevno molim Očenaš. U ovoj molitvi izgovaram: „oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim“. Jedanput, dok sam molio ovu molitvu, kada sam izgovorio spomenute riječi, pomislio sam što bi bilo da Bog iznenada promijeni svoje uobičajeno ophođenje s nama, promijeni pravila igre i u tom mi se trenutku pojavi sav u blistavu svjetlu i veli: „Stani, Jure! Dogovoreno! Izgovaraš to svakodnevno zadnjih pola stoljeća! Zagledaj se u svoju dušu, napravi inventuru i pokaži mi što imaš u njoj. Jesi li svakome oprostio? Položi karte na stol, daj da vidim kako stvari stoje.“ Što bi mi se nakon toga dogodilo? Morao bih ponovno miješati i dijeliti karte, počistiti svoje dvorište i tako steći puno moralno pravo izgovaranja „oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim“.
Kako smo dobili molitvu Očenaš, kako je ona nastala? Isus se molio i kada je završio, Petar je rekao: „Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike.“ On im reče: „Kad molite, govorite: Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji; kruh naš svagdanji daj nam danas, otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim i ne uvedi nas u napast.“
Kada razmišljam o spomenutim riječima, čini mi se da je naš Gospodin odabrao sve stvari koje u životu činim krivo i uputio me da se molimo za suprotno. Toliko smo usmjereni sami na sebe i nikada ne opraštamo drugima. Zato, molimo Boga da nam oprosti grijehe naše kao što ih mi opraštamo drugima. Tako ćemo postati slični Bogu. Svakodnevno imam posla s iskušenjima, kao da ih nekako i tražim, iako ih ne bih smio tražiti, ali ima nečega u tome, vjerojatno znatiželja čini svoje: „Ne uvedi me u napast, i zato pokušavam izbjegavati napast.“
Ako ispravno molimo ove molitve, one će biti strahovito dragocjene jer ispunjavaju svoju svrhu. Molitva je veoma stvarna; nije to samo neka radnja kroz koju prolazimo: ona nas preobražava, drukčiji smo nakon nje. Recimo, imate dva prijatelja. Jednoga koji kaže da ne vjeruje u Boga, ni u Crkvu, ni u dušu, ni u život nakon smrti. A imate i prijatelja, veoma pobožnog, iz dobre obitelji. Odlazi svake nedjelje na misu, odlazi redovito i na duhovne obnove. Tada usporedite djela ove dvojice prijatelja. Jedan ne vjeruje u Boga, ne moli, ne vjeruje da ima dušu, on izlazi i živi život, reći ćete, pa to je i prirodno, zar ne, što se drugo i može očekivati? Međutim, ako onaj koji moli živi jednako kao i onaj prvi, kažemo da nešto s njim nije u redu, zar ne? Zašto to kažemo? Jer očekujemo da se osoba koja moli i vjeruje u Boga ponaša drukčije.
Stoga je molitva i više od vježbanja revnosti, više od primanja milosti. Molitva je moliti Boga da uđe u naš život i da nas mijenja. Dakle, bit molitve je u tome da nas ona mijenja, da ne budemo isti kao ranije. Skloni smo pomisliti da je molitva osjećati nešto, osjećati se divno, obavijeno predivnim osjećanjima ljubavi prema Bogu. Molitva nas treba učiniti drukčijima. Treba nas mijenjati. Prema tome, pokušamo li se istinski unijeti u izgovaranje molitvi naglas, one će nas postupno mijenjati.
Sada ću iznijeti neke svoje misli o molitvi u šutnji. Molitva u šutnji je promišljanje onoga što molimo. Vrsta molitve koja se moli na svim duhovnim vježbama je meditacija. Ako sami vodimo svoje duhovne vježbe, trebamo odabrati neku misao, ili prizor iz evanđelja, i gledati u njega, promišljati ga, misliti o skrivenom značenju svega, izvlačiti zaključke i donositi svoje odluke. Prva vrsta molitve je dobra i potrebna. Mislim da je i ova vrsta molitve, meditacija, također potrebna, ako smo nakanili napredovati. A tome smo skloni i ako počinjemo razvijati neku određenu naviku moljenja; gotovo spontano ulazimo u nju. Možete započeti moliti krunicu i samo malo dulje promišljajte o samom otajstvu u krunici.
Pažnja nam nije odlutala, ne mislimo o drugim stvarima jer samo promišljamo otajstvo; vjerojatno smo zastali na mjestu u Zdravomariji, samo ga promatramo... Krist kako trpi na križu u tom mi trenutku znači nešto više i razmišljam o tome malo dulje i puštam da to prodre u mene. Ili Kristovo rođenje ili Uzašašće ili na koje god otajstvo meditiramo. Molimo zato naše redovite molitve naglas, molimo ih ispravno i one će nas navesti da izdvojimo neko vrijeme za meditativno razmatranje.
Sada, na kraju ovoga mojeg razmatranja o potrebi molitve, da odgovorim zašto svakodnevno molim krunicu. „Krunica je Mariji najdraža molitva. Najobljubljenija je među svecima, najčešća među narodom, najpotvrđenija od Boga divnim čudesima, obogaćena od Marije najvećim obećanjima,“ rekao je blaženi Bartol Longo. Sveti Franjo Saleški rekao je da je najbolji način molitve upravo krunica. Sestra Lucija iz Fatime za krunicu je rekla: „Blažena Djevica Marija je krunici podarila takvo djelovanje, da ne postoji nijedan materijalni, duhovni, nacionalni ili međunarodni problem, koji se putem nje i naše žrtve ne bi mogao riješiti.“ Sveti Ivan Pavao II. je rekao: „Krunica je moja najdraža molitva. Divna, krasna molitva! Divna u svojoj jednostavnosti! Divna u svojoj dubini! Kako li je samo lijepa obitelj koja moli krunicu svaku večer!“ Sveti Ljudevit Montfort napisao je: „Krunica je najmoćnije oružje za dodirnuti Srce Isusovo, našega Otkupitelja, koji je toliko volio Svoju Majku.“ Papa Hardijan VI. je rekao: „Krunica je bičevanje đavla.“ „Krunica je sažetak cijelog Evanđelja“, rekao je papa Pavao VI. Papa Pio IX. u jednom od svojih govora rekao je: „Djeco, pomozite mi pobijediti zla koja muče Crkvu i ljudsko društvo, ali ne mačem, nego krunicom.“ Naša Gospa ima 117 naslova. U Fatimi je odabrala: „Ja sam Kraljica svete krunice“. Pozvala je cijeli svijet na molitvu krunice: „Svaki dan molite krunicu kako biste isprosili mir svijetu.“
Moj odgovor na pitanje zašto molim krunicu svaki dan isti je kao i odgovor svetog Pija. Njega su jedanput upitali zašto toliko moli krunicu, a on im je rekao: „Ako je Gospa, bilo gdje da se ukazala, uvijek živo preporučivala molitvu svete krunice, ne čini li ti se da za to mora postojati valjan razlog?“
Spuštao sam se poljskim putem, niz padinu, prema selu Lires. Kiša je prestala padati i zasjalo je sunce. Pogledao sam u nebo i nisam vidio ni oblačka. Skinuo sam svoj kišni ogrtač i spremio ga u ruksak. Bio sam sretan što je prestala padati kiša jer mi je dosadila zadnja dva dana. U daljini, iza jednog zavoja, čuo sam zvuk motora. Pretpostavljao sam da je to traktor, jer neko drugo vozilo, na ovakvom poljskom putu, nisam mogao zamisliti. Jasno sam čuo zvuk motora traktora. Došao sam do zavoja i ugledao sam čovjeka kako polako vozi traktor ispred kojeg je tjerao četiri krave. Ispred krava su trčala dva psa, neka vrsta većeg terijera.
U trenutku psi su navalili na mene. Iskesili su zube, a očnjaci su im bili dugi i nikada tako duge očnjake kod nekog psa nisam vidio. Branio sam se sa svoja dva planinarska štapa. Mahao sam s njima i pokušao otjerati pse. U tom trenutku, podignuo sam pogled prema vozaču traktora i iznenadio sam se što se on smijao iz svega glasa i nešto je govorio što ja nisam razumio. Psi su sve više navaljivali na mene i počeli su mi prilaziti sve bliže.
U jednom trenutku bacio sam svoje planinarske štapove na zemlju, i povikao iz svega glasa: „Sotono, ne možeš mi ništa. Ništa me neće spriječiti da završim svoje hodočašće. Odstupi od mene i od moje obitelji!“ U tom trenutku, nestadoše psi i krave! Pokraj mene je prolazio traktor, a vozila ga je žena. Nijemo sam stajao pokraj puta. Nisam se uplašio. Kada je traktor prošao, prekrižio sam se i nastavio dalje.
Spustio sam se niz padinu i stigao u selo Lires. Još uvijek sam bio pod dojmom onoga što se maloprije dogodilo, pa nisam ni registrirao da sam već prošao kroz ovo selo i došao do mosta na rijeci Rio Castro. Ne tako davno na ovom mjestu nije bilo mosta nego samo nedovoljno visoki stupići u vodi, pa se za vrijeme viših vodostaja trebala raditi obilaznica od gotovo četiri kilometra. Sada je tu most i više nema potrebe za obilaskom. Nakon prelaska mosta započinje uspon na najvišu točku ove hodočasničke rute Facho Lourido (269 m). Ovo je najviša točka iznad mjesta Muxía, pa su tu paljene lomače koje su upozoravale moreplovce na opasnosti koje vrebaju na ovim obalama. S ovoga brdašca pruža se nezaboravan vidik na cijelo ovo područje. Dobro se vidi i Punta da Barca – posljednja točka mojega hodočasničkog puta. Na tom mjestu sada se nalazi crkva Santa María de Muxía.
Muxía je mirno ribarsko i turističko mjesto koje ima dosta pješčanih plaža. Na putu do svetišta nalazi se i turistički ured, gdje se može uzeti Muxiana. Nakon što se prođe crkva Santa Maria de Muxía, u podnožju ovoga rta, oko 800 metara dalje je svetište Santuario de la Virgen de la Barca.
Svladao sam i posljednju dionicu svojega hodočašća. Nisam bio posebno napet niti uzbuđen iako sam doživio nesvakidašnji događaj. Svetište Majke Božje se obnavlja i nije moguće u njega ući. Iz daljine se vidi da je imalo i urušen krov što govori da je bilo zapostavljeno u posljednje vrijeme. Očekivao sam mjesto na kojem ću se moći pomoliti i zahvaliti Bogu i svetom Jakovu što su mi pomogli da izvršim svoju nakanu. Nisam se imao gdje pomoliti i to me razočaralo.
Zaključak
Pitao sam se kako to da baš idem svetom Jakovu, a nisam nikad gajio posebnu pobožnost prema tom svecu. No biti na grobu jednog od Isusovih najbližih učenika, koji mu je bio jako blizak dok je bio s nama na zemlji i koji je krenuo za njim ne pitajući za cijenu, povlastica je svakog kršćanina. Sveti Jakov, kada ga je Isus pozvao da ga slijedi, krenuo je za njim i promijenio je svoj život. To mi daje nadu da će i mene iskustvo ovoga hodočašća potaknuti da promijenim svoj život, da će moj život biti bolji i da ću ja biti bolji. Sada, nakon završenog hodočašća i neprocjenjivih iskustava koja sam stekao, usudio bih se reći kako se moj život promijenio. Čeznuo sam za čudom i mislio sam da ga nisam doživio. Odgovor sam dobio na ovom hodočašću. Život se mijenja u svakodnevici, ustrajnim prihvaćanjem nevolja i nasljedovanjem Krista.
Za Isusom je uvijek išlo mnoštvo. Putem svetog Jakova apostola također ide mnoštvo, pa ako čovjek želi, stalno može imati društvo. Hodočasnički put je dug, zahtjevan i naporan, a svladavaju ga samo ustrajni hodočasnici. Isus je katkad bio umoran i odmarao se u molitvi. Svoje umore je darovao svojem Ocu, nasamo, oči u oči. Kada bih osjetio umor, odvajao bih se na osamu hodočasničkog puta i odmarao se u molitvi i meditaciji. Moja molitva je uvijek bila razgovor udvoje: Isus i ja! On jedini sve razumije. I mene najbolje razumije. Živio je kao jedan od nas. Bio je: gladan, žedan, umoran, razočaran, žalostan, izdan, zatajen, prevaren, na smrt izudaran, popljuvan, trnjem okrunjen, na križ pribijen, na križu osamljen, među razbojnike ubrojen, osramoćen… i na kraju razapet. Nakon svega nabrojenog, uvijek si postavljam pitanja: Ima li nešto što mi se dogodilo da On to nije prije mene iskusio? Što su moje hodočasničke patnje u odnosu na ono što je On proživio? Ništa što bi bilo vrijedno spomenuti. Nakon molitve i meditacije, osnažen duhovno i tjelesno, nastavljao bih dalje.
U životu je važno imati jasno definiran cilj. Moj cilj na ovom hodočašću bio je, uz Božju pomoć i zagovor svetog Jakova, prijeći hodočasničku stazu od San Jeana do Santiaga za dvadeset jedan dan, te za četiri sljedeća dana nastaviti od Santiaga preko Finesterre do Muxie. Za ostvarenje toga cilja naporno sam se pripremao više od godinu dana. U završne pripreme uključio sam svoje najdraže hodočasničko odredište, Mariju Bistricu. Jedan dan bih išao iz Zagreba preko Sljemena u Mariju Bistricu, a sutradan bih se vraćao u Zagreb. Kada sam utvrdio da mogu bez ikakvih poteškoća ponavljati ovaj ritam hodanja unedogled, znao sam da sam fizički potpuno spreman za izvršenje definiranog cilja. Za vrijeme priprema vremenski uvjeti nisu bili parametar. Bilo je svega: sunca, kiše, blata, snijega… Pripremio sam se za hodanje u kontinuitetu bez obzira na vremenske uvjete i to se pokazalo važnim, jer sam na ovom hodočašću imao sve: kišu, snijeg, grad, blato i, dakako, puno sunčanih dana.
Hodao sam dionicu po dionicu i nikada nisam razmišljao o kraju. Znao sam da će on doći ako se ne dogodi ništa nepredviđeno. Najviše sam se bojao povreda koje bi me spriječile da nastavim dalje. Hvala Bogu što me je poštedio povreda, pa sam bez ikakvih problema vrijednih spomena, završio svoje hodočašće.
Na hodočašću sam doživio pet, u najmanju ruku neobičnih, situacija u kojima sam se našao. Ako se pažljivo pročita opis tih situacija, vidi se da ja ne dvojim da je to bio pokušaj Sotone da me omete u izvršenju mojeg cilja. Ti napadi Sotone u četiri slučaja nisu bili agresivni. Peti slučaj bio je iznimno agresivan i morao sam se svojski braniti sa štapovima. Dugo sam razmišljao o tim situacijama i što s njima učiniti. Najprije sam odlučio to zatajiti i zadržati za sebe, jer sam mislio da će ljudi pomisliti da sam prolupao ili da uzimam kakva halucinogena sredstva. Mislim da nisam prolupao niti sam ikada uzimao kakva halucinogena sredstva. S vremenom, to mi je postajalo veliki teret i osjetio sam govor Duha Svetog koji je govorio iz mene da trebam svjedočiti o onome što sam doživio i napisati istinu o tome. Kada sam počeo pisati o onome što sam doživio na ovom hodočašću, osjetio sam olakšanje i shvatio sam da se to meni dogodilo kako bih svjedočio o tome.
Moje hodočasničko iskustvo očituje se na više područja i u više dimenzija. Jedna od njih je pokornička dimenzija jer se kod mene hodočašće etabliralo kao hod obraćenja. Dok sam hodao prema hodočasničkom odredištu, postajao sam svjestan vlastita grijeha i onoga što me veže uz nevažne, beskorisne i prolazne stvari pa sve do postizanja nutarnje slobode i shvaćanja dubokog životnog značenja. U svetištu svetog Jakova osjetio sam da mi se pogled na život mijenja na način da ga odlučnije usmjerujem prema Bogu.
Uz pokorničku, hodočašće mi je dalo i slavljeničku dimenziju, dimenziju radosti koja je nastala u katedrali svetog Jakova i usmjerila me na susret s Gospodinom. Tomu još treba pridodati i iskustvo besplatnosti jer hodočašće nije obvezatno, nego je nešto u čemu se može steći iskustvo o primljenom i prinesenom daru. S radošću i besplatnošću posebna je vrijednost hodočašća otvorenost onomu što stoji preko granica našega ljudskog života. U perspektivi vječnoga života moguće je prijeći od pojedinačnog hodočašća na cijeli život shvaćen kao jedno veliko hodočašće, a cilj je, naime, uvijek isti: Gospodin Bog kojega smo u hodočašću osjetili bliskim, u nekom ga smislu iskusili, a koji nas očekuje preko granica zemaljskog života.
Na ovom hodočašću stekao sam konkretno iskustvo Crkve kao naroda Božjega u kojem nitko nije stranac, isključen ili dalek, nego je zapravo svatko, na neki način, sakrament, znak i sredstvo prisnog jedinstva s Bogom kao i jedinstva ljudi međusobno. Svoje hodočašće svetom Jakovu shvatio sam jednostavno kao manifestaciju težnje za svemoćnom, milosrdnom i spasenjskom Božjom blizinom.
Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.