Za ovu zemlju se može reći da je izgradila kult hodočaša koji se odvija tijekom cijele godine. Milijuni hodočasnika pješačeći, autobusima, automobilima i avionima kreću kroz ovu zemlju tražeći duhovnu snagu i mir. Ovi današnji hodočasnici kreću putem kojim su stoljećima ranije putovali njihovi katolički praoci. Ova zemlja je prepoznala hodočasničke potrebe pa je osigurala hodočasničku infrastrukturu (prenoćišta, prehranu, bolnice... i dobro označene hodočasničke staze) po svima ujednačenim i prihvatljivim cijenama. Zbog te činjenice Španjplska je se promentnula u vodeću pješačku hodočasničku destinaciju. Najveći mamac hodočasnicima je Santiago de Compostela i svetište svetog Jakova.
Naravno, srednjevjekovni hodočasnici bili su drugačijeg kova. Njihov cilj bilo je svetište, a njihova obećana nagrada božanski oprost grijeha. Na tisuće seljaka, kneževa, vojnika i lopova s mukom je pješačilo više od 1000 kilometara preko sjevernog dijela Španjolske, putujući prema Santiago de Composteli, malom, vlažnom gradu na udaljenom sjeveroistočnom vrhu Iberskog (Pirenejskog) poluotoka.
Kakav je častan cilj mogao navesti te ljude da se stotinama kilometara probijaju preko snježnih vrhova i žarkih ravnica, da prkose razbojnicima i gladi, bolesti, pa čak i smrti? Vjerovalo se da je to svetište “Svetog” Jakova, Santiaga, “sveca” zaštitnika Španjolske. Njegove “svete relikvije” vršile su izuzetan utjecaj na vjernike diljem srednjevjekovne Evrope. Danas na tom mjestu stoji katedrala. Kako je sve to započelo?
Započelo je sa jednom od onih “čudesnih” vizija koje se često neočekivano pojavljuju na stranicama španjolske povijesti. Jedne večeri 813. n. e., pustinjak imenom Pelagije vidio je nebesku pojavu. On je poslušno pozvao svog biskupa, tako da je konačno bio otkriven mramorni grob. Trupla koja su se nalazila u njemu bila su navodno označena da su nikoga drugog do apostola Jakova i dvojice njegovih učenika. Mjesni kralj, Alfons II, posjetio je to mjesto, objavio da su ostaci bili istiniti i proglasio Jakova za “Zaštitnika Španjolske”.
Tako je rođen “svetac” zaštitnik zemlje. Odabiranje trenutka za to otkriće bilo je povoljno za ugrožene “katoličke” izolirane pokrajine u sjevernoj Španjolskoj, okružene muslimanima. To je bila upravo ona relikvija koju su trebali kako bi pokušali otkloniti ‘ruku Proroka Muhameda’, smještenu u Cordobi u južnoj Španjolskoj, za koju se smatralo da Maure čini nepobjedivim. “Sveti” Jakov je ubrzo postao predvodnik oko koga su se ljudi mogli okupiti kako bi se borili protiv Maura, koji su zauzeli većinu poluotoka.
U 11. stoljeću bila je izgrađena katedrala iznad ukopnog mjesta, a na samom mjestu gdje je Pelagije vidio zvjezdanu viziju nastao je grad Santiago de Compostela (doslovno “Sveti Jakov zvjezdanog polja”). Santiago je u kratkom vremenu postao jedno od najistaknutijih centara hodočašća tzv. kršćanstva — nadmašivali su ga jedino Jeruzalem i Rim. Ali, zašto su kosti tog navodnog apostola stekle toliki značaj?
Prema nekim katoličkim povjesničarima, taj je apostol bio prvi misionar kršćanstva u Španjolskoj. Rečeno je da je, nedugo nakon Isusove smrti, mnoge godine proveo propovijedajući u Galiciji (sjeverozapadna Španjolska). No, posljedica te službe bilo je samo devet obraćenja. Vjerojatno obeshrabren tako malim uspjehom, krenuo je prema istoku i bio ohrabren spektakularnim pojavljivanjem Isusove majke Marije (koja je, međutim, još uvijek živjela u Palestini). Pojavila mu se na vrhu mramornog stupa i u “smrtnom tijelu” u rimskom gradu Caesaraugusti (kasnije poznat kao Zaragoza), na sjeverozapadu poluotoka. Legenda kaže da je stup ostao kad je ona otišla, a stoljećima kasnije taj je stup postao svetište hodočašća.*
Jakov se ubrzo nakon toga vratio u Jeruzalem, gdje je pretrpio mučeničku smrt od strane kralja Iruda (Djela apostolska 12:1-3). Njegovi učenici su, prema legendi, spasili truplo, odnijeli ga do obale i iz Jaffe ga ukrcali na čudnovati brod načinjen od kamena. Nakon putovanja koje je trajalo tjednima (dugo preko 5 000 kilometara!), stigli su u Galiciju, gdje su svog učitelja sahranili u neoznačeni grob, čiji se položaj konačno izgubio.
Prošla su stoljeća prije nego je taj grob navodno otkrio pustinjak. A mit je postao stvarnost za “kršćanske” vojnike.
