Samos - Portomarín

Za izlazak iz mjesta Samos treba samo nastaviti pješačenje po pješačkoj stazi uz regionalnu cestu prema Sarriji. Nakon prijeđena 2 kilometra, stiže se u mali zaselak Tequín. Ako  se nastavi dalje ovom cestom, ona vodi izravno u Sarriju i to je najjednostavniji nastavak hodočasničke rute do ovog mjesta. Umjesto pješačenja po asfaltnoj cesti može se izabrati puno ležerniji nastavak hodočasničke rute koja vodi preko zaselaka Pascais do zaselka Hospital u kojem se spaja na hodočasničku stazu koja dolazi iz Triacastela preko zaselka San Xil, te  nakon toga zajedno vode do grada Sarrija.

Ovaj dio hodočasničke rute gotovo u cijelosti vodi po dobroj i mekanoj pješačkoj stazi, koja je u većem dijelu natkrivena visokom šumom, koja pruža zaštitu od sunca gotovo preko cijelog dana. Uz to, ova staza većim dijelom vodi pored rijeke Sarrie, pa i to pješačenju daje poseban ugođaj. Zbog tih razloga treba izabrati uparvo ovaj nastavak pješačenja do grada Sarrie.

Sarria je naseljeno mjesto više tisuća godina, a u njoj su stolovali Kelti i Rimljani. Gradom je ovo mjesto proglasio Alfonso IX krajem 12. stoljeća, koji je bio posljednji kralja Leóna. Nažalost, kralj je umro 1230. godine od teške bolesti baš u vrijeme kada je odlučio izvršiti svoje hodočašće u Santiago de Compostelu. Kip Alfonsa IX može se vidjeti u blizini policijske stanice.

Na prvi pregled čini se da Sarria nema puno toga za ponuditi turistima. Tako izgledaju mnogi drugi španjolski gradovi, koji su  izgrađeni uz vrlo prometnu glavnu ulicu, ali u slučaju ovog mjesta treba se okrenuti prema rijeci jer ovo mjesto živi s rijekom. Uz rijeku je glavna šetnica koja je navečer puna života. Većina se povijesnih građevina koje su povezane sa hodočašćem, nalazi na brijegu u starom gradu. Na samoj hodočasničkoj ruti je samostan Monasterio de la Magdalena, koji su osnovali talijanski redovnici koji su prošli ovaj put na njihovom hodočašću u Santiago de Compostelu. Talijanska braća su pripadala redu koji se zvao „Frailes de la Penitencia de los Venerables Mártires de Cristo“ ili grubo prevedeno: Braća časne pokore mučenika Kristovih, koji su stolovali u ovom samostanu do 1568. godine, kada su nestali.

Neposredno prije samostana Monasterio de la Magdalena, nalazi se zeleno-bijela zgrada koja je između 1930. i 1950. godine bila istražni zatvor ili Prisión Preventativa, u kojem su držani kriminalci dok su čekali suđenje. Danas se ova zgrada koristi kao muzej lokalnog građevinskog fakulteta. Odmah pored zgrade nekadašnjeg zatvora i ispod ruševina dvorca Torre de la Fortaleza, je crkva iz 13. stoljeća Iglesia San Salvador, kojoj je zvonik dodan u 19. stoljeću.

Kao vječna straža iznad grada nadvile su se ruševine dvorca Torre de la Fortaleza. Vjeruje se da je izgrađen u 13. stoljeću, ali je uništen tijekom ustanka Irmandiño u 15. stoljeću. Jedino što je od nekadašnjeg dvorca koji je imao četri kule ostalo je jugoistočni toranj s otvorenim stubištem i dva štita s grbovima. Na izlasku iz Sarrie prolazi se pored kapelice iz 18, stoljeća Capilla de San Lázaro, koja je jedini preostali dio nekadašnje velike hodočasničke bolnice  El Hospital de San Lazaro. Ova bolnica je bila poznata jer su se u njoj liječili gubavci koji su hodočastili u Santiago de Compostelu, s nadom u svoje izlječenje.

Rúa Maior, glavna je ulica ovog grada u kojoj su integrirane neke povijesne sa modernim građevinama. U njoj se nalazi dosta svratišta, većina kafića, restorana i trgovina.

Od Sarrije do Santiaga de Compostele preostaje još 112 km pješačenja. Obzirom na propozicije hodočašća u Santiago da svi hodočasnici koji prijeđu pješačeći 100 km ili biciklom 200 km imaju pravo na svoj Compostela. Uvažavajući tu činjenicu jako puno hodočasnika izabire ovo mjesto kao početnu točku svog hodočašća, pa je obzirom na to zadnji dio ovog hodočasničkog puta najopterećeniji hodočasnicima. To treba imati u vidu kada se organizira prenoćište jer svratišta, hosteli i hoteli mogu biti prebukirani. Također, ovdje treba napomenuti da na preostalom dijelu hodočasničke rute, nema problema s vodom i hranom jer se svakih nekoliko kilometara prolazi kroz neko mjesto u kojem se može napraviti opskrba sa spomenutim artiklima.

Kroz Sariju treba krenuti ulicom Calle De Peregrino u smjeru juga do prvog križanja na kojem treba skrenuti desno, a ulica se i dalje isto zove. Dalje treba nastaviti ovom ulicom do križanja s ulicom Calle de Benigno Quiroga, te  na tom križanju skrenuti desno i nakon 50-tak metara skrenuti lijevo u ulicu Rúa Escaleira Maior. Na kraju ove nastavlja se ulica Calle de Maior, pa treba ići po njoj do križanja s avenijom Avenida de la Mercede, skrenuti desno u ovu aveniju i dalje slijediti hodočasničke  markacije.

Hodočasnička ruta najprije vodi uz željezničku prugu, a nakon što je prijeđe nastavlja cestom do križanja cesta Vilei i Barrio Bardadelo, na kojem treba nastaviti po zadnje navedenoj cesti i nakon križanja s poljskim putem Barrio Paradela, nastaviti po njemu, zatim po Barrio Belante do mjesta Peruscallo. Nakon ovog mjesta hodočasnička ruta vodi malo kroz šumu, pa preko polja poljskim putem i na kraju lokalnom cestom sve do mosta preko rijeke Río Miño, nakon kojeg se ulazi u gradić Portomarín.

Umjetno jezero Belesar izgrađeno je 1960 godine kada se na rijeci Río Miño izgradila brana. Sa izgradnjom brane neke od značajnijih građevina su ostale pod vodom. Jedna od njih je i crkva Svetog Ivana (Iglesia de San Juan). Stari dio Portomarína je također ostao pod vodom. U to vrijeme najvrijednije povijesne spomenike se preseljavalo doslovno ciglu po ciglu u novi dio grada. Romanička crkva Svetog Nikole iz 12. Stoljeća (Iglesia de San Nicolas), nakon premještanja i rekonstrukcije, više podsjeća na neki dvorac nego na katoličku crkvu. Ako se pažljivo pogledaju opeke, na njima se mogu vidjeti brojevi kojima su označavane cigle prilikom preseljenja.