Granešina-Čučerje-Kapelica Marije Snježne-Sveti Matej-Laz-Marija Bistrica

Početna točka ovog hodočasničkog puta je Crkva Blažene Djevice Marije i Male Gospe u Granešini. U monografiji „Z naših bregov“ Magda Junaković kaže: „Crkva Blažene Djevice Marije bila je nekad u Oporovcu. … U popisu župa iz 1334. godine crkva u Oporovcu spomenuta je pod imenom Blažena Marija Oprouch. … Ne zna se točno kad je sagrađena crkva u Granešini. 1355. godine spominje se župnik Georgius Sacerdos de Kranesina (Juraj svećenik iz Granešine) kao tužilac u sporu s nekim Marketom zbog svetogrdne provale u crkvu. (Tkalčić, Spomenici grada Zagreba) Taj podatak govori da je možda u to vrijeme bila sagrađena crkva u Granešini.“

Međutim, za monografiju OŠ Granešina župnik Mijo Pavlaković je napisao:

„Crkva se prvi put spominje 1217. godine u darovnici kralja Andrije kojom on, na molbu prepošta zagrebačkog Kaptola, potvrđuje razne darovnice pa i darovnicu kojom zagrebačkoj biskupiji daruje posjed Oporovec. U ispravi se spominju međaši: kraljevska cesta, velika cesta, potoci Johan i Jelseuch (Jalševec) što znači da je taj posjed obuhvaćao šire područje u okolici Oporovca i kasnije Granešine. Prema toj povelji crkva je bila na mjestu na kojem je sada jer je to prema stranama svijeta ova orijentacija. Oporovec je od tog označenog posjeda sjeverno, ne zapadno. Posjed završava kod crkve Svete Marije na zapadu. Ovime se isključuje crkva u Oporovcu koja bi kasnije bila preseljena na ovaj brežuljak. Tada se još ne spominje Granešina. Crkva je vjerojatno bila drvena, a kasnije zidana. Kada je točno Granešina postala župa, ne zna se.“

Prvi zabilježeni podatak o postojanju crkve u Granešini seže u 1502. godinu kad ju je razrušio potres. I kasnije je crkva često bila oštećena. Potres ju je razorio i 1590., a obnavljanje je trajalo do 1622. godine. 1732. godine požar prouzrokovan munjom uništio je unutrašnjost crkve, a isti se slučaj kasnije još dva puta dogodio. 1874. godine drveni toranj zamijenjen je zidanim, ali ga je 1880. razrušio snažan potres. Tada su od crkve ostali samo zidovi.

„Obzor“ br. 261 donosi sljedeći izvještaj: „Ne samo da nam je starinska naša crkva razorena, školska zgrada teško oštećena, da se u njoj djeca poučavati nemogu, već oplakujemo i gubitak jednoga čovjeka, dočim je župnik Stjepan Mikec upravo njekim čudom sretno izbjegnuo. Kao što obično, služio je župnik u to doba misu. Obično služi župnik misu kod velikoga oltara; nu dne 9. studenoga odabra srećom mali oltar na lievoj strani crkve. Uz župnika bijaše samo podvornik kod mise i seljak Petar Novak, koj sjedjaše u klecalu pod glavnim svodom. Jedva bijaše župnik u polak mise, kadno se na jedan krat uz nastalu tminu poče crkva grozno tresti. U taj čas sruši se zvonik uz strahovit štropot te mu ruševine padnu sredinom crkve prema velikom oltaru, razbiju crkveni krov i provale strop, dočim se kuba zvonika položi preko slomljena krova. Župnik padne onesviešten na tle, dočim Novaka, bježećeg izpod zvonika van, zaspu ruševine. Župnik i podvornik spasiše se, kako je prva lomljava prestala na pobočna vrata, koja su ljudi, budući ruševinom zapremljena, težkom mukom otvorili.“

Gradnju nove crkve vodio je arhitekt Herman Bollé od 1885. do 1896. godine, a 13. listopada 1901. posvetio ju je zagrebački nadbiskup Josip Posilović.

Od crkve treba krenuti u smjeru sjevera i kada se prođe Vatrogasni dom treba skrenuti desnu u usku uličicu Goričanci, i nastaviti po njoj do križanja sa Sunekovom ulicom u koju treba skrenuti lijevo. Hodočasnički put vodi ovom ulicom do kraja, nakon toga nastavlja Čučerskom cestom do kraja, a nakon toga Prigorskom ulicom, pa ulicom Marije Snježne do izletišta koje se zove „Izletište kod tri Srca“. Malo prije spomenutog izletišta (300-tinjak m) hodočasnički put radi prikratu i prolazi preko nekoliko okućnica, kroz ovaj dio sela, da bi na kraju završio kod izletišta. Do ove točke se može doći i osobnim automobilom koji se može parkirati na parkiralištu izleta. Također, vrlo blizu ove točke je i posljednja stanica autobusa koji vozi iz Dubrave za Čučerje, pa se i to otvara kao mogućnost za skratiti ovaj hodočasnički put. Od izletišta treba krenuti planinarskom stazom 29 prema Kapelici Marije Snježne. Planinarska staza vraća se 10-tak metara do ulice Selšćak, skreće lijevo u nju i slijedi je 0,7 km. Do ove točke vodi šira makadamska cesta, stalno kroz naselje, i stalno ulicom Selščak. Ovdje staza skreće lijevo na šumski put te nakon 100-tinjak metara skreće se desno na ugaženi planinarski put. Slijedeća točka gdje treba pripaziti, udaljena je 1,04 km. Tu je križanje predmetne staze sa šumskim putem. Tu treba skrenuti desno, nstaviti šumskim putem do točke udaljene 2,3 km od polazišta, tu se dolazi na križanje planinarskih putova. Ovdje treba odabrati put koji vodi desno prema kapelici Majke Božje Snježne. Na ovom mjestu se prvi put susreće sa hodočasničkim markacijama. Nakon prijeđenih 2,56 km dolazi se do Kapelice Marije Snježne.

Kapelica Marije Snježne je manji sakralni objekt, sa oltarom pod nadstrešnicom, nekoliko klupa i jednim stolom. Nalazi se na istočnim obroncima Medvednice na planinarskim stazama 27 i 29 koje vode od Čučerja do planinarske sljemenske staze M1 na hrptu Medvednice i dalje do Marije Bistrice na zagorsku stranu. Izgrađena je u gotičkom stilu 1829. godine, na nadmorskoj visini od 525 m, podno brijega koji se zove Stražnjec. Oslikana je narodnim prizorima iz čučerskog kraja. Kapelica pripada župi u Čučerju.

Nekadašnja kapelica, koje više nema i kojoj se danas naziru samo temelji, nalazila se s druge strane puta od današnje kapelice. Tu se nalazi i izvor pitke vode koji poneki planinari još nazivaju i "Pod grabom".

Sadašnji izgled kapelice potječe iz 1957. godine kada je potpuno obnovljena. Prve nedjelje nakon blagdana Gospe Snježne u kapelici Marije Snježne tradicionalno se održava hodočašće i misa. Tako je zbog sve većeg broja hodočasnika 2008. godine sagrađena i uređena vanjska nadstrešnica koja služi za bogosluženje, ali isto tako da se planinari koji pohode taj dio Medvednice imaju gdje skloniti od kiše i odmoriti.

U točki 2,9 km od polazišta je križanje planinarskih puteva na kojem treba skrenuti desno za Lipu (staza br. 29). Odavde staza ide ugaženim planinarskim putem, sa zapadne strane potoka, gore-dolje, gotovo zadržavajući nadmorsku visinu do točke udaljene 3,35 km od polazišta, gdje staza prelazi preko potoka i ide vrlo oštrim usponom do grebena. Na grebenu, u točki 3,95 km od polazišta, dolazi na križanje planinarskih puteva, na kojem treba skrenuti lijevo na planinarsku stazu M1. Tu su planinarske i hodočasničke markacije. Treba slijediti ovu stazu do drvenog križa usađenog u poveću hrpu kamenja. Tu je izgrađeno odmorište sa dvije nadstrešnice, stolovima i klupama. Tu se predmetna staza križa sa Marijanskim Hodočasničkim Putem (planinarska staza 33 za Laz). Na tom mjestu treba skrenuti desno.

Hodočasnički put dalje nastavlja planinarskom stazom 33 prema selu Laz. Hodočasničke oznake se odvajaju od staze 33 kod skretanja na Stepinčev put koji vodi prema Svetom Mateju. Od odvojaka, staza najprije prolazi travnatim proplancima, izlazi na makadamsku cestu, slijedi je, a nakon prolaska pored nogometnog igrališta i poveće kuće bez fasade, za 300-tinjak metara skreće desno na prvi poljski put. Ovo je skretanje naznačeno hodočasničkim smjerokazom a markacijske oznake su rijetke, pa treba pripaziti. Staza za kratko slijedi poljski put, skreće lijevo na livade, pa po njima polako nizbrdo do zaselka Koščevići. Hodočasnički put dalje vodi kroz ovaj zaselak, i nastavlja dalje asfaltnom cestom do sljedećeg zaselka Labaši, u njemu skreće oštro desno (hodočasnički smjerokaz učvršcen za drvenu kuću), dolazi na poljski put, spušta se u dolinu, prlazi preko potoka i laganim usponom dolazi u selo Sveti Matej, u župu Laz. 

Župa Laz, osnovana je 22.srpnja 2001.godine, dijelom od župe Marija Bistrica, a dijelom od župe Gornja Stubica. Župna crkva sv. Andrije nalazi se u Lazu Bistričkom dok je područna kapela sv. Mateja u mjestu Sveti Matej. Srednjovjekovna barokizirana kapela sv. Mateja smještena je kao prekrasan ukras na dominantnom brežuljku od 324 m. Opasana je zidom, usred naselja koje se nekad zvalo Matijanec, a s kojeg se šire prekrasni vidici na bezbrojne brežuljke u daljini. 

Sakralni se objekt na ovoj lokaciji prvi put spominje 1279. godine, a u kanonskoj vizitaciji iz 1622. napominje se da je crkvica ovdje bila veoma davno. Iza potresa 1880. godine kapelu sv. Mateja obnovio je graditelj zagrebačke katedrale Herman Böllé, a u župnom stanu čuva se originalni nacrt postojećeg velikog neogotičkog oltara potpisanog od autora Bölléa. Taj je nacrt bio izložen na izložbi Historicizam u Hrvatskoj u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.

Hodočasnički put dalje nastavlja prema Lazu Stubičkom, prolazi kroz njega i stiže u Laz Bistrički, do crkve Svetog Andrije. Tu je ujedno i sjedišta župe Laz. Uz crkvu je napravljen „Park hrvatskih kardinala hodočasnika“ s kipovima blaženog kardinala Alojzija Stepinca, kardinala Franje Šepera i kardinala Franje Kuharića. Uz župnu crkvu sv. Andrije i uz kapelu sv. Mateja nalaze se mjesna groblja.

Hodočasnički put nastavlja kroz selo Laz Bistrički, izlazi na magistralnu cestu uz koju  je izgrađen i nogostup, sve do bazilike Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.

Današnja župna crkva u Mariji Bistrici građena je između 1879. i 1882. godine prema nacrtu bečkoga arhitekta Schmidta, a pod nadzorom njegova učenika Hermana Bolléa. Djelomično je izgrađena na starim baroknim temeljima i proširena u neorenesansnom stilu. Slikar Ferdo Quiquerez naslikao je 22 čudotvorna uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke, a Drago Novak izradio kipove Krista Raspetoga i Svetog Kristofora. 

Za vrijeme gradnje, uoči blagdana Uznesenja Marijina izbio je požar u kojem je oštećena cijela unutrašnjost crkve, osim velikoga oltara i čudesnog kipa Majke Božje. Novi je oltar posvećen 1883. godine a bistrička crkva 1923. godine dobiva od pape Pija XI. naziv manje bazilike. Nadbiskup zagrebački Antun Bauer 1935. okrunio je zlatnom krunom čudotvorni kip Majke Božje i proglasio je Kraljicom Hrvata uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca.