Ruksak - teret na mojim leđima

 Teret na mojim leđima

Kupila sam novi ruksak za moj  Camino. Dugo sam na guglu proučavala karakteristike ovih i onih proizvođača. Na kraju sam se odlučila za jedan plavi koji će mi savršeno pasati uz jaknu, a i dovoljno je velik da u njega potrpam sve što će mi biti neophodno na ovom putu. A možda i malo više, jer tanka je granica između potrebnog i manje potrebnog. S granicama sam slaba. Uvijek sam u nekim krajnostima. Jure kaže da živim u crno bijelom svijetu, a svijet je siv.

Moj lijepi plavi ruksak je veličine šezdeset pet litara, a može se proširiti na osamdeset pet litara. Ima posebnu konstrukciju koja olakšava nošenje tereta. To je veoma važno jer ćemo hodati sedamsto osamdeset kilometara. Toliko je dugačak Camino Frances ili francuski put. I sve što nam treba na tom putu nosimo sa sobom, na svojim leđima.

Pročitala sam da je optimalna težina ruksaka deset posto naše težine. Dakle, moj bi trebao imati šest i pol kilograma. Ne znam kako ću to izvesti jer je težina praznog ruksaka dva kilograma.

Na put krećemo polovicom travnja. Proljeće zna biti prevrtljivo, a put vodi preko visokih brežuljaka Pirineja, gole ravnice La Mesete i šuma Galicije, pa treba imati prikladnu odjeću i obuću za svako podneblje. I još rezervnih komada, da se nađe u slučaju ovoga i onoga.

Prijatelj koji je već prohodao taj put upozorio nas je kako postoji šansa da na putu ostanemo gladni jer ne znamo španjolski. I tako sam se odlučila osigurati. Za dvadeset i jedan dan puta uzela sam četrdeset i dvije energetske čokoladice. Svaka je težila pedeset grama, tako da sam svoj ruksak opteretila s više od dvije kile tereta. Bez hrane nema energije, a bez energije se ne može hodati. Sasvim dovoljan razlog za investiciju u čokoladice.

Sa sobom treba nositi i kozmetiku. Kod odabira onog što ću ponijeti na ovaj put imala sam prilično dilema jer se nikako nisam mogla odlučiti da li ću se odreći mlijeka za čišćenje lica ili onog za tijelo; da li ću moći koristiti kremu za dan kao noćnu ili ću ipak ponijeti kremu za noć posebno; krema za sunčanje je neophodna, ali treba i šampon za kosu, pa i regenerator. Imala sam osjećaj da ako izostavim ijednu stvar s tog popisa moj život više neće imati smisla.

I tako sam dodavala i oduzimala majice i hlače, cipele i sandale, jakne i marame i na kraju je moj ruksak imao trinaest kilograma. Duplo od preporučene težine.

Vjerovala sam da ću se nakon par dana naviknuti na taj teret na mojim leđima, ali sam počela sumnjati u to kada je taksist koji nas je vozio na aerodrom s negodovanjem odmahivao glavom kada je moj ruksak stavljao u bunker.

Naša Camino avantura je započela i prva tri dana sve je bilo donekle u redu. Prvi dan smo pješačili dvadeset šest kilometara, drugi četrdeset i tri kilometra, a treći trideset osam kilometara. Četvrti dan na mojim nogama pojavili su se prvi žuljevi, tako da sam hodala u sandalama, a teške gojzerice stavila u ruksak. Sunce je prilično ugrijalo i jakna je morala isto u ruksak kojem je na takav način težina dosegla petnaest kilograma. Koraci su mi postajali kraći, zaostajala sam , često zastajkivala i savijala se pod teretom kojeg više nisam mogla nositi. Došlo je vrijeme da se s nečim iz ruksaka oprostim i na taj način smanjim težinu. Užasno teška odluka jer sam smatrala da mi sve treba. Izbor je pao na čokoladice. Na putu smo bez problema dolazili do hrane, tako da su čokoladice bile višak. Podijelila sam ih hodočasnicima u jednom odmorištu, te tom gestom razveselila sebe i njih. Shvatila sam kako grčevito čuvanje svega i nošenje teškog tereta dovodi do toga da se ne može dalje. Treba prepoznati vrijeme kada se treba osloboditi viškova. A to je prilično teško. Bar za mene.

Bez čokoladica bilo je lakše, ali u idućim danima s nagomilanim umorom, teško sam hodala. Tada sam primijenila novonaučenu metodu. Osloboditi se viškova. Budući da sam imala dvije majice dugih rukava, jednu sam ostavila u albergu na vješalici. Možda će nekom dobro doći. Došao je red i na noćnu kremu, losion za tijelo, losion za lice,  regenerator, rezervne tenisice, jaknu. Osjećala sam se kao dijete koje je naučilo neku novu igru. Počelo me je zabavljati izbacivanje stvari iz ruksaka, a osjećaj oslobađanja je bio predivan. Svaki put kad bih stavila ruksak na leđa bila sam svjesna svoje dobre odluke. Kada sam istisnula pola paste za zube, jer sam zaključila da mi je dovoljno pola tube, proces je bio završen. Ruksak je težio osam kilograma, a ja sam disala punim plućima oslobođena od svih strahova. Nisam se plašila gladi, zime, bora, suhe kože. Bez svih stvari koje sam putem ostavljala mogla sam.

Viškovi su bespotrbni teret na mojim leđima. To je bila prva lekcija koju me je Camino naučio. Sada samo preostaje da ju primijenim na mojem životnom putu.